Silvestar Silvije Glojnarić

Umjetnost nastaje kad u sebi pronađete istinu

Umjetnost nastaje kad u sebi pronađete istinu
Datum objave:
25.02.2004.
Autor:
Davor Hrvoj

Razgovor sa Silvijem Glojnarićem, šefom-dirigentom Big Banda HRT-a

Umjetnost nastaje kad u sebi pronađete istinu

Dirigent, skladatelj, aranžer i bubnjar, Silvije Glojnarić je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na odjelu kompozicije i glazbene teorije u klasi prof. Ratka Devčića. Bubnjeve je, kao samouk, svirao u tadašnjem Plesnom orkestru RTZ-a, te u najpoznatijem hrvatskom jazz sastavu, Zagrebačkom jazz kvartetu. Surađivao je glasovitim svjetskim jazzistima poput Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Slidea Hamptona, Stana Getza, Johna Lewisa i brojnima drugima. Sklada za naše, ali i poznate strane jazz orkestre, primjerice za NDR Big Band, SFB Big Band, Big Band RTV Slovenije i druge. Osim jazza sklada i na području suvremene ozbiljne, te komorne glazbe za razne ansamble poput kvarteta saksofona ili brass kvinteta, ali i za tamburaški orkestar. Kao aranžer sudjeluje u dramskim i zabavnim programima, te u radijskim i TV emisijama. Već godinama djeluje kao šef-dirigent Big Banda HRT-a za koji redovito sklada i piše aranžmane.
Glojnarić je dobitnik nagrade Miroslav Sedak Benčić u kategoriji autorskog stvaralaštva, u području jazza. Dobio ju je za skladu ”Sun Ergos” za tenor saksofon i big band, praizvedenoj 8. lipnja 2003. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u okviru Ciklusa Doživjeti glazbu. ”Nagrađeno djelo temelji se na otvorenij formi, ne samo dijelova solističke dionice nego i onih orkestralnih, tako da je sloboda oblikovanja postala konstruktivni element glazbene cjeline...”
- Koje vas ideje vode pri skladanju?
- To je kategorija glazbenog djelovanja koja je u određenom smislu najsloženija. Ona može biti užasno jednostavna što ovisi o osobi koja to radi, ali u principu to je najsloženiji dio našeg glazbeničkog posla. Počeo sam pisati slučajno, ne znajući da to mogu. Još u doba Zagrebačkog jazz kvarteta, dok smo jednog dana zajedno sjedili ja sam bio za klavirom i ”prčkal” sam po njemu. Odjednom me Miljenko Prohaska upitao zašto ja nešto ne napišem. Rekao sam da se to meni ne da, da za to treba papir i olovka, da olovke treba šiljiti. Više nismo pričali o tome, međutim meni je to ostalo negdje u malom mozgu i kuckalo je: ”Pa daj napiši nekaj, pa daj napiši nekaj!” kao da me vrag kucka po ramenu: ”Pa daj napiši, pa daj napiši!” Tako sam počeo pisati, najprije po uzoru na moje bigbandaške ljubimce poput Counta Basiea, Dukea Ellingtona i Buddyja Richa. Pokušavao sam imitirati njihove orkestre i pisati u tom stilu. Na klaviru sve odlično zvuči jer je dobro ugođen i nema nikakvog problema, no orkestar je nešto posve drugo. On nije klavir. Orkestar ima svoje zakonitosti koje sam u početku previdio. Došao sam u situaciju da mi kolege govore: ”Čuj dečec, tu bi ovo trebalo malo popraviti, nije to baš tako dobro.” Tada sam shvatio da to tako ne ide, da čovjek mora najprije savladati osnove, saznati tajne orkestra, tajne rada s orkestrom, gdje se što piše, koje se glazbalo s kojim slaže bolje ili slabije, u kojoj oktavi. To treba znati prije nego i jednu notu staviš na papir. Mučivši se neko vrijeme s time spoznao sam da to neću postići sam. Išlo je to neko vrijeme, Čak sam počeo aranžirati za neke televizijske emisije. No bilo je to više instinktivno, na ”muzikantski” instinkt koji sam imao. Na žalost taj je instinkt lutao praznim prostorom. Tako sam upisao Muzičku akademiju na kojoj sam završio kompoziciju i glazbenu teoriju.
- S koliko ste godina upisali Akademiju?
- S trideset i osam godina.
- Kako to da ste se u toj dobi odlučili posvetiti školovanju?
- Akademiju sam upisao prije svega zato da ne radim nekvalificirano posao kojim sam se htio baviti. Osim toga, htio sam da moja djeca mogu reći što im je otac po zvanju i zanimanju. Po zvanju sam profesor glazbe, a po zanimanju dirigent. To jedno s drugim ima veze, ikao nije isti studij. Treba jednom javno i svima u lice reći da je skladatelj akademska titula. Danas čovjek nauči jedan akord na gitari, napiše dva takta i kaže da je skladatelj. To je prestrašno. Ja to jednostavno ne mogu prihvatiti jer što će nam tada Akademija. Onda svi mogu biti skladatelji, dirigenti i aranžeri. Svi si uzimaju neke titule, svi su doktori i profesori, a kad treba napisati četiri takta za big band to izbjegavaju. Akademiju sam upisao jer nisam htio nekvalificirano raditi posao koji zahtjeva profesionalnost, određenu naobrazbu i znanje. Naravno, na Akademiji nisam naučio ništa iz područja jazza. Ono što sam nosio u sebi nosio sam bez obzira na Akademiju. Na Akademiji sam naučio zanat i proširio horizonte. Upoznao sam glazbene situacije koje nikad ne bih sam, od klasičnih situacija preko nove bečke škole, do Schoenberga. Proučavanje i analiziranje toga poslije mi je puno pomoglo u čitanju i analizi partitura. Iz daleka vidim što treba popraviti, gdje nešto nije dobro, a gdje je dobro. Vidim to po postavi glazbala i drugim detaljima. To je također profesionalan posao. Mnogi se nazivaju dirigentima. Nikad nisam dao da me oslovljavaju s maestro jer ja nisam diplomirao dirigiranje. Većina onih koji se predstavljaju maestrima nisu nikakvi maestri jer nisu završili dirigiranje. To su gluposti koje ne podnosim. Na Akademiji sam počeo ozbiljno razmišljati o skladateljskom poslu, saznao sam o čemu se radi, na što treba obratiti pažnju, koji su osnovni postulati da neka osoba može tako nešto raditi, kakve su formalne situacije, jer svaka skladba ima formu i sadržaj koji su jednako vrijedni, pedeset-pedeset posto. Pedeset posto je forma, a pedeset posto sadržaj. Možete imati dobru glazbenu ideju i finu melodiju, ali ako ona formalno nije u r Publika to instinktivno čuje. To je nevjerojatno. Čovjek to ne bi povjerovao, međutim ljudi to čuju. Oni osjete da nešto nije u redu. Zato kolegama uvijek govorim da je forma jednako važna kao i sadržaj. Govorim im da trebaju obratiti pažnju na formu jer je to jako bitno. Kad su se ostvarili svi ti uvjeti i kad sam spoznao da bih mogao nešto napisati, počeo sam ozbiljno o tome razmišljati i pisati, u prvom redu jazz glazbu jer to je bila moja provenijencija. Odrastao sam u tom okružju. U doba kad sam svirao u Big Bandu uglavnom smo svirali jazz. Bio je to repertoar Glena Millera i sličnih orkestara za koje danas večina slušatelja ne zna. Međutim to su u ono doba bili vrlo popularni američki orkestri koji su svirali odličnu bigbandašku glazbu. U tom sam okružju odrastao i upijao te utjecaje koji su djelovali na mene kao glazbenika, ali poslije i kao skladatelja. Tako su, naravno, i skladbe koje sam pisao gotovo isključivo jazz provenijencije.
- Koje su posebnosti skladanja za jazz orkestar?
- Big band je velika organizacija. Ako znate raditi s big bandom možete postići nevjerojatne stvari jer to je orkestar koji je sposoban za svakakve vragolije, ali ako ne znate i napišete nešto što nije u skladu, isto ga tako možete i upropastiti. Orkestar treba upoznati.
- Djelovanje s big bandom zahtijeva disciplinu, a jazz je glazba slobode. Kako spojiti te dvije karakteristike?
- Jazz je glazba slobode, ali organizirane slobode. Nije uvijek ono što se naziva freeom u potpunosti slobodno. To je free do određene granice, ali onda ipak nastupi organizacija.
- Vodite li računa o osobnostima pojedinih glazbenika u orekestru kad pišete za njega?
- Naravno da se vodi računa o solistima. Oni sviraju iz mašte, maštaju dok sviraju, ali podvrgnuti su određenoj disciplini. Točno se zna koliko trebaju svirati. Za svakog glazbenika u orkestru znam ”što mu najbolje stoji”. Svaki od njih ima svoju osobnost koju izražava kroz ta sola. Kad pišem točno znam da će ovaj solo svirati Saša Nestorović, neki drugi Željko Kovačević ili Davor Križić ili Ladislav Fidri. Najgore je pisati neutralne skladbe. Uobičajeno je da prvi tenor svira solo, a pitanje je kad vi to negdje pošaljete može li to prvi tenor izvesti. Netko naruči pet skladbi za big band i vi ih napišete. Tada do izražaja dolaze moji afiniteti. Tada pišem onako kako mislim da bi trebalo biti i biram soliste po svojem afinitetu. Kad uvježbavamo skladbe oni samo kažu ne žele li svirati neki solo i predlože nekog drugog, a kažu da njima odgovara nešto drugo. Ako treba promijene se dionice. To nikad nije problem, ali je najbolje kad se piše ciljano, za određenu osobu. Poznaješ njegove mogućnosti, a s njim se možeš i dogovoriti. Glazbenici na specifičan način doživljavaju glazbalo i ono što sviraju. Svaki od tih glazbenika možda može odrsvirati nešto što nitko drugi ne može. To treba iskoristiti. Za jedan sam koncert napisao skladbu za bas trombon i tenor saksofon. Bas trombon se ne koristi često. To je duboko glazbalo koje se uglavnom koristi kao harmonijska baza i za bojanje. Međutim on se rijetko javlja kao solist. Bas trombonist je svratio pažnju na sebe zezajući se na probama. Čuo sam ga kako na probama svira za svoj gušt i pomislio zašto se to ne bi iskoristilo. Kad je osoba stalno u orkestru tada to može funkcionirati na taj način.
- Jeste li na taj način razmišljali i kad ste pisali skladbu ”Miss J” za Jasnu Bilušić?
- Pisao sam ju za Jasnu. Možda čak ne za Jasnu nego Jasni. Poznavao sam ju od ranije. Surađivali smo na mnogo drugih programa i bilo mi je jasno što ona može, a što ne. Želio sam da s nama nastupi na jazz festivalu što se i ostvarilo. No, nisam htio da pjeva američku, već domaću pjesmu. Budući da je nezavidna situacija s domaćim jazz skladbama, posebice vokalnim, odlučio sam napisati pjesmu za nju što je ona s veseljem prihvatila. Međutim meni to nije osnovna djelatnost. Ja ipak pišem orkestralnu glazbu i to je moj način izražavanja u glazbi.
- Koliko ste do sada napisali skladbi i koje su vam najdraže?
- Ima ih dvjestotinjak. Skladatelj obično kaže da su mu sve drage i da mu je teško izdvojiti bilo koju. Skladba ”Another Time, Different Timbres”, koju smo izveli na jednom od naših koncerata, čini mi se najbliža istini, najbliža umjetnosti. Umjetnost nastaje kad nađete istinu. To je jedna od najvažnijih definicija. Kad vas netko pita što je to umjetnost, kako ćete mu to rastumačiti. To je tako eteričan pojam. I na Akademiji smo razglabali o tim stvarima, što u glazbi je a što nije umjetnost. Ta je crta jako isprekidana, pa leluja, pa ide lijevo pa desno, gore i dolje. Definitivna varijanta je da je umjetnost ipak istina. Kad čovjek nađe istinu nači će i umjetnost, a istinu najprije mora pronaći u sebi. Treba naprije upoznati sebe i utvrditi je li to što radi stvarno tako, odražava li njegovu osobnost. Čovjek ima znanje i tehnički može napisati partituru koja će se doimati kao da je posve u redu. Međutim, oni koji znaju, koji u sebi imaju taj feeling, osjete da tu nešto nedostaje. To je kao kad za instrumentalista kažu da ima ono nešto. To su neobjašnjive situacije. On ima ono nešto, privlači me svojim glazbenim šarmom, humorom. U glazbi mora biti humora i svih ostalih ljudskih osobina. One se ugrađuju u nju. Glazba se nadograđuje tim elementima. Jedina je prava varijanta, da je glazba umjetnost kad onaj tku ju piše pronađe istinu.
- Možemo li to reći i za skladbu ”Sun Ergos” koja donosi neuobičajen pristup za hrvatski jazz opus?
- Da. To je primjer kada sam pisao za određenu osobu. Tipičan primjer takve vrste suradnje. Počeo sam razmišljati u kontekstu tenor saksofona u suradnji s Big Bandom. Dok sam razmišljao o njoj cijelo sam vrijeme na umu imao Sašu Nestorovića. On je u to doba sa Zagrebačkim kvaretom saksofona svirao programe koji su mi se dopali, a spadaju u suvremenu ozbiljnu glazbu. Pomislio sam da bi i mi s Big Bandom mogli odsvirati tako nešto. Ostalo je došlo samo po sebi. I sada spremam zamku takvog tipa, nešto što se kod nas još nije čulo. Pitao sam ga može li nešto odsvirati ovako ili onako i to sam prilagođavao. Samo pisanje je bilo brzo gotovo jer sam imao ideju. Znao sam što hoću i to sam prilagodio njegovim mogućnostima, a one su velike. Možda je bilo mjesta za još neke vragolije, ali to drugi put. Osim toga Nestorović je motiv sam po sebi. Izvanredan je glazbenik koji može poslužiti kao poticajni moment, može vas potaknuti da razmišljate na drugi način. Na taj način želim skladati. Sve drugo su nužne prilagodbe koje slijede zbog vrste programa jer i ja moram od nečega živjeti. Često pišem ono što glazbeno ne promišljam, ali moram to napraviti i trudim se da to nikad ne bude ispod razine. ”Sun Ergos” je skladba koja donosi moj način razmišljanja. Ona je ekstravagantna, nije svakodnevna, ali tako ja razmišljam o sebi kao skladatelju.
- Kako bi okarakterizirali hrvatsko skladateljsko jazz stvaralaštvo?
- Malo je skladatelja koji rade tu glazbu. To su Boško Petrović, Miljenko Prohaska, Davor Kajfeš, Ladislav Fidri, Zlatko Dvoržak, moja malenkost... Ne bih se više htio upuštati u nabrajanje. Ima nekoliko osoba koji bi mogli doći do granice između odlične pop glazbe ili funkyja i jazza. Mladi Ante Gelo ima šanse i najvjerojatnije će izbiti u prvi plan. Pitanje je vremena kad će usvojiti specifičnosti big band glazbe. Drago mi je da se školuje na tom polju jer ćemo dobiti školovanu osobu koja će naslijediti aranžere i skladatelje, ali i dirigente. On u svakom slučaju ima budućnost.
- Jedini je iz mlađeg naraštaja koji se nametnuo i kao aranžer.
- Maštovit je, ima dobre ideje. Nedugo smo svirali skladbu koju je napisao za nas. Ona je odmah legla Big Bandu, a bila je i dobro prihvaćena od publike. Imate skladbe koje su možda dobre, ali Orkestar se s njima muči i ne može ih navježbati dva mjeseca. Nešto u toj skladbi nije kako treba. Mi smo profesionalci koji čitaju od prve. Odmah snimamo. Ima također odličnih skladbi koje odsviramo od prve. Postavlja se pitanje što i kako. Zato je odlično ako se glazbenik školuje jer tamo to nauči. Tamo sazna da nešto ne treba raditi na određeni način jer je teško, a može se postići na lakši način. Tamo sazna kako može izreći istu glazbenu rečenicu, ali na način koji je prihvatljiv i koji se može odmah odsvirati.
- Spomenuli ste Boška Petrovića koji je naš najplodniji i cijenjen jazz skladatelj, ali njegove skladbe drugi glazbenici ne sviraju često. Jesu li pre osobne pa ih može svirati jedino on ili je to zato što je više eksponiran kao vibrafonist i promotor?
- Kod nas nedostaje nešto što je u svijetu uobičajeno. To su kuće koje promoviraju skladbe. Kod nas sve ovisi o tome kako se netko snađe sam. Zato rijetki sviraju Boškove ili moje skladbe ili od bilo koga drugoga. Možda po privatnoj liniji. Tu nema sustavnog djelovanja. Neminovno mora doći do stvaranja organizacije koja će promovirati skladbe i koja će biti neutralna, bez ograda prema nekim pristupima. Oni bi bili dužni nuditi skladbe.
- Je li Prohaskina ”Intima” naša najpoznatija i u svijetu najviše izvođena jazz skladba?
- Najizvođenija je. Bio sam na probi kad je Miljenko donio prvu verziju. Tada se nikom od nas to nije činilo nešto posebno, na što bi pali sa stolca. Međutim, čuo ju je John Lewis koji je uvrstio tu skladbu u program USA Orchestra koji je vodio. Taj je Orkestar izvodio skladbe sličnog karaktera jer je Lewis bio sklon takvom pristupu. No, tada je tekst za tu pjesmu napisao Leonard Feather i sve je krenulo. Puno je teže preskočiti ”baru” prema Americi, a puno lakše ide iz Amerike u Europu. Time ne umanjujem vrijednost te glazbe. Ona se ipak najviše svira.
- U program Big Banda uvrstili ste djela mlađih skladatelja i pozivali ste mlade glazbenike da kao gosti sviraju uz njega. Značaj toga je velik, posebice zato što je to u nas rijetkost iako je to jedna od značajnih karakteristika jazza. Mladi su jazzisti uvijek stasali, učili i stjecali iskustvo svirajući uz iskusnije glazbenike. Zašto toga kod nas gotovo nema?
- Što više mladih okupim oko sebe to mi je bolje. Mladi moraju dobiti priliku. Svi koje sam pozvao u Orkestar, a sada ih je već tri četvrtine, mladi su glazbenici. Neki su, kad su došli u Orkestar, bili studenti i nisu ništa znali, ali osjetio sam da u njima ima nešto. Antonio Geček koji je završio Akademiju, kojeg smo na moj poticaj stipendirali, danas svira prvu trubu. Da mi je to netko rekao prije šest gona kad je došao, debelo bih mu se nasmijao. Moramo ulagati u mlade. Nedugo sam u Orkestar uveo Zvonimira Bajevića koji je završio muzikologiju i radi u programu ozbiljne glazbe Hrvatskoga radija, a na trećoj je godini studija trube. On se polako uvodi u djelatnost Orkestra. Brzo će biti ubačen u vatru, tako da, hoće-neće, mora vježbati, nosti note doma. Tu su i drugi mladi koje sam doveo poput Saše Wozdeckog ili Borne Šercara. Neki dolaze, ne s namjerom da zauzmu mjesto u Orkestru, već zato što ih zanima ta glazba. To su uglavnom glazbenici; trombonisti, trubači, saksofonisti koji sjede i sviraju s orkestrom za svoj gušt. Žele upiti malo tog ugođaja i duha big banda. To mi je jako drago. Poneki od njih tako i ostanu. Igor Geržina je radio programe rock glazbenika što me začudilo jer bio je u Americi na studiju, ali prihvatio sam jer to je bila njegova odluka. No, u njemu je tinjala ta mala lampica i želja za sviranjem u big bandu. Uvijek im govorim, mladima i starijima, da sve počinje ovdje u Big Bandu i tu se sve završi. Kad smo u svojim najboljim godinama počinjemo maštati kako bi bilo dobro da smo u New Yorku ili u nekom njemačkom bandu. Pokušavali smo i odlazili. Neki su čak davali otkaz i odlazili, a sad se ponovno vračaju u Band. Sve počinje i sve se završava tu. A ono između? Svatko je gospodar svoje sudbine. Misli li netko da u New Yorku može biti studijski glazbenik, dapače. To podiže ugled Banda. Međutim, to baš nije tako.
- Koliko organizirana sezona i ciklus koncerta znači za Big Band HRT-a?
- To je za orkestar jako važno. Svi orkestri koji djeluju pri radio postajama u cijeloj Europi imaju nešto slično. Održavaju redovne koncerte i imaju male dvorane s oko tristo mjesta gdje bi mogli održavati koncerte ovakvog tipa. To je važno zbog Orkestra koji na taj način prezentira svoj program koji inače vrlo teško izlazi u eter, jer mi ne sviramo ”prohodnu” glazbu koja se može vrtjeti svugdje. Kroz te koncerte na ozbiljan način možemo prezentirati ono što i kako radimo, posebice mislim na hrvatsku glazbu. To je tradicija koja se mora njegovati i čuvati, kao što njegujemo povijest i sve druge vrijednosti; slikarstvo, kiparstvo. Naravno da se to njeguje. Na taj način podsjećamo ljude da smo tu, da radimo i da postiji domaća glazba što je posebice važno za sredinu u kojoj živimo. Poseban je naglasak na domaćem stvaralaštvu, iako mi njegujemo sve što je važno za big band, od Basiea, Ellingtona i drugih. Bez toga jedan big band ne može djelovati. Svi bandovi to sviraju.
- Do sada su objavljena dva kompakt diska koji bilježe rad Big Banda tijekom dvije sezone. Koliko je značajno dokumentirati određeno razdoblje i repertoar?
- Iznimno je važno, a to prije nismo imali. Sada imamo tehničke mogućnosti da možemo od svakog koncerta napraviti CD i ponuditi ga tržištu i svima koje zanima takva vrsta glazbe. No, što je najvažnije, to ostaje u našoj fonoteci kao dokument svega što smo radili. To je pogodno za domaću glazbu, jer ona se do sada i nije baš čuvala. Ja sam na ovom radiju ”samo” četrdeset i pet godina, pa znam da se hrvatska glazba nije čuvala. Uvijek je vladao mačehinski odnos prema domaćoj glazbi iako ne znam zašto jer u ostvarenjima domaćih autora ima jako dobre i vrijedne glazbe. Mi smo mala zemlja iz koje se ne može raditi karijera. Glazbenik mora živjeti u određenim uvjetima da bi nešto postignuo. Svi koji su nešto postigli u našoj profesiji ostali su vani. Morali su živjeti vani jer ovdje nisu mogli uspjeti. Ima glazbenika koji djeluju diljem Europe, a također i u Americi. Taj je način zaštite i čuvanja naše glazbene baštine osobito važan. Drago mi je da smo u mogućnosti raditi na taj način.
- Ipak na Hrvatskom radiju postoji arhiva i snimke koje bi se mogle i trebale iskoristiti za prezentaciju pojedinih glazbenika, nekog razdoblja ili orkestra. No, to je napravljeno u rijetkim slučajevima poput CD-a Ozrena Depola ili Miroslava Sedaka Benčića. Mislite li da bi bilo moguće iz arhive izvući snimke koje zaslužuju da ostanu zabilježene i objaviti ih na službenim kompakt disk izdanjima?
- Svakako. Dobro je da su objavljene ploče glazbenika koje ste spomenuli, jer oni su to zaslužili. No, kao što uvijek biva, ima i drugih glazbenika, i drugih snimaka koje su vrijedne i koje bi trebalo objaviti. One nikad nisu bile prezentirane široj javnosti. To se možda odvrtilo nekoliko puta na radiju, no urednici u novije vrijeme ni to više ne rade. Više vole CD-e, a te su snimke još uvijek na onom starinskom sistemu, na vrpcama. Njih treba izvaditi iz kutije i staviti na magnetofon, a to je postalo prekomplicirano. Urednici rađe koriste CD-ove jer su puno jednostavniji za rukovanje. Fonoteku bi trebalo pregledati. Na koncu, postoji način na koji se te snimke mogu ”ofriškati”, pročistiti, podijeliti na kanale jer ima još i mono snimaka.
- Zašto ne objaviti mono snimku?
- Apsolutno. Slušao sam mnogo snimaka što su ih objavili Amerikanci koji sada na CD-ima rade izdanja iz polovice prošlog stojeća. Budući da je glazbeno zanimljivo, uopće nije bitno što se čuje kao kroz traktur. Najviše uživam u Ellingtonu, a njegove skladbe zvuče kao da su napisane ”sutra”. Zamislite da se nije snimila glazba velikana koji su bili ispred svoga vremena, primjerice Ellingtona. To bi bila prava šteta. Rado bih slušao snimke Straussova orkestra i drugih starih majstora. Zamislite da su oni tada imali mogućnosti snimiti svoju glazbu. Tko zna kako bi to zvučalo i kako bi se danas svirala njihova glazba. Možda oni uopće nisu htjeli svirati tako kako mi to sviramo.
- Bez obzira na repertoar, gotovo na svakom koncertu Big Banda HRT-a bili su zastupljeni hrvatski aranžeri. Postoji li još dovoljno zanimljivog glazbenog materijala koji ćete svirati i kako su autori i aranžeri zadovoljni vašim izvedbama?
- Sve ono što je bilo moguće skupiti od živućih autora, mi smo skupili i to sviramo. Skladatelji i aranžeri su zadovoljni. Skladatelja u ovom području nema puno jer je to neprofitabilno. Samo entuzijazam i ljubav prema toj vrsti glazbe može pokreniti nekoga da ju piše. Aranžeri su u određenom smislu zanatlije koji svoj posao rade s manje ili više mašte, ali oni ipak pokušavaju biti tumači skladateljeva opusa. Aranžman je sve osim melodije. Aranžer je zaslužan za sve one zvukove koji ljudi vole čuti. Najbolje je kad je uloga spojena, kad je skladatelj ujedno i aranžer. On najbolje zna kako bi htio da mu zvuči ovo ili ono, koje glazbalo da donese temu... Čim su u to uključene dvije osobe to su već dva različita načina razmišljanja i u tome se ljudi vrlo teško slože, iako, u su Americi često u tim ulogama bila dva ”frenda”. Jedan je pisao riječi, a drugi glazbu. Uvijek su to bili tandemi. Ira i George Gershwin su pisali zajedno. Bilo je toga i kod nas. Nađu se dvije osobe i jedan piše glazbu, drugi riječi. Oni su to čak radili istovremeno, na licu mjesta.
- Kod Ellingtona i Strayhorna se u nekim slučajevima ne zna pouzdano tko je obavio koji dio posla, a neke su skladbe vjerojatno krivo pripisane jednom ili drugom.
- Razgovarali smo s nekadašnjim čanom Ellingtonova banda Billom Berryjem koji je govorio da je Ellington često nazvao Strayhorna i pitao ga: ”Čuj, tko je napisao ovu ili onu skladbu, ti ili ja?” Kako je nastala skladba ”Take The A Train” za koju svi govore da je Ellingtonova? Dok je Ellington tijekom turneje boravio u Parizu zvali su ga iz jedne američke radijske postaje kako bi naručili novu skladbu. Ellington je nazvao Strayhorna i rekao mu: ”»Čj, traže da izvedemo novu skladbu, trebalo bi nešto napisati.” Strayhorn je rekao: ”Dobro, napisat ću.” Ellington je dodao: ”Vraćam se za tjedan dana i to bi do tada trebalo biti gotovo i aranžirano da možemo odmah snimiti.” Ellingtonov se orkestar vratio s turneje i svirao je ”Take The A Train”. Tako je nastala ta skladba koja je bila himna orkestra. Ellington ju je svirao na svakom koncertu. Ima toga i kod nas. Ima ljudi koji bi mogli i željeli raditi na taj način, ali ne nađu uvijek pogodnu osobu za suradnju. Ima odličnih aranžera koji si često ne nađu stvari koje bi rado radili pa rade američke standarde i pop glazbu. Ja ih razumijem i meni je to tada u redu, makar je često povika na to, zašto samo američki autori. Postoje zahtjevi kvalitete koji se prezentiraju ljudima: ”Ja ću radije vrtiti kvalitetnu stranu snimku nego šugavu našu.” No, neki misle i obratno s čime se ne slažem jer to nije nikome usluga. Zašto ne bi i domaće stvari bile dobre i normalno se vrtile. Apsolutno se ne slažem s produkcijom koja se danas događa kod nas, kao načinom pristupa glazbi, kao nečim što bi trebala biti glazba. Naše je podneblje takvo i tako dugo dok netko želi kupiti to što ste proizveli, a mi smo otvoreno tržište, tu nema prigovora.
- U davnim danima ovog Big Banda uz njega su nastupali poznati svjetski jazz glazbenici. Toga duže vrijeme nije bilo, no sada se ponovno pokreću takve suradnje. Što za Orkestar znače suradnje s drugim dirigentima, te vokalnim i instrumentalnim solistima?
- To je jako važno. To rade svi orkestri i bez toga nema njihova napretka. Grozno je kad jedan orkestar djeluje stalno pod istim uvjetima, s istom osobom, s istim aranžerom. To je katastrofa. Mi smo najprije morali početi sustavno održavati koncerte. Do prije nekoliko godina, a sjećam se dosta unatrag, to su bili sporadični koncerti, tu i tamo na nekom jazz festivalu poput Bledskog koji se preselio u Ljubljanu, pa na raznoraznim festivalima poput Radenaca. Međutim, do prije nekoliko godina nismo sustavno svirali koncerte. To vuče za sobom i nešto drugo. Automatski počnete razmišljati na drugi način. Ne može jedan dirigent dirigirati cijelu sezonu. Mora doći netko tko će donijeti drugi, novi materijal i tko će orkestru pristupit na drukčiji način. Orkestar na taj način napreduje, osjeti nešto novo, različite pristupe. U toj se situaciji svi počinjemo napredovati. Treba nam suradnja sa solistima poput Barbare Dennerlein koja je na našem zajedničkom koncertu imala sjajan uspjeh. Ona je sjajna glazbenica. Ti glazbenici sa sobom donesu svoje materijale, duh koji mi nemamo, koji pokušavamo izgraditi. Vokalni solisti također. Tu smo slabiji, a teško je dobiti vokalnog solista iz vana. Ne samo što su skupi, već je teško pronaći nekoga jer oni po godinu, dvije, a oni pravi, ozbiljni i tri godine unaprijed imaju raster koncerata. Ali upornim radom i mi ćemo doći do toga. Doći će najvjerojatnije i mlade snage s više energije.
- Postoji li mogućnost da Big Band izađe, prije svega iz Zagreba i ostvari nastupe po drugim hrvatskim gradovima što je doista rijetko, a osim toga i izvan Hrvatske što bi bila druga stepenica na tom putu?
- Management bi trebao promovirati orkestar i vani, ponuditi ga raznoraznim agencijama koje se bave organizacijom koncerata ili bilo kojim drugim putem, primjerice razmjenama s drugim radio postajama ili na bilo koji drugi način. Glazbeni krug počinje sa skladateljem, nastavlja se preko aranžera i izvođača, te završava s managementom. Ako nemate management krug nije zatvoren i sve je drugo badava. U doba Zagrebačkog jazz kvarteta sami smo si organizirali koncerte u Dramskom kazalištu. Međutim, danas to nije potrebno. Danas se to radi na drukčiji način. Danas postoje tehničke mogućnosti koje omogućavaju nevjerojatne kontakte, preko e-maila i drugih medija. Danas na jednostavan način možete doći do svakog managera u svijetu. Ne možemo svirati samo u Zagrebu. To je potpuno krivo, kao što bi bilo potpuno krivo da samo jedan čovjek radi glazbu i aranžmane. Bilo bi potpuno neprihvatljivo da dođemo na neki europski jazz festival i tamo sviramo Basiea. To bi bio programski gaf koji bi nas koštao. Nikad nas više nitko ne bi nigdje zvao. U tim slučajevima se svira samo autorski program kao što je Privšek radio s Big Bandom RTV Slovenija, kao što je Ellington radio sa svojim orkestrom. To je prirodno i normalno, makar kod nas ljudi još uvijek zaziru od toga da netko napiše cjelokupni program za neki koncert. Rađe ću uzeti deset skladbi od jednog autora koje su dobre nego deset osrednjih od deset različitih autora. Držim da će jedna osoba uvijek napraviti različitije, možda čak i maštovitije od mnogo njih. Već sam doživio i iskusio da, kad više njih piše aranžmane, svi donesu isto. Kad jedna osoba piše ona zna da nema smisla upotrijebiti nešto što je već iskoristila. Svi orkestri koji su postupali na taj način uspjeli su. Vidio sam reakcije stranaca kojima smo svirali naš program. Oni to slušaju s puno više interesa. Njih ne zanima kao sviramo ”Stella By Starlight” jer to su već čuli u toliko verzija koje su fenomenalne. Ali kad čuju nešto što još nisu čuli, to ih zaintrigira. Kad smo počeli raditi domaću glazbu stranci suih zanimamo mi, naša glazba, naši skladatelji i aranžeri. Mi sviramo i Basiea, zbog očuvanja tradicije, da naše mlađe naraštaje podsjetimo da postoji i takva glazba. Često mi mladi kažu da nisu imali pojma da takva glazba uopće postoji. Na pitanje o tome tko je Ozren Depolo mladi, akademski obrazovani glazbenik nema pojma, a on je napisao glazbu za toliko filmova, odličnih skladbi za big band...
- Ne zaslužuje li Big Band, zbog izvrsnih skladbi koje svira, ali i zbog svoje sviračke kvalitete, da ga promoviraju i kulturne institucije grada i države, tim prije što može predstavljati hrvatsku umjetnost u svijetu?
- Apsolutno. Orkestar je zaslužio da bude tretiran na drugi način. Kod nas se orkestar ovakvog tipa tretira kao neko strano tijelo, kao da smo od negdje drugdje, kao da ne sviramo hrvatsku glazbu. Kulturne institucije koje bi trebale voditi brigu i o tome, to ne rade. Na ono što oni organiziraju mi nikad nismo pozvani što znači da ih to uopće ne zanima. Neki ga čak zovu zabavnim orkestrom, kao da smo neka vrsta zabavnog projekta koji okolo lunja i svira ljudima za zabavu, što u određenom smislu je. Svi glazbenici, a ne samo mi, u prvom su redu zabavljači, ali svaki orkestar zabavlja ljude na drugi način. Mi pokušavamo svirati kvalitetnu glazbu. Jedna od predrasuda je da mi sviramo samo jazz. Nastojimo svirati dobru bigbandašku glazbu. Je li ona iz repertoara američke pop glazbe ili domaćeg popa ili jazza, to je drugo. Koliko se ja sjećam, država je polovicom prošloga stoljeća poslala orkestar na radijski susret orkestara u Kolnu. U novoj državi se još nije dogodilo da kulturne institucije koje se bave ovakvim stvarima, Big Band pošalju kao reprezentaciju na neki festival ili koncert. Svi trebaju ići i svi trebaju raditi, ali nije u redu da Big Band nikad ne ide jer mi vrlo dobro možemo prezentirati hrvatsku glazbu.
- Često se dogodi da viskoke estetske, umjetničke vrijednosi hrvatske glazbe prije prepoznaju stranci nego mi sami. Nije li to slučaj i s Big Bandom, posebice u nekoliko zadnjih godina kada on redovito daje predstavnike u Euroradio jazz orkestar u kojem ostvaruju zapažene nastupe na međunarodnoj jazz sceni, te je održao zapažene koncerte koji su bili izravno prenošeni od članica EBU-a?
- Zašto je to tako, ne znam. Je li to pomanjkanje neznanja? U velikoj mjeri je. Ljudi koji tamo rade nisu upućeni u taj dio glazbene tradicije koji nije onaj svakodnevni što ga stalno slušamo na radiju. A oni su na mjestima na kojima bi to morali znati prepoznati. Trebaju angažirati i one koji će zabavljati ljude, ali napraviti i nešto kvalitetnije. Zato mi imamo EBU koncerte, a kod nas televiziju ne zanima koncert Big Banda. Ja to ne mogu shvatiti. Kućni orkestar kojeg mogu imati badava, kojeg imaju na plači, program ništa ne košta, a oni to ne snimaju. Svirali smo 28. prosinca za Dan dvorane Lisinski, a urednik programa je morao pisati obrazloženje zbog čega snima taj koncert. Toga nema nigdje na svijetu. Nevjerojatno je da tako nešto može postojati. I to je vezano uz program u kojem sudjeluju dva renomirana hrvatska orkestra: Simfonijski orkestar i Big Band. A EBU nas traži, ne samo koncerte Orkestra za svoje programe, nego uzimaju i hrvatske glazbenike koji nas odlično reprezentiraju, a oni su iz naše sredine, s nama rade svaki dan. Da nema par novinara koji se oko toga brinu i naprave s njima intervjue i poprate izdanje njihovog CD-a, nitko ne bi znao da postoje. To je nevjerojatno, ali, nažalost tako je.
- Koji su glazbenici do sada bili hrvatski predstavnici u EBU jazz orkestru?
- Saša Nestorović, Davor Križić, Zlatko Strčić, Ivica Potočnik, Mladen Baraković i Borna Šercar. No, to kod nas ne znači ništa. Možda postoji netko u Hrvatskoj tko bi mi mogao objasniti zašto je to tako. Mi doma pljujemo po svima nama, a ljudi koji su neopterećeni našom situacijom zovu naše glazbenike, traže naš Orkestar jer su prepoznali kvalitetu i sustavni rad koji se neminovno odražava na djelovovanje orkestra. Mi sustavno radimo, u proteklim smo sezonama imali jednom mjesečno koncerte s različitim programima i to se čuje. Orkestar nikad nije radio ovoliko i tako dobro kao što radi sada.
(Preuzeto iz časopisa Cantus, br. 129)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja