Boris Beštak

Razgovor s Borisom Beštakom

Datum objave:
21.03.1998.
Autor:
Davor Hrvoj
Boris Beštak

Promjena u stilu i nazivu iz Trio trilikum u Sakamoto chang.

Boris Beštak, Nenad Vrandečić i Hrvoje Vranko

- Glazbena slika jednog vašeg koncerta je šarolika. Ima za svakoga ponešto.
- To nam je cilj, a mislim da je to i trend u svijetu. Spomenut ću Brecker Brotherse i njihovu ploču "Return Of Brecker Brothers" iz kasnih osamdesetih ili početka devedesetih. Ako je to bilo u Americi devedesete tada je to ovdje danas. Tamo ćeš naći reggae, naći ćeš afro, onaj 6/8, znaš, tuk tiki čiki taka tu, tuk tiki čiki... u tom smjeru, naći ćeš rap, naći ćeš fusion, naći ćeš jazz. Svaka pjesma je za sebe, kao da je kompilat različitih CD-ova. Najveći šok i prosvjetljenje u tom smjeru čuo sam kod Lionela Hamptona s CD-a starog nekoliko godina. Jedna je pjesma onaj njegov najtvrđi traditional i snimano je s tri mikrofona - ta da ti ka du du, pa du dul du di , pa du dul di bap... onaj prekrasni jazz. Njegov vibrafon zvuči strahovito. Druga je hip hop najtvrđi, Milesovskog tipa, tako da on odsvira neki solo, a drugo su sve mladi kitovi... Shvatio sam da je on to shvatio davno prije mene. Odnosno, na neki način, da budemo Hrvati do kraja, shvatio sam da smo mi tu zapravo na selu. Svjetski trendovi se dese prije nego što mi shvatimo da su se desili, a mi ih samo prepoznamo. Ja sam više manje inicirao tu promjenu, ali nisam glavni autor. Ta promjena je uvjetovana nizom faktora, i tržištem i time što smo htjeli izaći malo i izvan jazza. Mi danas sviramo i jazz, a autorski nam je repertoar raznolik. Imamo jednu sambu, imamo "Hit Me Baby" koja je rhythm and blues pjesma, imamo acid jazz pjesmu "Interleg Madness", imamo "Dr. Music" koja je rap pjesma, ali ima veze s jazzom i funkyjem. Repertoar cover pjesama, kako se to kaže u rocku, ili standarada, kako se kaže u jazzu, je također šarolik. Sviramo od tradicionalnog jazza tipa "When The Saints..." do Milesa, Coltranea, sviramo pjesmu "Joy Spring" koju su svi živi odsvirali. Sada radimo na tome da obradimo neke rock standarde, neke Purple, neke Credence. Iz zydeco repertoara ćemo raditi neke pjesme od Boozooa Chavisa. Šaroliki smo jer nam to paše i imamo unutarnji poriv da budemo takvi i mislim da će seednu fazu glazbe koja dolazi iz svijeta ovamo.
- Za sada svirate jedino na jazz festivalima. Kako ćete se ponuditi širem krugu publike što je vaš cilj?
- Da, to je cilj. Ja danas, kad govorim o Sakamotu, kažem da želimo napraviti vrhunski pop band. Ne idemo tragom visoke kulture, čiste umjetnosti i nekih nedostižnih vrijednosti, nego idemo za time da napravimo vokalno instrumentalni band koji će vrlo lako komunicirati s publikom, koji će nuditi kvalitetu, u kojem će biti i zabave i umjetnosti i ... ne znam treba li to odvajati. Može se zabava odvojiti od duha, to da, na to pristajem, ali umjetnost je vrlo neodređena stvar kao pojam, termin, ideja. Zašto sviramo po jazz festivalima? Kao što sam rekao, mi smo proizašli iz jazza. Svi naši osobni i službeni kontakti su još uvijek najjači unutar jazz struke. Tako znamo jazz managere, jazz klubove, jazz novinare. Mudrac kaže - upotrijebi ono što imaš pa ti neće trebati ono što nemaš. Na našoj demo kaseti je blues pjesma "Hit Me Baby" koja je pjevana na hrvatskom jeziku i koja na prvi pogled nema baš nekakve veze s jazzom. Ima više veze sa zydecom ili rhythm and bluesom. No ima veze i s jazzom. Tko zna slušati čuti će unutra i jazz. Sada se otvaramo prema širem tržištu što nije jednostavno. Svaki pomak, preokret, promjena je komplicirana, teška, mučna, treba uložiti napor, trud. Kažu da se velike promjene dešavaju sporo. Nadam se da neće ići presporo. Promjena je za nas velika, a za publiku... vidjeti ćemo. Širimo se prema drugoj vrsti publike, odnosno još jednoj vrsti publike, jer volio bih da jazz publiku zadržimo. Mi ne bježimo od jazz publike, samo želimo proširiti spektar djelovanja. Bilo bi interesantno izdati CD za neku etiketu koja nije striktni jazz, jer mi nismo ti. To je jedna od koncepcija razvoja, ići u tom smjeru. Na poleđini našeg info materijala piše Hybrid Music ili u prijevodu hibridna glazba. To je zapravo naša osnovna ideja. Čak i taj Sakamoto Chang ima jako puno asocijacija, ima jako puno aspekata, oni se rađaju svakodnevno. Jedna od osnovnih ideja, osim da je Azija entitet koji dolazi, je i taj globalni nesporazum. Ovo što se danas događa na internetu. Zapadna civilizacija je išla ri informatičko društvo koje bi trebalo komunicirati bolje nego prije u mehaničkom društvu. Sada se desila hiperkomunikacija, sada svi komuniciraju sa svakim i zapravo se baš nitko s nikim puno ne razumije. Sve se svodi na busines, nekakve osmjehe, nekakve dopisnice, kontakte, sve je jako gala, ali nekog bazičnog razumijevanja nema. Ima ga koliko ga je i bilo. Tu se nije desila neka osobita promjena. Kao i u doba svilenog puta kada su postojali kontakti. Mi, band iz Hrvatske sviramo glazbu crne Amerike na kojoj smo zapravo odrasli, baš zbog te hiperkomunikacije. Slušali smo ploče koje su dolazile od tamo. Cijeli taj trend i jazz i rock došao je iz Amerike. Dakle, band iz Hrvatske smo, sviramo crnu Ameriku, a zovemo se nekim azijskim imenom koje je zapravo pola japansko, pola kinesko. To je ime i prezime nekog čovjeka koje se sastoji od dva prezimena, a u umu prosječnog Europejca zvuči kao ime i prezime. To apsolutno nema veze ni sa čime. S druge strane neko normalno ime tipa "Parni valjak", "Prljavo kazalište" ili neko englesko kao što je "Deep Purple" ili "Pink Floyd" ne znači danas ništa. To je naprosto zvuk, ime. Treba biti kao neka vrsta mantre, imati neko pozitivno značenje, kao neki magični refren. Treba zračiti pozitivnom energijom da narod na to obraća pažnju. A taj hibrid je u stvari parafraza na fusion. Prije x godina sam pročitao izjavu Dizzyja Gillespija koji kaže - "Vidjet ćete, sve će to jednog dana doći pod kapu jazza". I to je otprilike ovo što se danas događa. Traga se za improvizacijom u širem smislu te riječi. To znaći da se stvari diraju slobodno. Improvizirati znači slobodno se kretati unutar zadane forme. Improvizirati ne znači svirati bilo što. Hibrid ili fusion je naša generalna orijentacija. Ne orijentirati se stilski na ovo ili ono, nego naprosto kroz svoju osobu absorbirati, u tom internet smislu, sve što se oko tebe događa. Idemo istim putem kao i Steve Coleman i udruženje M-Base, da naprosto svoje životno iskustvo profiltš ozama beštgod to značilo i izbaciš nešto što je za tebe istina. Nisi opterećen da moraš proizvesti nešto konkretno. Mi ne proizvodimo automobile ili kemijske olovke. Mi slobodno kreiramo glazbu. Naše osobno životno iskustvo je konfuzno. Gotovo je Bachovo vrijeme kada je on bio u crkvi, tamo je radio svoju glazbu i znao je samo za to i ništa drugo. To vrijeme je doviđenja, to više ne postoji. Naša sva životna iskustva su konfuzna, odnosno fusion, odnosno hibridna su. Nema više iskonskog ratara, nema više iskonskog seljaka, nema iskonskog gospodina. Svi smo mi nekakvi u trapericama lagano. To je s jedne strane danas jako vidljivo. I M-Base i Steve Coleman su prije došli do toga, mi nismo ništa novo napravili. Nisu ni oni napravili ništa novo. Samo su reagirali na svoju stvarnost. Izvor dvadesetog stoljeća je u Americi i oni prije od nas dođu do te istine. Mi danas osjećamo internet, a to je tamo stara stvar. Oni sad briju pitaj boga na što, na nekakvu zdravu hranu. Kod nas je još uvijek vrh vrhova hamby i voziti se u skupom autu. Tamo su sami sebi manageri, a ovdje je fora naći managera. Sve što je sada tamo in to će k nama doći za pet ili deset godina ili dva mjeseca. Jedno vrijeme će to još biti tako. Pretpostavljam da će se u slijedećem stoljeću stvari okrenuti u korist Azije. Sve će dolaziti iz Azije ovamo. Isto kao što su sada azijske filozofske doktrine, kompletna meditacija i cijela duhovna struktura čovjeka puno razrađenije i jasnije iz azijskog aspekta i ako učiš kroz azijske mudrace nego kroz Kanta. Još jedna sličica što se tiče fusiona i pitanja jesmo li mi jazz ili nismo. Mozart je oličenje, ikona klasične glazbe. Prije je bio Bach, a poslije romantičari. No, kad kažeš klasična glazba to je Mozart. On je centralna figura. Neki povijesničar umjetnosti bi to mogao malo korigirati. Mozarta su u njegovo vrijeme njegovi suvremenici kritizirali da radi previše avangardno i da u glazbu unosi stvari iz folklora, iz nekih drugih stilova, ukratko da prlja. Uvijek ljudi koji su živi i zdravi reagajna sašnjt i de nto š je nas aktualno, a to je uvijek malo drukčije od onoga što je bilo prije i malo drukčije od onoga što će doći kasnije. Fusion je proces koji se događa htjeli mi ili ne htjeli. Pitanje je koliko je tko spreman to prihvatiti kao istinu, a koliko se drži tradicije i kupuje si Mercedes jer je to njemački auto i škotski viski i pije domaću šljivovicu, drži se tradicije i onog što je pouzdano. Ti ljudi znaju biti agresivni prema novom, jer to ruši njihov koncept života.
(Preuzeto iz Novog lista, 1998.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja