Tamara Obrovac

”Što je muškarac bez brkova” je film kojem se vjeruje

Datum objave:
20.06.2008.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s pjevačicom, flautisticom i skladateljicom Tamarom Obrovac povodom novog albuma ”Daleko je ...” i glazbe za film ”Što je muškarac bez brkova”

”Što je muškarac bez brkova” je film kojem se vjeruje

Usporedo sa snimanjem svojeg petog albuma, glasovita pjevačica, flautistica i skladateljica Tamara Obrovac je skladala glazbu za film ”Što je muškarac bez brkova” Hrvoja Hribara, kino hita koji je po gledanosti u našim kinima stao uz bok najrazvikanijim svjetskim filmovima. Kao i glazba za film, i njezin je album ”Daleko je ...” dobio pohvale kritike i publike. Nakon uspjeha kod domaće publike Tamara Obrovac će sa svojim Transhistria Ensembleom u svibnju poduzeti turneju po Sjedinjenim Američkim Državama tijekom koje će nastupiti u Atlanti, Washingtonu, Chicagu i New Yorku..
- Kako ste osmislili turneju po SAD-u?
- U njezinu je organizaciju uključeno više osoba, prvenstveno Dors Art fondacija iz New Yorka. To su naši Riječani koji se već neko vrijeme uspješno bave promocijom hrvatske kulture u Americi. U cijelu je priču ukjučena i ..... Verna Gilles iz Sundscape Promotionsa. Ona je već četrdeset godina u poslu promocije jazza i world musica, a njezin muž je jazz glazbenik, tako da sam prošla sve ispite u obitelji i oni su odlučili zajedno realizirati taj projekt. To će biti prvo predstavljanje moje glazbe američkoj publici. Dakle, to je čista promocija, čista investicija, da bi poslije eventualno mogli napraviti novu turneju koja će biti normalno plaćena. Verna Gilles će organizirati sve što se tiče medija, organizatora i osoba iz glazbenog posla koji to trebaju doći vidjeti, uključujući i potragu za odgovarajućim izdavačem. To je velik projekt u koji je uloženo puno energije, na kojem radim već nekoliko mjeseci. Samo dobivanje vize iziskuje puno vremena, energije i novaca, a o ostalome da ne govorimo.
- Što će to, osim za vašu promociju, značiti za promociju hrvatske glazbe u SAD-u?
- Tamo ćemo se predstaviti publici koja neće biti samo hrvatska. To nije iseljenička turneja kako obično rade naši glazbenici koji nastupaju u SAD-u. Naravno, uključeni su i naši ljudi koji će, nadam se, podržati turneju jer inače nećemo financijeski preživjeti. Nadam se da ćemo dobiti podršku od Ministarstva kulture što bi se trebalo dogoditi, ali i od naših jačih poslovnih ljudi, što Istrijana što iz ostalih dijelova Hrvatske. Budući da koncerti neće biti namijenjeni samo našim ljudima - trebali bi ih posjećivati oni koji vole tu vrstu glazbe, te naravno organizatori. Uspijemo li u promotivnom smislu, te ako nađemo izdavača to praktično znači da smo stali na odskočnu dasku. Uspije li se u Americi vjerojatniji je uspjeh u cijelome svijetu, a što je jače ime Transhistria Ensemblea i moje, to će biti poznatija i Hrvatska koja na žalost nije dovoljno poznata na području suvremene glazbe.
- Vaša je glazba profinjena, ali uvijek puna duha i humora. Je li zbog toga došlo do logičnog spoja vaših i zamisli Hrvoja Hribara, redatelja filma ”Što je muškarac bez brkova” za koji ste skladali glazbu, budući da se radi o komediji?
- Na neki način je, mada, mi smo radili na drukčiji način. Da, to je komedija, ali vrlo sofisticirana. Kako mi je rekao Hrvoje kad smo radili: ”To je zezancija, ili komedija, da to tako kažemo, ali svi koji su unutra potpuno su uvjereni da je to istina.” To nije ono - mi igramo na to da budemo smiješni. Ljudi koji žive svoje emocije našli su se u takvom okružju da su silom prilika na neki način smiješni. Ja u biti podcrtavam istinske emocije: istinsku ljubav, a ima i ”vodviljskih”, komedioloških momenata gdje podcrtavam likove koji to nose sa sobom po prirodi stvari. Teško je to objasniti. To čovjek mora osjetiti kad radi film. To nije jednostavna komedija koja se zasniva na gegu. Film se zasniva na obradi karakternih likova, na njihovim psihologijama i psihologiji konteksta u kojem žive. Iz tog se zapleta rađa komedija. No, tu ima jako fine satire i dramaturški je jako lijepo obrađen. Što više razmišljam o filmu i što sam ga više puta gledala u kontinuitetu, sve sam zadovoljnija zato što se ne bazira na nikakvoj manipulaciji; što gegom u smislu komedije, što seksom, što nasiljem, nego su osnovni zaplet i emocije, te naravno svi ostali parametri koji čine film dobrim: kamera, kostimografija, sve je dobro. Gluma je odlična do zadnjeg epizodista. Filmu se zaista vjeruje.
- Zašto je ostvario tako velik uspjeh na samom početku prikazivanja, dok publika još nije mogla saznati o njemu usmenom predajom ili kritikama?
- Ta predaja ide vrlo brzo. Brzo su počele kolati priče da je film dobar. Možda je tome pridonijela ”muka Isusova” koju je prošao Hrvoje Hribar. Film se naime dosta mučno rađao, od problema na snimanju do toga da na koncu kopija zbog tehnoloških razloga nije stigla na Pulu gdje je bila najavljena. Zbog toga je nastao skandal. Možda je i to pridonijelo svemu skupa, ali to je više sreća u nesreći. Već tada je bilo rečemo da je šteta što film nije došao na Pulu jer je dobar. Sasvim sam sigurna da se uspjeh ne bi dogodio da film nije dobar.
- Je li istodoban rad na glazbi za film utjecao na kreiranje glazbe za album ”Daleko je...”?
- Moja glazba jednostavno nastaje. Ne razmišljam o tome. Samo radim. Svoja iskustva, osjećaje, životne faze koje prolazim vjerojatno na neki način prebacujem u glazbenu formu. Tu je ta sličnost između mene i filma. Na neki način je emocija u osnovi svega, koliko god je sve skupa sofisticirano u zanatstvu i u vladanju sredstvima izražavanja - Hrvoje, a i svi njegovi suradnici, sigurno vladaju svim zadacima koji su pred njima - tako i glazbenici iz mojeg Transhistria Ensemblea i ja. Međutim, mislim da je u prvom planu istinska emocija pa je možda zato to tako dobro profunkcioniralo: film i ja zajedno, a i film sam.
- Nije li nakon petog studijskog vrijeme za koncertni album?
- Namjeravam objaviti live album. Nadam se da će to biti već sljedeći.
- Ipak, na albumu je nekoliko izvedbi koje se po dužini izdvajaju od većine albuma tog žanra. Znači li to da i u studijskim uvjetima uspijevate ostvariti sponatanost i krenuti u nepredviđenom smjeru što je karakteristika vaših koncerata?
- To se tako dogodi. Dok se svira, uvijek se dogadjaju nepredviđene ”nepodopštine”, a sola su onoliko dugačka koliko glazbenik koji svira osjeća da trebaju biti. U studiju sviramo na potpuno isti način kao i na koncertu, samo što nema publike. To je jedini parametar koji je različit.
- Što za razvijanje vaše glazbe znači komunikacija među glazbenicima u sastavu?
- To ili je ili nije. Slično je bilo kojoj ljubavi ili bilo kakvom odnosu. U nekom odnosu ima kemije u nekom nema. Kao što je preduvjet kvalitetne ljubavi da u odnosu budu kvalitetne osobe, tako je ovdje preduvjet da to budu kreativni glazbenici i kvalitetne osobe. Rekla bih da je u svemu tome najbitnije to što smo mi svi skupa sazreli do te mjere da osjećamo da je najbitnija sama glazba, skladba, kao i moment u kojem se stvara, što rezultira tom vrstom lagane komunikacije i posvećenosti toj glazbi. Jedino do tog zaključka uspijevam doći, jer ja o tome bas i ne stignem razmišljati budući da neprestano radim.
- Koliko za takav pristup znači stalna postava Transhistria Ensemblea u kojoj godinama sviraju isti glazbenici?
- Kruno Levačić je istinski fenomen. Način na koji svira to glazbalo je fantastičan. Može stati uz bok največim svjetskim bubnjarima. Uz mene je od početaka mog bavljenja glazbom, već dvadeset godina. Žiga Golob je u sastavu više od deset, a Uroš Rakovec pet godina. Fausto Beccalossi je ”najmlađi”. U sastavu je tri godine. To je bitno da bi se glazbenici međusobno osjetili i cijenili radost zajedničkog muziciranja. Svaka suradnja, svaka komunikacija za mene je dragocjena u životu i u glazbi. Mislim da je to to, kad to čovjek osjeti, a neopterećen je drugim stvarima, i dovoljno je sazrio da se u potpunosti može prepustiti glazbi.
- Koliko su značajne osobe koje nisu članovi Transhistria Ensemmblea, onog koji se pojavljuje na pozornici, a duhom su s njim od samoga početka?
- On neizmjernog značaja. Primjerice, dok radim na projektima u Zagrebu, pa tako i na filmu, okupiram stan svoga prijatelja Željka Žarka i poremetim mu privatni, ljubavni, seksualni i sav ostali život, te još dovedem režisera i montažerku koji sjede pred mojim računalom koje je okupiralo njegov dnevni boravak mjesec dana.
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja