Tamara Obrovac

Tražila sam svoj put

Datum objave:
17.12.2008.
Autor:
Davor Hrvoj
Tamara Obrovac govori o novom albumu i filmskoj glazbi

Tražila sam svoj put

Jedna od najosebujnijih hrvatskih glazbenica: pjevačica, flautistica, pjesnikinja i skladateljica Tamara Obrovac je objavila novi album ”Daleko je...” u izdanju Aquarius Recordsa. Istodobno s promocijom albuma krenulo je prikazivanje filma ”Što je muškarac bez brkova” za koji je radila glazbu. Uoči odlaska na turneju po Sjedinjenim Američkim Državama u razgovoru za Hi Fi Tamara Obrovac govori o svojoj glazbi, novom albumu i situciji na podrućju world musica.
- Kako gledate na našu filmsku glazbu u usporebi s onom koja se radi u svijetu?
    - Tek sam sada počela polagati pažnju na to, pratiti i osluškivati to područje, tako da sad već pomalo znam tko radi za koga i mogu prepoznati neke rukopise. Kod nas to nisam puno pratila. Razlika je naravno u budžetu i pristupu. Ponekad se po načinu na koji je glazba skladana vidi koliko je gdje uloženo novaca i pažnje. Kod nas uglavnom caruje elektronska, a ne orkestralna glazba koja je skupa, a koja se vani  često koristi, posebno gudači koji su, da tako kažem, oprobani recept.
    - Kojeg filmskog skladatelja cijenite?
    - Volim Lenniea Niehausa koji radi glazbu za filmove Clinta Eastwooda. On ima vlastiti rukopis. Krasno je napravio glazbu za film ”Mostovi okruga Madison”.
- Kako je došlo do toga da skladate glazbu za film ”Što je muškarac bez brkova”?
    - To ide kao u svakom poslu. Redatelj razmišlja koji bi skladatelj bio dobar za njegov film. Hrvoje Hribar se odlučio za mene, pozvao me i ja sam pristala. Do toga je došlo prirodno jer se inače bavim tom vrstom posla iako sam poznatija u teatru nego na filmu.
    - Koje su različitosti stvaranja glazbe za kazalište i film?
    - Film naravno ima druge zakone zbog kompleksnosti i drukčije vrste izričaja nego u teatru. Ima sličnosti u smislu primijenjene glazbe, ali i različitosti u mnogim finesama, no najvaznije je  ”ne smetati nego podržati”. I u filmu i u teatru glazba ima funkciju donošenja atmosfere, emocija i podcrtavanja, ali u filmu je to kompleksnije. Ima puno više parametara o kojima treba voditi računa, primjerice vanjski šumovi, rakursi, promjena scena, dramaturgija, a i sam proces rada je drukčiji. Kod kreiranja glazbe za film dobijem gotov produkt u vidu video materijala koji je predložak za moj rad. Znači slijeditm cjelovitu zadanu formu koja već postoji, a u teatru se često radi usporedno. Postoji dio međuovisnosti koje u filmu nema. Film je gotov prije nego ja počnem s radom i ne sudjelujem u procesu stvaranja, dok je u teatru  ipak moguće da se neke scene prilagode glazbi. No sve ovisi o redateljevom načinu rada i težini koju glazba ima u predstavi.
    - Koliko vam je Hrvoje Hribar dao slobode u kreiranju glazbe za film?
    - To je vrlo precizan i egzaktan posao u smislu pozicioniranja glazbe u scene, ali istovremeno omogućuje i kretivnost. Naravno da je imao svoje želje i zahtjeve, važno je da ih ima. Dobar redatelj treba reči  gdje želi glazbenu intervenciju, kada, u kojoj sceni, zašto negdje počinjem, što se tu događa, što hoće da učinim: da li da podcrtam, napravim atmosferu ili se odmaknem. Film funkcionira na nekoliko razina i ja moram dobiti naputak na koju se razinu lijepi moja glazba. Tada ja njemu mogu reći: ”Gle, tu emociju, tu atmosferu, to možeš dobiti na taj, taj i taj način.” Tada ja imam slobodu da to izrazim žanrovski kako želim. Ja odlučujem hoću li upotrijebiti električnu gitaru, šargiju, glas ili nešto peto. To je u principu moja sloboda, moj izbor. Osjetim što može nadopuniti film na pravi način: koji zvuk i koji pristup, te ponudim rješenje. Tu je sloboda. Nakon što sam pripremila glazbu za pola filma, montažerka, Hrvoje i ja smo dva mjeseca sjedili i polirali: tu ulazimo, ovdje ovaj ton treba trajati, ovdje smo ostali pre dugo, ovdje nije dobra emocija. To je vrlo egzaktan posao.
    - Tko je svirao na snimanju glazbe za film?
    - Svirali su svi dečki iz mojeg sastava (gitarist i mandolinist Uroš Rakovec, kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić, op. a.), osim harmonikaša. Harmoniku je svirao Muc Softić koji je odsvirao naslovnu pjesmu albuma. Usporedo sam radila materijal za CD koji je objavljen istodobno s premijerom filma, a jedna od pjesama je bila zajednička. Na kraju sam uvrstila i tarantellu koju sam skladala samo za potrebe filma. Druga verzija pjesme ”Daleko je tko me voli”, koja je bila na neki način ishodišna, ostala je kao posljednja. Tako je album zaokružen temom iz filma i parafrazom te teme.
    - Koliko je popularnost filma pomogla u promociji vaše glazbe?
    - Sve što je u medijima i što postigne takav uspjeh vjerojatno pomaže. U ovom to trenutku ne osjećamo pretjerano, ali pretpostavljam da tisuće ljudi koji su vidjeli film znaju tko je radio glazbu. Budući da je promocija filma došla istodobno s izlaskom CD-a pretpostavljam da posljedice mogu biti samo pozitivne.
- Po čemu je album ”Daleko je...” drukčiji od prethodnih?
- Jednostavno sam radila i rezultat sam stavila na CD. Oko toga nikad nemam nikakve namjere. Imala sam potrebu za malo većom kompleksnošću u strukturi skladbi koja je, zanimljivo, rezultirala jednostavnošću. Pjesme su formalno kompleksnije, ritmički su složenije, a uopće tako ne zvuče. To mi se doima nevjerojatnim. Gotovo u niti jednoj pjesmi nije jednaka mjera. Mijenjaju se taktovi koji su 5/4, pa 6/4, a sve zvuči kao da je potpuno jednostavno, prirodno. Jednostavno sam pratila svoj unutrašnji puls. Ne bih ni primijetila da je to što sam zamislila malo kompleksnije da nismo po prvi put imali tri dana proba, dok inače imamo tri sata. Ovaj put su glazbenici iz sastava ipak morali malo čitati i razmišljati o stvarima. Tek tada sam shvatila da su pjesme kompleksne.
    - Može li se vaša glazba svrstati u neki od poznatih žanrova?
    - Izrasla sam iz jazza. Sva moja edukacija i ljubav vezana je uz tu vrstu glazbe, ali sam si dozvolila slobodu da pređem okvire koji su za mene u jednom trenutku postali pre uski. To se, osim na samu strukturu, prije svega odnosi na harmonizaciju, građenje melodije, ritmizaciju, koje su karakteristične za jazz. Zna se što zvuči kao jazz, a što ne. U jednom trenutku mi je to postalo pre usko i pre definirano. Tražila sam svoj put. To je vezano na samu glazbenu formu i strukturu. Druga stvar je vezana uz riječi; na izgovor engleskog jezika, na govorenje nečijim tuđim jezikom. Za mene su to bila dva elementa koja su me izvukla iz konteksta jazza. U mojoj je glazbi, kako god da se ona zove: etno, world, etno-jazz ili nekako drukčije, u svakom slučaju značajna doza improvizacije. Definiramo li jazz kao glazbu u kojoj žanr označava prvenstveno sloboda improvizacije, tada sam ja tisuću posto, zajedno s glazbenicima iz sastava, jazz. Ali ta improvizacija ne zvuči tako kao što zvuči u jazzu. Ona nema niti harmonijsku, niti ritmičku, niti melodijsku potku kakvu je navikao čuti prosječni poznavatelj jazza. No, tu se javlja i pitanje otvorenosti. Otvorenosti pristupa onoga tko radi i onoga tko sluša. Moje je nadahnuće u istarskoj i općoj mediteranskoj, prvenstveno melodijskoj i dijalektalnoj tradiciji. To je osnova, a pretvorba svega toga izravno je vezana za moje znanje i poimanje glazbe koje je izraslo kroz jazz. Prošla sam kroz sve faze dok nisam našla vlastiti iskaz u kojem se mogu naći i kroz koji najistinitije mogu izraziti ono što želim. To kod mene nije išlo preko uma niti namjere ili trenda, već isključivo traženjem mog unutrašnjeg puta.
- Kako gledate na našu etno scenu?
- Kod nas se prvi put čulo za pojam etno prije petnaestak godina kad su Mojmir Novaković i Legeni napravili Etno Ambient Live. Bio je to prvi ozbiljniji iskorak nečega što se zove etno. Za tu vrstu glazbe, koja uzima nadahnuće iz narodne glazbe i pretvara ju u suvremenu glazbenu formu, u svijetu postoji nekoliko naziva: roots, world, etnic i slično. To je nekoliko sličnih karakterizacija što označavaju glazbeni pristup koji leži na osnovama narodne glazbe. Mi imamo raznovrsnu narodnu glazbu. Naša zemlja nema jednu vrstu glazbe koja ju karakterizira, kao što je to kod bugarske ili makedonske glazbe. Kod njih nije toliko različita paleta izričaja. Istra, Međimurje, Slavonija i Lika imaju vrlo različite forme glazbenog izričaja, instrumentarija i mnogo toga drugog. To je problem zbog kojega ta etno scena ne funkcionira konzistetno. Narodna je glazba kod nas getoizirana u folklorna društva, ne prožima se sa životom ili je na krivi način prerađena u turbo ili estradne varijante. Razlozi vjerovatno leže u povijesnim okolnostima. Osim toga, naše je tržište malo. Svo zlo nedovoljne raznovrsnosti leži u tome.
- Zašto je kič u vidu turbo-folka iznimno popularan, pa čak i kod vrlo mladih slušatelja koji nisu bili indoktrinirani tom glazbom kada je ona imala velik utjecaj u bivšoj državi?
- Kič mora postojati ali je problem ako zauzme kompleatan prostor. Ta je glazba možda neposrednija. Taj tulumski princip - na stolu - je vjerojatno neki ventil, način na koji se zabava može konzumirati puno neposrednije i razuzdanije nego što je to moguće na nekom uštogljenijem koncertu bilo kakve druge vrste glazbe. To je pitanje razvoja, ali i plasmana kulture. Ako ljudi misle da, kad dođu na koncert, moraju uštogljeno sjediti dva sata i ne mrdnuti da ne zaškripi stolica, to nekima stvara prepreku za percepciju te vrste glazbe. Naša je narodna glazba pre malo iskorištena u suvremenoj glazbi. Znam da je ta glazba dovoljno bogata da bi mogla doživljavati različite reinterpretacije. No, realizacija ovisi o tome postoje li ljudi koji se njome bave i poznaju li dobro narodnu glazbu da bi iz nje mogli iznjedriti neku drugu, suvremenu formu, imaju li neki drugi glazbenici koji se bave drugim glazbenim formama inspiraciju da se bave reinterpretacijom narodne glazbe u bilo kojoj formi. To su dva pitanja o kojima sudi tržište. Ako od te glazbe ne možeš živjeti i funkcionirati, što naravno nije jednostavno, nije čudno što nema puno aktivnosti na tom području.
- Zašto je takva glazba hit na današnjoj svjetskoj sceni?
- Vani je situacija posve drukčija iz jednostavnog razloga što je tržište ogromno. Britanci su pokrenuli proces traženja nove vrste glazbe koja nije ukalupljena u pop, rock i tzv. mas programe popularne glazbe. Puno su toga revitalizirali. Veliku ulogu u tome su odigrali BBC, te Peter Gabriel i njegov Real World. On je davno počeo promovirati tu glazbu i surađivati s npr. afričkim glazbenicima. Osobno bih voljela da kod nas u svemu tome ima više zanatstva, prvenstveno u reinterpretaciji narodne glazbe. Npr. u Bugarskoj, gdje sam dosta radila, koja ima akademiju za narodnu glazbu, su tzv. narodni glazbenici i tzv. jazz glazbenici na potpuno istoj razini poznavanja vlastitog područja, a osim toga jako je izražen crossover. Glazbenici koji dolaze iz narodne glazbe sviraju s jazzistima i obratno. To je ono što mi nedostaje na našoj sceni. Voljela bih da toga ima više, da postoji više hiperkvalitetnih glazbenika koji nisu ograničeni žanrovima. Da bi se to ostvarilo mora se ostvariti nekoliko parametara. Predispozicija mora biti u znanju - u mogućnosti da reinterpretiraš - i u želji. Ne možeš imati jedno, a nemati drugo. Što god se čini bez ta dva parametra ne može biti dovoljno dobro. Takvi amalgami su vrlo opasni. Oni moraju biti kemijski složeni tako da ne popucaju nakon nekog vremena. Imaš li dio tradicionalnog i dio suvremenog, to mora biti složeno na dobar način da bi funkcioniralo zajedno.
    - Kako ste zamislili svoj složenac?
    - Ja to jednostavo osjećam. Često osjetim da te pjesme praktično postoje. Kad radim u glavi čujem sljedeću liniju, sljedeći glas i jednostavno to izbacim. Naravno da to nije moguće bez svakodnevnog rada. To je još jedan dio koji kod nas nije vrednovan i shvaćen: koliko rada i koliko znanja mora stajati iza svakog ozbiljnog posla, pa tako i glazbenog. Čini mi se da u nas ta profesionalnost, to znanje i ta potkovanost nisu u moralnom smislu na glasu, no svako društvo treba odrasti. Mi smo jedva u pubertetu... još smo dobri.
(Preuzeto iz časopisa Hi-Fi br. 63, 2006.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja