Miljenko Prohaska

Pedeset godina Big banda HRT-a

Datum objave:
18.03.2009.
Autor:
Davor Hrvoj
50 GODINA BIG BANDA HRT-a

Razgovor s Miljenkom Prohaskom, dugogodišnjim dirigentom Big Banda Hrt-a (1998.)

    Povodom 50. obljetnice svojega djelovanja "Big Band Hrvatske Radiotelevizije" je 21. ovog mjeseca održao svečani koncert u Velikoj dvorani "Vatroslava Lisinskog". Pod ravnanjem sadašnjeg dirigenta Silvija Glojnarića, u prvom dijelu i Miljenka Prohaske u drugom dijelu, pomlađeni i odlično uvježban "Big band" je podsjetio na sve glazbenike koji više ne sviraju, ali su dali veliki doprinos njegovom razvoju. U prvom dijelu programa oduševili su novim, modernim aranžmanima, a u drugom izmamili uzdahe nostalgije i komentare - Dakle, neke stvari nikada neće umrijeti. U tom su dijelu nastupili naši najpoznatiji pjevači koji su često pjevali uz pratnju ovog Orkestra: Gabi Novak, Josipa Lisac, Zdenka Kovačićek, Ivica Šerfezi, Ivo Robić, Jimmy Stanić, Zvonko Špišić i Drago Diklić. Nastupivši uz "Big band", slavlju su se pridružili Boško Petrović, naš najpoznatiji jazz glazbenik i nakadašnji član Orkestra, te alt saksofonist Miro Kadoić, koji trenutno živi u Ljubljani i svira u "Big Bandu RTV Slovenija". Priliku da se pokažu u ispunjenoj Velikoj dvorani "Vatroslava Lisinskog" dobile su i mlade pjevačice koje sve češće pjevaju uz "Big band": Jelena Balent i Gordana Kovačić.
    Bila je to prilika da se promovira novi dvostruki kompakt disk "Zlatni pir Plesnog orkestra HRT-a", ali i da se obnove sjećanja (koncert je održan pod nazivom "Sjećanja"), jer na koncertu su se okupili gotovo svi glazbenici koji su na bilo koji način djelovali kroz "Big band". Jedan od najzaslužnijih za 50 godina neprekidnog rada "Big banda" je njegov dugogodišnji šef - dirigent Miljenko Prohaska.
    - Čestitam vam na 50. godišnjici Orkestra kojeg ste godinama vodili, a zaslužni ste za njegove najveće uspjehe.
    - Pristalica sam toga da se daju precizni podaci i da se o tome vodi računa. Nigdje nemamo zabilježeno, iako bi se vjerojatno mogli pronaći podaci kada je točno osnovan Orkestar. I za vrijeme rata, za vrijeme NDH je na Hrvatskom krugovalu djelovao orkestar. Pred rat je u Hrvatskoj bilo puno orkestara: Bingo Boysi, Kolibri, Devilsi, Revelersi, međutim ovi radiostanični orkestri... Prvi od njih je osnovan na krugovalu 1943. na 1944. godinu. On je bio skoro kao današnji Big band jer je imao tri trube, tri trombona, četiri saksofona i ritam sekciju. Vodili su ga trubač Čarli Pavlić, Branko Milin sa svojim bratom koji je svirao tenor saksofon, zatim Marijan Marjanović. Ponekad su dodavali gudače pa je imao funkciju revijskog orkestra. Današnji orkestar je po nekim poznatim podacima osnovan u sezoni 1946. na 1947. i to se računa kao datum nastanka. Dakle, prošle sezone je bila prava 50. godišnjica. Tada su postojali mali sastavi, no trend je bio da se i u Zagrebu osnuje veliki orkestar. Tada smo Zlatko Černjul, Bojan Hohnjec i ja napisali i aranžirali tri zabavne melodije koje je pjevala Rajka Vali, što je snimljeno na decelitnkim pločama. Bila je to neka vrsta audicije. Orkestar je vodio Zlatko Černjul a ja sam svirao kontrabas i od tada je kontinuirano djelovao. Zbog političkih i raznoraznih drugih momenata Orkestar je dva puta otpuštan s Radio stanice, međutim uvijek se vraćao, pogotovo od onog razdoblja kad je ta vrsta glazbe - zabavna i jazz glazba - doživjela legalizaciju i afirmaciju. I ja sam dva puta odlazio, radio sam s Orkestrom Gorana Kovačića i drugim orkestrima, a na Radio stanicu sam se vratio 1954., kada je Zlatko Černjul otišao iz Zagreba. Tada smo Orkestar po pola vodili pokojni Milivoj Körbler i ja. Kasnije smo nekoliko mjeseci to radili Nikica Kalogjera i ja, sve do 1955.. Od 1955. preuzeo sam Orkestar i vodio ga do mirovine, s jednim kraćim prekidom radi dosluženja vojske 1956. na 1957., kad je Orkestar vodio Miroslav Fritz Killer. Značajno razdoblje za nas su bile šezdesete godine kada se osva prvi jazz festival na Bledu koji je vrlo značajan, ne samo zbog toga što je bio internacionalan, već i zato što je povezivao jazz istoka i zapada. Prvi put su glazbenici iz istočnih zemalja, iza "zida", počeli dolaziti baš preko Bleda. I prije smo imali gostovanja glazbenika iz zapadnih zemalja, pogotovo iz Amerike, no tada su počeli dolaziti glazbenici iz Češke, Rumunjske, Poljske, Mađarske i to je bio začetak suradnje. Šezdesete i šezdeset i prve godine započeli smo s onim što me je godinama "mučilo" - da sami stvaramo i pišemo svoju glazbu. Bilo je takvih pokušaja i prije, međutim, pokret da vodimo vlastitu repertoarnu politiku počeo je tada. Do tada smo samo imitirali američku glazbu. Smatrali smo da je to to, no vidjeli smo da naši ljudi imaju daleko više snage i mogućnosti da puno više pruže i naprave, ne samo da budu dobri reproduktivci, nego da i sami stvaraju. U nekoliko sam prvih godina većinom sam radio kompletan program, a kasnije se, naravno iz tog Orkestra koji je iz "Plesnog" prešao u "Big band", pojavio niz skladatelja i aranžera koji su počeli obogaćivati repertoar. Simpatično je i jako mi je drago, što se vidi i iz današnjeg programa, da je Silvo krenuo mojim putem da opet želi Orkestru dati karakterističan zvuk. Svi ti orkestri koje poznamo: Ellington, Basie, Stan Kenton... da ne nabrajam sve, svi su imali specifičan zvuk i stil. Glazba se mijenja, ima svoje trendove, ide prema današnjim, drukčijim poimanjima. Neki orkestri koje dobro znamo - Duke Ellington ima uvijek svoj specifičan zvuk, svoj repertoar. Nešto što sam doživio u Zagrebu je karakteristično i potvrđuje moju postavku. Kad je Woody Herman bio u Zagrebu... Woody Herman je u svojem orkestru često mijenjao postavu i dovodio nove ljude, mlade, što je bilo dobro. Oni su bili oko dvije godine u orkestru i kasnije su mahali s papirom da su bili kod Woodyja Hermana. Međutim, na koncertu u Zagrebu su svirali novi dio repertoara, a mi smo taj orkestar znali po najkarakterističnijim stvarima s ploč Publika je toliko mahala i vikala i tražila neke poznate stvari da je on cijeli drugi dio programa odsvirao najpoznatije skladbe. Neke stvari iz Ellingtonovog, Millerovog, Hermanovog i Basievog repertoara su vječne i to je nešto što daje pečat, zaštitni znak orkestra. To smo i mi uspjeli napraviti. U bivšoj Jugoslaviji je bilo šest velikih orkestara koji su dolazili na Bled i u Ljubljanu, a kasnije smo imali čuvene susrete u Radencima gdje je bilo i zabavne glazbe i jazza. Kasnije je postalo normalno da svi orkestri izvode svoju glazbu, a naš "Big band" je na temelju toga došao na svjetske rang liste. To je bilo zato jer je svirao drukčije, unosio je tu i tamo elemente folklora ili nešto što je specifično naše. Na taj način smo postali interesantni i za Europu i za svijet. Značajan je period bio od tada na dalje. Sada kada je rat završio treba se boriti za reafirmaciju, treba se boriti da se taj orkestar, taj izvrsni "Big band" kakav je sada, plasira, da ima mogućnosti na gostovanjima i u okviru Hrvatske, ali i da ide i van. Također da se izmjenjuju glazbenici, solisti, da dolaze gosti iz inozemstva. Dosegli smo tu razinu da više nismo bili samo puki promatrači, da sjedimo u prvom redu i gledamo i slušamo soliste, nego su ti solisti počeli svirati, sudjelovati s nama, a počeli su i izvoditi našu glazbu, što je bitno. Bio je to ravnopravan odnos i to je njima postalo normalno. Treba se vratiti tome i zato mi je drago da ponovno imamo takav vrhunski orkestar kod nas, koji ima sve šanse, sve uvjete da to sada obnovi i da s time krene van. Treba mu pružiti sve mogućnosti i potpore da se prezentira kao što se prezentiraju drugi ansambli ili športske stvari. Mi možemo i na polju jazza otići u Europu i svijet.
    - Nikad se niste odvojili od Orkestra, no kakav je osjećaj stati ponovno ispred "Big banda Hrvatske radiotelevizije" koji je u zadnje vrijeme sve bolji i sada izvrsno svira?
    - Orkestar zaista svira izvrsno i to nije podilaženje ili lažni kompliment, jer ja sam kritičan i samokritičan, upravo dosadno kritičan. Prema tome, mogu slobodno reći da je Orkestar toliko napredovao da je savršen, vrhunski, da se može staviti uz bok mnogim svjetskim orkestrima. Orkestar s takvom kvalitetom može uvijek ići van. Ja sam prekinuo 1989. kada sam otišao u mirovinu, no povremeno sam s njim surađivao. Nakon toga je bila moja proslava 1995. godine kada sam ponovno sudjelovao s Orkestrom, a i sada mi je drago da sam pozvan i da imam prigodu... Ipak sam s Orkestrom proveo 35 godina bez prekida - bio je jedan mali prekid od nekoliko mjeseci... Kako bi rekli, pupčano sam vezan s tim Orkestrom i dan danas, kada i ne bi radio, uvijek bi bio tu negdje, bio bi jedan dio Orkestra koji će davati sto postotnu podršku. Drago mi je zato jer sam kod svojih kolega naišao na takav prijem dajući svoj repertoar, pišući samo jednu novu stvar. Nastojao sam odabrati repertoar da bude iz razdoblja od najranijih dana, od "Intime", "Na svoj način", pa preko "Barbare" 1973. Bitno je da je "Big band" uvijek kao mala familija, što se najviše osjeti na putu, na gostovanju, na turneji. To nije kao simfonijski orkestar koji ima pedeset, šezdeset i više ljudi koji jesu vezani i mogu biti prijatelji, ali ovo je orkestar koji živi zajedno, diše zajedno. Kad čovjek dođe na probu i vidi lica koja ga prihvate i iz njih može izvući... Ono što kreiram i radim, a to mi je sada uspjelo napraviti, predstavlja mi veliko zadovoljstvo. Veliko je zadovoljstvo doći pred Orkestar. Koristim ovu priliku da se sjetim svih naših kolega, prijetelja koji su bili u Orkestru od prvih dana, od kojih neki na žalost više nisu živi, ali mnogi su večeras na koncertu i uvijek su prisutni. Oni više ne sviraju ali su značajni. Hvala Bogu, počela su izlaziti antologijska izdanja jazza, kao što je ovo zadnje od "Croatia Recordsa" za koje je selekciju napravio Boško Petrović. To je izvrsno napravljeno. Imamo i neliko izdanja "Orfeja" koja su napravljenja od starih snimaka. To su snimke koje su rađene u dvorani "Istra" s nekoliko mikrofona i zastarjelom tehnikom, a ipak to su snimke i izvedbe kojih se ne trebamo sramiti. Vrijeme je da se te snimke i rad i cijeli posao plasira van. To također treba ići na "Midem" u Cannes i drugdje gdje postoji mogućnost da se plasira u inozemstvu.
    - Rekli ste da je "Big band" dosegnuo nivo svjetskih big bandova i da zaslužuje da se nađe rame uz rame s njima. Ali, da bi tako bilo treba učiniti još jedan napor u angažiranju većeg broja ljudi na tome. Tko bi trebao obaviti taj organizacijski, menadžerski dio posla da "Big band" stane na mjesto koje zaslužuje?
    - Mi imamo kronični problem, ne samo u pogledu "Big banda" i jazza, već u mnogo različitih djelatnosti. Tu je naša slaba strana. Sigurno ima talentiranih ljudi, ali neki su se od njih, koji su sposobni kao menadžeri, orjentirali na pop, rock glazbu. Onih koji se bave s jazzom jako je malo ili ih gotovo i nema. Morale bi se objediniti sve strukture. Ostao mi je u sjećanju koncert druge vrste glazbe, Barbre Streisand. Znam koliko je ljudi u njenom štabu angažirano, osim orkestra, izvođača i dirigenta koji ju stalno prati i koji je pisao aranžman i koji "diše" s njom. Počevši od onih koji idu s toki vokijima po hodnicima, upravljaju komandama da se zatvore vrata i da se osigura maksimalna kvaliteta održavanja koncerta. To je cijeli štab ljudi. Postoje ljudi koji pišu i osmišljaju scenarije. Sve smo to radili sami. Kad sam u Engleskoj radio glazbu za "Jadran film" pitali su me: "Tko vam instrumentira?" Ja kažem: "To ja radim" - "Tko će dirigirati ovu glazbu?" Radio sam na glazbi od Mikisa Theodorakisa. Kažem: "Ja" - "A pomoćni dirigent?" - "Ja". Mi smo naučeni sve raditi sami. Čovjek me gleda i kaže: "A tko će pisati partiture" - "Ja" Sve sam radio sam. On je tri puta dnevno prepisivao ono što mi je trebalo. Bio je to trombonist Natt Peck, jako dobar glazbenik koji je došao u Europu s vojnim orkestrom Glena Millera, onim pravim, ostao u Londonu i bavio se menadžerskim poslom. Nije sa mogao načuditi da mi to sve radimo sami. Mi smo tako naučili. ali to nije dobro, osobito sada kad treba ići naprijed, kad se multimedijalno misli, kada treba obaviti toliko stvari. Želio bih, na polju možda i zabavnijeg karaktera, na koncu i jazza, da koncerti budu interesantniji, ne samo igrom svjetla što je primjerenije jednom određenom tipu koncerata, jednom drugom tipu glazbe. Nedavno sam gledao simfonijski koncert koji je pokušao napraviti nešto na suvremeniji način. Došli su pjevači iz pop glazbe, ali vrlo kvalitetni,oji su nastupili sa simfonijskim orkestrom. Izvodili su djela skladatelja ozbiljne glazbe, ali i druga. Imam programe na kojima su skladbe Scriabina, ali i Johna Lewisa i moje, negdje su bili Beatlesi, pomiješani programi, ne stilski čisti. To se može napraviti na drukčiji način, napraviti igre svjetlom. Klavirist Wayne Marshall koji je bio u Zagrebu, odsvirao je Rachmaninovu temu, klavirski koncert, koja je poslije prešla u pjevanje. To je savršeno napravljeno, nije samo zafrkantski nego se vidi da je to jedan smišljeni posao. Nedavno sam gledao koncert s tri sopranistice... Ono s tri tenora je već otišlo u smjeru previše eksploatiranog, ali ove tri solistice su napravile program u kojem su počele od opernih arija i koncertantnih solističkih stvari, ali posebno pisanih tako da su se svi glasovi izmješali, da bi došli do mjuzikla i vrlo modernih skladbi. Nisu pjevale jazz zato jer im to nije repertoarno blisko, ali su došle na tipično šlagerske stvari i otpjevale ih na vrlo kvalitetan način. Znači, s tim se može privući publika, to se može napraviti i u jazzu, samo treba biti uporan i ne misliti da će se to moći napraviti preko noći. Tu naravno treba i novaca, ali nisu samo novci u pitanju. U pitanju je dobra organizacija, sposobni ljudi koji bi trebali biti na pojedinim mjestima, da svojim radom to omoguće. Ne da nalazimo uvijek ljude da to rade uz neki drugi posao, nego one koji će se tome posvetiti i to dobro organizirati. Možemo biti zadovoljni napravimo li samo mali pomak i rezultat. To će biti poticaj da idemo dalje. Od mladih, novih snaga očekujem da će dati puno. Orkestar se sada kompletira s puno mladih glazbenika.
    Prije godinu i pol počeo sam raditi u okviru "Simfonijskog puhačeg orkestra Hrvatske vojske", gdje sam organizirao big band. Sada u Zagrebu već postoje tri orkestra - jedan je orkestar koji nije profesionalan, ali je vrlo kvalitetan, "Big Band Hrvatskog glazbenog zavoda". To je profesionalan orkestar koji je vrhunski i koji je u stanju reprezentirati nas i djelovati vani. Ja se sada trudim napraviti orkestar koji će svirati malo drukčiji repertoar, na koji ću prenijeti svoje ideje, nešto što sam prije radio. To je vlastiti repertoar s elementima ozbiljne glazbe, pa i folklora. Biti će to jedan smišljeni program koji zovem simfo jazz. Sada radim na takvim programima i nadam se da ću ove godine imati jedan ili dva takva koncerta. To je zvuk koji se rjeđe čuje. To sam radio kao eksperiment na "Proljetnim danima jazza". Dodani su flaute, oboa i tako dalje i tu mogu dati više koncertantnije stvari. Tu postoji i divna mogućnost suradnje "Big banda HRT-a" i pojedinih solista. Nas nema previše i moramo se maksimalno podržavati, pomagati u radu. Planiram neke projekte na kojima ću surađivati s Boškom Petrovićem. Rekao je da će surađivati s nama, da će nam na raspolaganje staviti inozemne instrumentalne soliste, tako da ćemo se nadopunjavati. Ostvarit ćemo razmjenu. Važno je da i oni koji putuju van prenose informacije da se sazna da ovdje u Zagrebu postoji nešto na što se može računati i s čime se može surađivati. Za jedan debeli, veliki razgovor je i pitanje glazbenih škola kod nas, odgajanje novih ljudi. Sada nam treba, ne hiperprodukcija, nego izvjestan broj ljudi koji će popuniti ovaj Orkestar i to vrlo kvalitetnih. Lako je vani, u Americi, kad imate orkestar i kad vam se javlja cijeli niz glazbenika i za kvaku uvijek drži ne znam koliko trubača, saksofonista i ritmičara, pa možete birati mlađariju od 15, 16, 17 godina koji su već skoro kompletni glazbenici. Drugo je kada se kod nas radi sa svakim pojedincem. Zovete ih privatno. To me podsjeća na doba kada je John Lewis rao s gudačim kvartetom i ansamblima kao što je "USA Orchestra", pa je zvao čelista doma i s njim satima radio, stilski i raznorazne stvari. I to ćemo raditi ako treba, samo da se maknemo naprijed.
    - Prelistavajući stare brojeve časopisa "Down Beat", u jednom iz šezdesetih godina pročitao sam zanimljiv članak u kojem piše: “U Salle Playelu u Parizu svirao je Modern Jazz Quartet uz filharmonijski orkestar, a izvodili su djela Johna Lewisa, Andrea Hodeira, Gunthera Schullera i Miljenka Prohaske.” Kako sada gledate na to vrijeme kada su slavni glazbenici izvodili vaše skladbe zajedno s onima najvećih skladatelja?
    - Bilo je to divno razdoblje. Ne govorim to zbog sebe nego zbog Johna i Gunthera. Gunther Schuller je čovjek koji je došao iz ozbiljne glazbe u jazz, a John je koketirao s ozbiljnom glazbom. U svojem "Modern Jazz Quartetu" uvijek koristi elemente barokne glazbe i tu je ta divna finesa, a ono što je najbitnije u glazbi, ostao je taj osjećaj swinga. To je divan period i šteta je da uslijed tih razloga, možda i materijalnih... Niz godina je postojao veliki "USA Orchestra" koji je snimio nekoliko ploča. Među inim tamo imam snimljen moj "Koncert br. 2" napravljen za takav veliki orkestar, "Intimu" i "Končertino za jazz kvartet i gudače". Divan je osjećaj kada vidite da u Cincinnatiju simfonijski orkestar izvodi naše stvari, da je u Parizu u Salle Pleyelu dirigent Kučukarov izvodio Stravinskoga, Johna Lewisa, Scriabinovu poemu "Ekstaze" i moju glazbu. To je osjećaj ravnopravnosti kad vidite da vani ima ljudi koji smatraju da je to na takvom nivou da može ravnopravno sudjelovati, a da nije ustupak nekom ukusu ili pojedincu.
    - Je li rad naših skladatelja više prepoznat i priznat vani nego ovdje gdje oni rade?
    - Bilo je malo prilike da se to plasira vani. Sad neću govoriti o zabavnoj glazbi, o Euroviziji i pojedincima koji su vani našli izdavače s kojima su radili, ali što se tiče ozbiljne glazbe to ide postupno i teško. Prilično nas je omeo i rat u zadnjih šest, sedam godina kroz koje je izgubljen kontakt, no radi se na tome i nadam se da ćemo uspjeti. "Biennale" je svojevremeno trebao biti kretanje u oba smjera. To znači da se kod nas ilustrira, u okviru "Biennala", ono što je u svijetu suvremeno, moderno, istraživanja, ali i da naši autori poput Kelemena i niza drugih idu van. Kelemen i nekoliko drugih autora su se plasirali vani gdje slove kao značajni autori. No, moglo bi se napraviti još puno više, jer mislim da to zaslužuje cijeli niz autora, skladatelja. Što se tiče jazza i to također treba poticati. To je pitanje izdavačke djelatnosti, ali i ono što uvijek govorim - treba pisati literaturu o tome. Trebamo govoriti o povijesti jazza kod nas i o svemu tome dok su ljudi još živi. Kad se govori o jazzu mi uvijek govorimo o Americi, međutim puno elemenata koji su obogatili američku glazbu došlo je iz Europe. A prvi čovjek koji je pisao o jazzu i povijesti jazza je Belgijanac Robert Goffin koji je napisao knjigu "Aux Frontiéres Du Jazz". Nikakva knjiga o jazzu prije nije napravljena u Americi. Dakle iz Europe je došlo nešto što je napisano i iz čega se dobila prva slika o tome, po stilovima, po načinima, ansamblima i neki detalji. Naravno, danas toga ima puno više, postoje katalozi i dobro je da se danas radi na taj način, da isti moment kada se dešava neko svjetsko zbivanje imamo mogućnost putem televizije tome vizualno prisustvovati.
    Slavljeničkim koncertom "Big band HRT-a" je započeo ciklus koncerata koji će se ubuduće održavati u novouređenoj Maloj dvorani "Vatroslava Lisinskog". Pod nazivom "Latin Fire", 11. veljače će uz "Big band" svirati sastav "Cubismo", 18. ožujka  sastav "Boilers", a 22. travnja Jimmy Stanić, te slovenski klavirist Silvo Štingl i dirigent Jože Privšek.
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja