Elvis Stanić

Koristim obrasce mediteranskog glazbenog kruga

Datum objave:
13.05.2009.
Autor:
Davor Hrvoj

Razgovor s Elvisom Stanićem povodom novog albuma ”Bolja strana svijeta” i nagrade Primorsko-Goranske županije za ”Unapređenje kvalitete kulturnog stvaralaštva” za 2005.

Koristim obrasce mediteranskog glazbenog kruga

Rođen u Rijeci, a nastanljen u Lovranu, gitarist, harmonikaš i skladatelj Elvis Stanić je jedan od nasvestranijih hrvatskih glazbenika na području jazza, ali i drugih stilova, te najnagrađivaniji jazz skladatelj novog naraštaja. Diplomirao je vizalne komunikacije na katedri za likovnu umjetnost Filozofskog fakulteta u Rijeci, a skladanje i jazz gitaru je studirao na prestižnom Berklee Collegeu of Music u Bostonu. Surađivao je s brojnim hrvatskim i stranim glazbenicima i skupinama različitih stilskih pristupa: Boškom Petrovićem, Nevenom Frangešom, Mariom Mavrinom, Tamarom Obrovac, Big Bandom HRT-a, HGM jazz orkestrom Zagreb, Gilbertom Gilom, Martinom Drewom, Djangom Batesom, Alvinom Queenom, Enzom Favatom, Johnom Thomasom i drugima. Sa svojim Elvis Stanić Groupom je nastupao diljem Hrvatske, te u SAD-u, Italiji, Sloveniji, Njemačkoj, Turskoj, Norveškoj, Grčkoj i Francuskoj. Godine 1998. i 2003. nastupio je na prestižnom jazz festivalu u švicarskom Montreuxu. S tim je sastavom objavio pet albuma za Croatia Records: ”Terra Sacra” (1997.), ”Samba Mediterranea” (1999.), ”Mantana” (2001.), ”Introspections” (2004., izbor najuspješnijih izvedbi s prva tri albuma) i ”Bolja strana svijeta” (2005.). Autor je brojnih djela scenske glazbe, a zapažen je i kao producent, promotor i organizator jazz festivala, zaslužan je za razvoj jazza u kvarnerskoj regiji, ali i hrvatskoj općenito.
Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada: Award for Outstanding Musicianship (Berklee Clinics at Umbria Jazz, Perugia, Italy, 1994.), Best Entering Student Talent (Berklee College of Music, Boston,USA, 1996.), Najbolji aranžman (Melodije Istre i Kvarnera, 1997.), Godišnja nagrada Grada Opatije za dostignuća u oblasti kulture i umjetnosti (1999.), 1. Nagrada ocjenjivačkog suda za najbolji aranžman (Glazbeni festival Kaštela 1999.), 1.nagrada Stručnog ocjenjivačkoga suda za obradu narodne skladbe: “Ganga” u izvedbi putokaza (Večeri dalmatinske pisme, 1999.), Nagrada za produkciju za skladbu ”Naranča” u izvedbi Putokaza (Zadarfest, 2000.), 1.  nagrada stručnog ocjenjivačkog suda za najbolji aranžman (Glazbeni festival “Zadar fest live”, 2001.), Nagrada stručnog žirija za aranžman (Melodije Kvarnera, 2002.), 1st prize Swedish choir competition “Toner för miljoner”,  category: Female choirs, composition: “Helleya” /Elvis Stanić/, izvođači: “Nova choir”, (Gothenburg, Sweden, 2004.) i drugih.
Višestruki je dobitnik nagrada Porin, Status i Crni mačak u raznim kategorijama. Upravo je primio godišnju nagradu Primorsko-Goranske županije za ”Unapređenje kvalitete kulturnog stvaralaštva” za 2005. Ovu tradicionalnu nagrada Županija dodjeljuje zaslužnim umjetnicima na osnovu nacionalnih i međunarodnih dostignuća u raznim kulturnim oblastima, kao i za promicanje i poticanje kulturnog i kreativnog stvaralaštva u Primorsko-Goranskoj županji.
Osim nagrade, povod razgovoru je bilo objavljivanja njegova novog albuma ”Bolja strana svijeta” koji donosi izvedbe Stanićevih skladbi nadahnutih glazbom raznih kultura.

- Koja je strana svijeta bolja?
- To je ona strana u kojoj još uvijek funkcioniraju temeljne ljudske vrijednosti poput morala, prijateljstva, tolerancije i poštovanja svakog čovjeka, dobrih namjera i dobre volje, želje za općim, a ne samo osobnim dobrom. To su kategorije vrijedne življenja i, vjerovali ili ne, unatoč sveprisutnom korporativnom i globalizirajućem razvoju svijeta, te depresiji koja to nužno prati, takvih mjesta još uvijek ima. I biti će ih dok je dobrih ljudi. Ono što zovemo ”zapadom” samo je deset posto čitavog svijeta. A ostalo? Nazovite to trećim svijetom, ”istokom”, ”jugom”, Azijom, Afrikom - kako vam drago, međutim upravo je to većina našega planeta. Možda ne financijski najbogatija - većina tog svijeta danas je na rubu egzistencije - ali u smislu kulturne baštine i tradicijskih vrijednosti, mislim da je upravo to ona strana svijeta koja nas drži koliko-toliko duhovno zdravima. Sebe doživljavam kao... antiglobalista, antikorporacijskog zagovornika, ekologa, anti team-buildera, anti brand-launchera i kako god hoćete. Skladatelja? Možda.
- Kako se te vrijednosi uklapaju u vaše nadahnuće i glazbeni koncept?
- Ideja koja me uvijek vodila u stvaranju i skladanju je u suštini ambivalentna. S jedne strane sam zagovornik fenomenološkog određenja glazbe i njezine estetike, kao pukog sukusa tonova i tonskih struktura koje ne znače ništa drugo do sebe samih, a s druge strane kao živi inkarnirani ljudi ipak djelujemo u materijalnom svijetu bremenitom utjecajima, osjećajima i problemima koji, htjeli mi to ili ne, i te kako utječu na naš stvaralački proces. Dakle, mislim da je nemoguće skladati ”čistu”, formalnu glazbu odvojenu od stilskih, povijesnih i osobnih filtera, ali s druge strane uvijek nastojim što je moguće više odvojiti glazbene ideje od sadržajnih određenja. U tom smislu je zaista svejedno radi li se o ovom ili onom stilskom utjecaju u mojoj glazbi, o jednom ili drugom žanru – za mene ne postoji kvaliteta žanra - možemo govoriti jedino o kvaliteti glazbenog teksta. Na žalost, u današnjoj vrlo često zastupljenoj kolokvijalnoj percepciji glazbe, ljudi su skloni tezama o npr. jazzu kao žanru koji je negdje na ljestvici općih vrijednosti ”ispod” ozbiljne glazbe, a recimo ”iznad” tradicionalne, folklorne glazbe ili sl., što naprosto nije tako. Neke tonske strukture su toliko skladne, uravnotežene i zvukovno čiste, da po sebi jesu obrasci, arhetipovi na kojima stoji naše svekoliko glazbeno naslijeđe. Meni je posve svejedno koristim li obrazac, primjerice nubijske tradicionalne glazbe ili jednu Stockhausenovu kadencu kao stilski okvir za novi glazbeni tekst.
- Koja vas je ideja vodila u realizaciji novog albuma ”Bolja strana svijeta”?
- Na novom CD-u sam, za razliku od prethodnih, koristio obrasce tzv. mediteranskog kruga - tradicionalnu glazbu Portugala, Španjolske, Francuske, južne Italije, pa čak i neke maorske obrasce, dakle sve ono što se najčešće svrstava u termin world music, premda moram priznati da još uvijek ne razumijem što ta nespretna kovanica zaista znači. No, obrasce nikad ne koristim doslovno, već uvijek kroz osobnu estetičku i umjetničku prizmu. Tako ”fado” nije tradicionalni fado, ”tango” nije tango itd., već nešto sasvim drugo, druga i drukčija glazba, nastala kroz osobno tumačenje i reinterpretacija, za razliku od puke reprodukcije obrazaca. Iz istog razloga na CD-u ne gostuju autohtoni umjetnici - to nije potrebno - jer ako netko hoće poslušati fado, otići će u CD shop i kupiti CD originalnog portugalskog fada, a ne moj. Zato Josipa Lisac pjeva neviđenu sublimaciju fada i korzikanskog canta na francuskom, Valerija Nikolovska svoj tekst piše i diše na engleskom, a Meri Trošelj pjeva na nemuštoj mješavini glagoljaškog portugalskog, hermetičkog latinskog i esperanta s nizozemskim izgovorom, poznatoj samo njoj i nikome više. Drugi je razlog osobnost. Sve gošće su ne samo izvođači(ce), već neprikosnovene reference za najbolje od najboljeg u hrvatskoj jazz, etno i popularnoj glazbi. To su naprosto žene sa stavom koje u svakom trenutku znaju što hoće, i još važnije, što neće.
- U vašoj se glazbi osjećaju i utjecaji hrvatske glazbene baštine. Kako gledate na trend korištenja tradicijske glazbe našeg podneblja?
- U tom kontekstu možemo govoriti o našoj tradicionalnoj glazbenoj baštini i o njezinoj afirmaciji u suvremenim glazbenim formama. Često se naši tradicijski obrasci koriste na doista ”nezgrapne” načine, uglavnom su preuzeti doslovno, zatim ubačeni u novu formu bez kontekstualnih poveznica, pa što bude. To je vrlo nepravična i neznalačka uporaba tradicionalne glazbe, pa bi možda bolje bilo ostaviti je neteknutu u izvornom obliku. Ne mislim na kratke samplove kao umjetničko izražajno sredstvo, gdje svaki sample de facto ima ulogu posebnog i specifičnog glazbala. Tradicijski obrasci Međimurja, Dinare, Like ili Istre su beskrajno lijepi i vrijedni, a pomaka u razumijevanju te glazbe je jako malo. Svaka čast izuzecima poput Tamare Obrovac, ali to je još uvijek samo izuzetak, a ne pravilo. Hrvatska glazba može se u svijetu predstaviti upravo i jedino na takav način: kroz visoko estetizirane autorske projekte koji uključuju tradicijske žanrovske obrasce, ali sve to treba proći kroz prizmu jedne izuzetne autorske osobnosti. Znam da sam još jednom ponovio onu staru alkemičarsku formulu za zlato, međutim to je referentni nivo od kojeg se ne bi smjelo odstupiti. S Tamarom sam nekoliko godina radio na tome, a s novim projektom sada i samostalno. Iskreno se nadam da će nas u tom poslu biti više. Vrlo nas je malo autora koji funkcioniramo na spomenutoj razini.
- Značajnu promjenu u zvuku na novom ste albumu donijeli ste svirajući harmoniku. Kako ste odlučili vratiti se svojoj prvoj ljubavi?
- Harmonika je moje prvo glazbalo. Počeo sam je svirati u četvrtoj godini života i mogu reći da je harmonika uistinu odredila moj način percepcije glazbe. Najjednostavnije rečeno, započeo sam svoj glazbeni put s melodijom u desnoj, i harmonijom u lijevoj ruci. Druženje s harmonikom je privremeno stalo po svršetku školovanja, u petnaestoj godini kada sam počeo svirati gitaru. Bio je to logičan izbor ukoliko glazbalo nosite na plažu i njime pokušavate zadobiti naklonost suprotnog spola. Gitara je ipak puno lakša, a rekao bih, i boljeg imagea. Ta ista gitara odvukla me i u jazz, i do Berkleeja. Osim tog, naravno, bitnog razloga, postoje i drugi razlozi mog nevjerničkog preobraćaja. U žanru bluesa i jazza bilo je mnoštvo izvrsnih instrumentalista-gitarista koji su postavili doista visoke standarde izvođačkog i autorskog umijeća. Bio je to veliki izazov - ako mogu oni, mogu i ja. Slijedeće sam destljeće posvetio hipnotičkom vježbanju gitare, beskrajnom preslušavanju jazz ploča i čitanju svake dostupne jazz literature. S druge strane, moj prvi studij, studij slikarstva i likovne umjetnosti, savršeno se uklapao u proces upoznavanja umjetnosti i kreativnih principa, pa sam zahvaljujući izvrsnim profesorima dobio cjelovitu sliku o umjetnosti i stvaralačkom procesu uopće.
Povratak harmonici danas, jest povratak mojim korijenima, svom prvom glazbalu. Bolje rečeno, povratak prvotnom načinu izražavanja, ali iz potpuno drugog diskursa. Sada tretiram harmoniku na drugi način, ne više kao univerzalni melodijski i harmonijski, već kao solo puhačko glazbalo, bliže sopran saksofonu ili pak usnoj harmonici, što po svojoj naravi harmonika i jest. U improvizaciji više pažnje pridajem interpretaciji i agogici jednoslojnih linija, a nastojim pronaći i što je moguće savršeniju kadencu, sa što manje tonova. Poput rebusa. Polifoniju sam svjesno potisnuo u drugi plan. Ona je prisutna jedino kroz interakciju s drugim glazbalima. Ovo što sviram na ”Boljoj strani svijeta” moglo bi se okarakterizirati, kao ”solo harmonika”.
Iskreno se nadam da ću uspjeti nadahnuti mlade jazz i ostale glazbenike da ”čuju” harmoniku drukčije od onog na što su navikli, da ću ih možda potaknuti da poslušaju virtuoze poput Dina Saluzzija, Giuliana ili čak Methenyja kako koristi MIDI-harmoniku. To je divno glazbalo, kao i svako drugo, posebice ako se koristi na primjeren način. Ovo što ja činim je samo jedna od beskrajnih izražajnih mogućnosti.
- Što vas nadahnjuje pri skladanju?
- Kolikogod nastojali biti formalni u pisanju glazbenog teksta, dok god smo inkarnirani u svakodnevici, ovisimo na žalost i o ”čaši vina” i o ”nesretnoj ljubavi”, kako bi to rekao Hanslick. Najbolje u tome što je glazba ipak s ove materijalne ravni je to što možemo pisati s intencijom, sa stavom i namjerom. Moje je nadahnuće u skladanju isključivo glazba sama i to upravo ona glazba koju upravo skladam. Naime, za mene je skladanje oduvijek bilo samo zapisivanje na notni papir onog što čujem unutarnjim uhom, puko prenošenje iz duhovnog u materijalno. Ono bitno leži u intenciji, u tome što možemo i što hoćemo s napisanom, ili, ja bih rekao ”prepisanom” glazbom. Ono što možemo, to se uostalom zna, od objavljivanja notnog teksta do tonskih zapisa, a što hoćemo, to je nešto drugo. Moja je namjera jasna: u povezivanju s auditorijem i u prenošenju prvotnih, što je moguće čišćih formalnih glazbenih struktura. To možete nazvati neposrednom komunikacijom, komunikacijom s arhetipskim obrascima ili duhovnim sferama, kako vam drago, ali bitno je da postoji takva intencija u izvođenju bez obzira na stilske predloške. Iz iskustva znam da to auditorij doživljava kao određenu pozitivnu energiju, kao ”metajezik” koji priča svoju priču u onom drugom sloju iza tonova. Osim toga, ne treba zaboraviti ni skladateljske alate. Studij jazz skladanja na Berkleeju otvorio mi je nova područja, najviše što se tiče tehnike skladanja, orkestracije i alata, što može biti vrlo korisno u pragmatičnom, ali manje bitno u esencijalnom smislu i određenju skladanja kao kreativne i duhovne discipline.
- Koje su posebnosti jazz skladanja?
- U suvremenoj jazz glazbi, izuzmemo li velike autorske osobnosti, vrlo je bitno pisati tipski, pisati ”očekivano” ili provjereno. Dakle, od jazza se očekuje da zvuči kao jazz i skladatelje se osposobljava da funkcioniraju u sustavu. Svaki iskorak je potpuno osoban i o tome se ne govori ništa, a interdisciplinaran pristup je rijedak ili pak potpuno i sustavno upakiran u nešto drugo, primjerice tzv. ”New Age” ili ozbiljnu ”filmsku” glazbu. Nikad nisam bio pobornik konfekcioniranja glazbe, a ni bilo čega drugog. Sve jest kako jest, posebno, različito i drukčije, hvala Bogu. Međutim, tendencija uniformiranja, ”brandinga” je, čini se, sveprisutna.
- Kakve su mogućnosti obrazovanja skladatelja na polju jazza u Hrvatskoj?
- Činjenica je da je mladom naraštaju takav vid obrazovanja izuzetno potreban i neophodan, ukoliko nam je stalo do značaja i kulturne pozicije hrvatske glazbe u sustavu europskih kulturnih integracija. Govoreći o praktičnim aspektima ovog problema, čini mi se da je njegova srž u nedostatku sustavnog kreativnog obrazovanja mladih glazbenika. Ne mislim pri tome na tradicionalni obrazovni sustav gdje ste prepušteni dobroj volji profesora i njegovom eventualnom talentu, već na sustavni razvoj i poticanje kreativnih i glazbenih potencijala. Mislim da je to sasvim izvedivo, bilo kroz utemeljenje eventualne jazz škole ili u interdisciplinarnoj suradnji nekoliko umjetničkih obrazovnih institucija.
Evo jednog ilustrativnog primjera iz Bostona. Na Berkleeju kao najteža slovi katedra dirigiranja. Svi zbijaju šale s duhom odsutnim studentima dirigranja koji bauljaju po hodnicima škole. Zamišljeni, s bijelim palicama kruže od učionice do učionice gotovo bez svijesti, stalno tiho pjevušeći trenutni dio nekog mastodontskog djela kojeg upravo dirigiraju. Jedan od ključnih profesora dolazio je s New England Konzervatorija i imao je zaista osebujan način predavanja. Osim što su studenti izvodili obavezne yoga vježbe kao pripremu za sat, on ih je znao odvesti na krov zgrade, gdje bi dirigirali šumovima grada i ulica - zvucima automobila u prolazu, brodova u luci, žamorom prolaznika i ptičjim pjevom! Svrha toga, koliko sam od jednog kolege s dirigiranja uspio shvatiti, jest da nauče raspoznavati zvukove bez obzira na boju i visinu, te da ih s vremenom mogu staviti u kontekst i na takav način dirigirati jednu potpuno prirodnu, improviziranu simfoniju. Da ne bismo išli još dalje, tražili su oni i red unutar kaosa, spominjali fraktale, entropiju itd... To je jedan od primjera na koji mislim kad spominjem promjenu u načinu obrazovanja suvremenih mladih glazbenika. Treba ići tim putem, u smjeru rušenja nekih pravila da bi se uspostavila nova, drukčija.
    - Koliko je ”Jazz konoba” značajnu za razvoj jazza u Liburniji?
- U Tuliševici povrh Lovrana postoji legendarno, kultno mjesto u kojem se okupljaju ribari, liječnici, pekari, kompjutorski projektanti, a i poneki jazzist među kojima i ja. Uz nezaobilazne kulturološke pretpostavke mediteranskog kruga - pršut, sir, crno vino - veselo nam društvo u burne zimske kvarnerske dane redovito blaguje i svira jazz. Riječ je o ”Jazz konobi”. Ona nije samo prostor, već neformalno društvo glazbenih zaljubljenika, amatera u najboljem etimološkom značenju te riječi, koji po definiciji ”ne žive od glazbe, nego za glazbu”. Ribar Boćo (kontrabasist), kompjuterski wiz Spartaco (gitarist), pekar Richter (bubnjar) i liječnik Saša (klavirist) uz moju malenkost, jezgra su iz koje je nastalo mnoštvo iznimnih ideja i inicijativa. Upravo u tom društvu, nakon ”Billie's Bouncea”, uz izvrsnu borgonju i grobnički slani sir sinula mi je zamisao o jazz festivalu u podnožju naše konobe, u lovranskoj lučici. Osim toga, redoviti su gosti i lokalni mladi jazz zaljubljenici, koji uglavnom sjede sa strane i slušaju, sve do onog trenutka kad uvježbaju temu Milesovog ”Solara”, pa tada osvoje scenu, makar samo do prvog sola. Sve su to bitni razlozi pokretanja i osnivanja Liburnia Jazz Festivala / Workshopa.
- Što održavanje tog jazz festivala znači za hrvatsku jazz scenu, ali i hrvatski turizam?
- U regiju u kojoj je jazz bio rijetko prisutan, htjeli smo dovesti cijenjene umjetnike da pokažu u neposrednom kontaktu s auditorijem, što suvremeni jazz jest, što može biti i kako se može naučiti. Tako je 2001. započeo prvi lovranski jazz festival. Kroz dotad još neviđen entuzijazam, volonterizam i suradnju svih ljudi u lokalnoj zajednici, od gradonačelnika koji pomaže na slaganju pozornice do lokalnog kućnog majstora koji lijepi plakate, stvorili smo izuzetno pozitivni temelj za daljnji razvoj festivala i radionica. Dvije godine održavao se u Lovranu, a zatim je preselio u glamouroznu Opatiju, na prekrasnu scenu Ljetne pozornice, ali i terase hotela, u galerije i druge prostore. Nakon pet godina kontinuiteta, šezdesetak koncerata i brojnih radionica, danas je Liburnia Jazz jedan od vodećih regionalnih jazz festivala, a pri tome ne mislim samo na Hrvatsku. Međutim, najvažnije je to da je uz Liburniu Jazz stasao čitav naraštaj mladih jazz glazbenika koji svoje obrazovanje nastavljaju dalje, od grožnjanskih ljetnih seminara, preko Graza i Klagenfurta do Londona i Los Angelesa.
    - Prošle ste godine pokrenuli još jednu manifestaciju, Jazz Ex Tempore. U čemu je njezina posebnost?
- Nakon što sam vidio da su mladi glazbenici jako zainteresirani za izravne kontakte i susrete s jazz majstorima, pala mi je na um ideja o manifestaciji koja bi u Hrvatsku dovela kompletnu postavu vrhunskih glazbenika, koji bi u jednotjednom druženju zajedno muzicirali, skladali i podučavali mlade. Nazvali smo ju Jazz Ex Tempore sukladno sličnim manifestacijama u slikarskom svijetu. Naime, na Ex Tempore izložbama slikari dobiju prazna platna koja moraju na licu mjesta oslikati, te odmah izložiti. Pozvao sam neke od poznatih kolega jazzista, najboljih u branši, a neke sam ovdje prvi puta upoznao, poput Cheicka Amadou Tidiennea, ambasadora afričke etno glazbe ili kubanca Silvana Cabrejasa, udaraljkaša koji je svirao sa svim eminentim glazbenicima latino scene. Zajedno smo trebali u tjedan dana na licu mjesta skladati nova djela, uvježbati ih i na koncu tjedna odsvirati. U međuvremenu, svakog je dana drugi glazbenik održavao radionicu iz svog područja za polaznike ali i za sve zainteresirane. To je bio pun pogodak. Pune radionice, izvrstan opušten ugođaj i volja da se prenese iskustvo rezultirali su odlukom gradskih vlasti da manifestacija postane tradicionalna i da se razvije u pravu konstantnu, sustavnu jazz školu. Osim toga, završni koncert je tonski snimljen i u svibnju 2006. će ga Croatia Records objaviti za Evropsko tržište. Naime, svjetska distribucijska kuća BJM izrazila je spremnost da CD ”Jazz Ex Tempore” distribuira i promovira u Europi. To je prvi izvozni hrvatski glazbeni projekt koji će se pojaviti na europskom tržištu na zahtjev stranih distributora.
    - Imate li u planu nove suradnje?
- Sve što dođe je dobrodošlo. I uspjeh i neuspjeh su samo dva lica jednog te istog napretka. Čak vjerujem da puno više učimo na nauspjehu i da nam više koristi negativna kritika nego hvalospjevi. Osim svog rada u Hrvatskoj, radim dosta i u inozemstvu. Osim sa sastavom Jazz Ex Tempore, surađujem sa sardinijskim etno jazz glazbenikom Enzom Favatom s kojim sviram u orkestru Balkantronics. Osim toga, planiram i suradnju sa švedskim zborom Nova Choir, pobjednicima prošlogodišnjeg švedskog natjecanja vokalnih ansambala i to upravo s mojom skladbom ”Helleya”, prvotno snimljenom za riječke Putokaze. I naravno, jazz duet s Nevenom Frangešom trebao bi konačno ostaviti traga u tonskom zapisu. Nadam se da ćemo ove godine realizirati naš prvi kompakt disk.

(Preuzeto iz novina Cantus, br. 137)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja