Jasna Bilušić

Respekt prema tradiciji

Datum objave:
03.04.2004.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s glumicom i pjevačicom Jasnom Bilušić

Respekt prema tradiciji

 Jasna Bilušić govori za Fokus uoči premijere mjuzikla ”Chicago” u Kazalištu Komedija

Za ulogu Mame Morton kao nadahnuće mi je poslužila zvijezda proteklog blues festivala u B.P.-ju, Chicago blues Mama Angela Brown. Kad sam ju vidjela na pozornici shvatila sam da je preda mnom upravo ta rola. Pomno sam pratila njezin nastup i sada, dok pripremam ulogu, negdje mi je u podsvijesti.

    Iznimnu sezonu u kojoj je nastavila igrati hit predstavu ”Piaf”, nastupati kao pjevačica i u kojoj je objavila kompakt disk ”Jasna Bilušić Sings for You”, glasovita glumica i pjevačica Jasna Bilušić potvrđuje ulogom u predstavi ”Chicago” koja je 29. i 30. travnja premjerno izvedena u Kazalištu Komedija. Iako se glazbom bavi od srednje škole, profesionalnom je pjevačicom postala 1989. počevši nastupati u B.P. Clubu. Godinu dana poslije objavila je prvu ploču ”Lady Be Good”, te je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i postala stalnom članicom Kazališta Komedija. Godine 1996. na istoj Akademiji je diplomirala i dramaturgiju. Za ulogu Vjere u ”Četvrtoj sestri” nagrađena je ”Zlatnim smijehom” na Danima satire, za istu ulogu bila je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta koju je i dobila za ulogu u predstavi ”Piaf”. Razgovarali smo nakon nastupa na ovogodišnjem Springtime Jazz Feveru u B.P. Clubu.
- B.P. Club je bio pun i atmosfera je bila sjajna. Massimo je bio odličan, a Branko Kralj je podignuo atmosferu do usijanja. Cijelo sam oduševljenje smirila s par lakših izvedbi u trećem setu. Svi sretni i zadovoljni.
- Josip Grah je uz trubu i krilnicu svirao i harmoniku. Hoćete li harmoniku koristiti u izvedbama šansona koje niste izvodili na ovom koncertu?
    - Nije ih bilo namjerno jer od predstave ”Piaf” ljudi očekuju da šansona bude negdje pred kraj službenog dijela ili kao dodatak. Ideja o harmonici potekla je od samoga Graha koji ju u zadnje vrijeme ponovno intenzivnije svira. To se savršeno poklopilo jer, ne samo da nam odgovara zvukovno u šansonama i kanconama, već ćemo iskoristiti njegovo harmonikaško umijeće i uskoro možda čuti i jazz sola na harmonici.
    - Na prethodnom nastupu u B.P. Clubu, na priredbi Century of Blues, pjevali ste blues, ali i govorili stihove poznatih blues pjesnika što je rijetkost u nas. Što to znači za promociju blues glazbe kod nas?
    - To je ideja Boška Petrovića koji je tijekom sedamdesetih u televizijskoj jazz emisiji promovirao prepjeve blues tekstova koje je napravio pokojni Antun Šoljan. Predložio mi je da to napravim upravo na blues festivalu, a ja sam se odmah složila, ne samo zato što mi je čitanje poezije sastavni dio glumačkog posla, nego zato što su ti prepjevi doista maestralni. Bilo mi je veliko zadovoljstvoi čitati ih i interpretirati za publiku kojoj često promakne pravo značenje tekstova. U sklopu s glazbom to se nekako izgubi. Dobra je ideja apostrofirati tekst koji je u bluesu, čini mi se, dominatan. Glazbena strana je uglavnom unutar blues šablona koje rijetko donose neka veća odstupanja od te forme, a upravo su tekstovi ti koji čine blues prepoznatljivim.
    - Koliko vam je to pomoglo za bolje razumijevenje blues glazbe i bolju intrpetaciju pjesama?
    - Sklona sam biranju pjesama koje stavljam u repertoar po samom tekstu, radilo se o bluesu, jazz standardima ili bilo kojoj drugoj pjesmi. Naravno da su mi ovakvi zahvati u blues interpretaciju donijeli još jednu dimenziju razumijevanja bluesa.
    - Nije li samo jedan CD, kao što je novi ”Jasna Bilušić Sings for You”, nedostatan da bi predstavili stilsku raznolikost svojega repertoara?
    - Mi i inače radimo takvu kombinaciju odabira pjesama različitih stilova koje ujedinjujemo kroz stil sastava Cool Date. No, izvodimo li šansonu, kanconu ili naše šlagere to uvijek ima jazz prizvuk. To je sukladno sadašnjem vremenu u kojem pjevači biraju pjesme raznih sadržaja i prilagođuju ih svom stilu. Čini se da je došlo vrijeme da se pomaknu oštre granice pomanja jazza.
    - Kakav je vaš odnos prema glazbi velikih pjevačica, primjerice Edith Piaf ili Billie Holiday?
    - To je prvenstveno respekt, ne samo prema Billie Holiday i Edith Piaf, nego prema svim ženama ili vokalistima jazza koji nadahnjuju pokoljenja koja dolaze. S bilo kojom novom pjesmom koju biram, radilo se o pjesmi Billie, Edith, kanconi ili pop pjesmi, uvijek krećem s respektom prema onome tko ju je već otpjevao i snimio, posebice autoru ili onome tko ima prvenstveno pravo na nju. Unutar njihove interpretacije pokušavam shvatiti srž pjesme, bila to glazbena tema ili neki stih unutar teksta pjesme. Od toga krećem dalje, naravno zajedno s Julijem Njikošem koji to pukušava aranžmanski posložiti da svaka pjesma ima novu osobnost i da taj akcent izađe na vidjelo.
    - Koliko je proučavanje biografija tih glazbenika važno za prodiranje u dubinu njihove glazbe?
    - Proučavanje života ljudi koji su nešto napravili u jazz glazbi bitno je da bi se osvijetlio njihov cjelokupni rad jer tada gledate na neke pjesme koje su nastale u određenom razdoblju njihova života na drukčiji, cjelovitiji način. Tada vam je jasnije zašto su neke pjesme sličnije, zašto se odjednom dogodila neka stilska promjena ili kako je njihov osobni život utjecao na određenu fazu. Volim čitati biografije, ne samo glazbenika, nego glumaca i umjetnika opčenito. Iz njih se može puno naučiti i primjeniti ta iskustva na vlastiti život. Doživjeti taj svijet iz pogleda na neko prošlo razdoblje nit je poveznica u kojoj nalazim smisao ovoga što danas radim.
    - Kakva je sudbina predstave o Billie Holiday čija je priprema stala zbog angažmana u predstavi ”Piaf”?
    - Trenutno je to ostavljeno po strani, međutim dogovor koji sam imala s ljudima zainteresiranim za postavljanjem te predstave nije otkazan. Odgođen je i to najverojatnije za 2005. kada se navršava devedeseta godišnjica rođenja Billie Holiday.
    - Hočete li i dalje nastupati s predstvom ”Piaf”?
    - Za sada je to još uvijek najtraženija predstava Kazališta Komedija koju mogu u bilo kojem trenutku bez problema rasprodati. Vjerojatno ćemo ju igrati još cijelu sljedeću sezonu. Imat ćemo i gostovanja mada ona nisu česta jer velik je broj ljudi - šezdesetak; balet i orkestrar, što otežava gostovanja, ne samo po Hrvatskoj, nego i inozemstvu koje nam se već smiješilo.
    - Kako teku pripreme za mjuzikl ”Chicago”?
    - Dvije su podjele. Sad smo u završnoj fazi u kojoj imamo probe i sa zvukom. Glumačke, pjevačke i plesačke probe odmakle su poprilično. Entuzijazam u ansamblu je na vrlo visokoj razini i svi se veselimo finalnom razdoblju u kojem se sve još više zahuktalo, došli su kostimi i zajedničke probe s orkestrom. Predstava je poprimila završne konture, nadam se na zadovoljstvo publike, a i svih nas koji smo u tom projektu. Jako sam zadovoljna svojom ulogom jer kad smo kretali s cijelom tom pričom i kad je ideja unutar kuće i od redateljice Dore Ruždjak bila da moja kolegica Mila Elegović i ja podijelimo glavne uloge, dakle Roxie i Velmu, odmah sam rekla da bih se ja radije kandidirala za ulogu šefice zatvora Mame Morton. Sreća je htjela da se naša kolegica Bojana Gregurić iz kazališta Gavella javila na audiciju i svima nam je laknulo. Bojana je savršen izbor, a tu se pojavila i njezina alternacija Hana Hegedušić koja je sve iznenadila pjevačkom i plesačkom spremnošću da se ravnopravno primi uloge Velme. Isto tako i naša nova članica Komedije Renata Sabljak koja je u alternaciji s Milom Elegović za ulogu Roxie. Sanja Marin i ja alterniramo za Mamu Morton. Mama Morton je, od gledanja filma pa do raznih verzija predstava koje sam vidjela i o kojima sam čula, uloga koja mi najbolje leži. Karakterna je, i glumačka i pjevačka. Ulogu Billyja Flynna igraju Dražen Čućek i Igor Mešin. I unutar baleta ima nekih alternacija. Duple podjele nisu hir nego objektivna potreba.
    - Je li glazba u predstavi dovoljno jazzy za vaš ukus?
    - Apsolutno je jazzy jer se bavi razdobljem tridesetih u Chicagou tako da sve to ima miris klubova iz toga doba. Orkestar će zvučati upravo tako. Za ulogu Mame Morton kao nadahnuće mi je poslužila zvijezda proteklog blues festivala u B.P.-ju, Chicago blues Mama Angela Brown. Kad sam ju vidjela na pozornici shvatila sam da je preda mnom upravo ta rola. Pomno sam pratila njezin nastup i sada, dok pripremam ulogu, negdje mi je u podsvijesti.
    - Kako ste doživjeli tu veliku i neuobičajenu audiciju za mjuzikl ”Chicago”?
    - Tako velikih audicija još nije bilo, osim za ”Kosu” koja je također bila raspisana i medijski eksponirana. No ”Kosa” je potpuno drugi tip predstave za koji su birani ljudi koji su trebali raditi drugu vrstu posla. ”Chicago” je u tome doista specifičan jer traži izvrsne plesače koji uz to odlično pjevaju i glume. Zato je napravljena velika halabuka oko audicije, međutim trud se isplatio jer su se pojavili ljudi koji, da audicije nije bilo, ne bi mogli saznati za projekt niti dospjeti u njega. Doista smo odabrali najbolje i zadovoljili smo kriterij koji ”Chicago” kao pravi, ”rasni” mjuzikl postavlja pred svakoga tko se odluči baviti njime.
(Preuzeto uz tjednika Fokus od 7. svibnja 2004.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja