Iscjeliteljska čarolija Alana Broadbenta i Jazz orkestra HRT-a

Iscjeliteljska čarolija Alana Broadbenta i Jazz orkestra HRT-a
Datum objave:
30.03.2015.
Autor:
Janko Heidl

Dojmovi ugode što ju je ostvario Alan Broadbent samostalnim koncertom u maloj dvorani Vatroslava Lisinskoga u četvrtak, 26. ožujka, ne da se nisu samo tako slegli ubrzo po svršetku, nego su nastavili nježno bujati i pulsirati bićem zatravljenog posjetitelja sve do, a i nakon, Broadbentova drugog nastupa u sklopu 25. Festivala Jazz.hr/proljeće, u subotu 28. ožujka.

Dok je na samostalnom nastupu interpretirao mahom standarde jazza, ovom je zgodom predstavljao vlastite skladbe i to u izvedbi šesnaesteročlanog Jazz orkestra HRT-a pod ravnanjem Saše Nestorovića, s kojima se – i s orkestrom i s Nestorovićem - kako smo čuli, odmah, na prvoj probi sporazumio tako dobro da je odustao od ideje da sam dirigira na koncertu, a umalo i od vlastitog sviračkog udjela. Tijekom programa njegove se klavirske dionice doista nisu isticale, ni količinom, ni preuzimanjem glavne riječi. Broadbent je, reče, iskoristio privilegij uživanja u izvrsnim izvedbama svojih djela, s brojnim solističkim doprinosima članova JO HRT-a, među kojima se možda izdvojiše onaj saksofonista Vojkana Jocića u moćnoj, strepnjom, čežnjom i ushitom prožetoj „The Long White Cloud“, skladanoj za Broadbentova odlaska brodom s rodnog Novog Zelanda u neizvjesnost budućnosti u SAD-u daleke 1965., te onaj kontrabasista Saše Borovca u romantičnoj „Mendocino Nights“, refleksiji na skladateljev medeni mjesec.

Kao ni za njegova solo predstavljanja dvije večeri prije, s pozornice nije pristizalo ništa što bi se namah činilo osobitim ili apartnim u odnosu na očekivane visoke standarde vrsnih izvođača jazz idioma. Broadbentova se čarolija, međutim, privija i obuzima malne neprimjetno. Kradom. Potajice. Ne sluteći da smo nazočni posebnom događaju, bezbrižnom se naivnošću možemo opustiti uz umalo revijalno pitke i tečne brojeve načelno tradicionalnoga big bendovskog karaktera, bilo da je riječ o pomalo swingerskima uvodniku „Between the Lines“ s izvorištem u „All the Things You Are“ Jeromea Kerna i zaključku „Sonny's Step“ posvećenom pijanistu Sonnyju Clarku, pronoirovski ljepljivima, vlažnima, ljenjivima „The Long Goodbye“, „Love in Silent Amber“ i “Mendocino Nights“, plesnom, latinom nadahnutim „Chrisom Craftom“ ili raskošno razvedenima, mjestimice burnima „The Long White Cloud“ i za bis podarenom obradom „America The Beautiful“ Samuela A. Warda.

No tijekom dvosatne priredbe, prepolovljene otprilike petnaestominutnom stankom, brojne decentne tankoćutnosti malo po malo počinju uzimati danak i odjednom, ni ne znajući što nas je zapravo snašlo, kao da smo se obreli, rematerijalizirali u nekoj drugoj sferi, u utopiji  beskrajne lakoće kojom vlada tek glazbeno milje. Mir, ljubav, sloboda, sreća, razumijevanje, govoraše onomad hipiji. I, spomenusmo već, plemenite čini dobrog vilenjaka Broadbenta sa sretnog se nazočnika ne skidaju izlaskom iz dvorane, već opojno kade danima nakon obreda posvećenja.

Suradnik, među inima, Woodyja Hermana, Irene Kral, Nelsona Riddlea, Davida Rosea, Johnnyja Mandela, Natalie Cole, Diane Krall, Paula McCartneyja, dugogodišnji član Charlie Haden's Quartet Westa, dvostruki dobitnik Grammyja, Broadbent, rođen 1948., osvojedočismo se, ne prodaje maglu, niti otrcano frazira kad veli da mu je najdublji motiv u glazbi pronaći i potom prenijeti duboke osjećaje komunikacije i ljubavi te na taj način - iscijeliti.      

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja