Chris Jarrett: Najveća iluzija

Chris Jarrett: Najveća iluzija
Datum objave:
14.04.2017.

Chris Jarrett

 

Razgovarali smo s pijanistom i skladateljem Chrisom Jarrettom koji će 24. travnja 2017., s početkom u 22 sata, nastupiti u dvorani “Blagoje Bersa” na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na tom koncertu, što će ga, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, održati u sklopu ciklusa Jazz.hr i Muzičkog biennala Zagreb, svirat će u suradnji s hrvatskim Abstract Construction Collectiveom, a isti dan s početkom u 17 sati na Muzičkoj će akademiji održati glazbenu radionicu s temom “Slobodne improvizacije na glasoviru”.

Sva događanja vezana uz ovaj projekt snimat će ekipa emisije “Svijet jazza” i prikazati u jednoj od emisija koje se emitiraju svakog drugog utorka od 20:30 na III programu HTV-a.

 

2. dio: Najveća iluzija

 

            Što potpiruje vašu strast za skladanjem?

            - Pri skladanju je najvažnija iskrenost. Osim toga, imam vrlo snažan osjećaj za red što je presudno u otvaranju mogućnosti za improviziranje. Improvizirati mogu upravo zato što imam taj osjećaj za red, a to je suprotno od onoga što ljudi najčešće misle. Glazbenici koji istinski mogu improvizirati, tako da nešto uređeno proističe iz ničega, obično imaju usađen osjećaj za red. Pri skladanju tehnički je najteže stvoriti red, jasnoću. Ako si maštovit možeš napisati knjigu. Nije lako osmisliti priču, ali to ipak nije najteži dio posla. Najteži je dio napisati ju tako da bude jezgrovita i razumljiva. Imam tu nadarenost, na čemu zahvaljujem Bogu, ali pravi je posao osmisliti dobru terminologiju, dobro sažeti i izgraditi glazbenu priču, smjestiti ju u kontekst, dati joj pravo značenje, jezgrovito je oblikovati. Kao kod pisanja pjesme, ne želiš uludo trošiti riječi nego misao izreči sažeto i jasno odrediti bit. S druge strane, nisam sramežljiv, ali nisam ni šoumen. Moja osobnost nije takva. Izvedba uvijek ovisi o tome gdje sviram.

            Dakle, nikad ne pjevate.

            - Ha ha ha, ne, ne pjevam, ha ha ha, niti se smiješim dok sviram. No, zaista ovisi o tome gdje sviram. Ako sam neopterećen svirat ću kao da sam doma, što je jako dobro, ali ako nisam opušten glazba se neće graditi na nesputanim fantazijama, bit će ukalupljena. To se može dogoditi na nastupima, ali može se dogoditi i suprotno, kad planemo, eksplodiramo na način na koji ni sami ne očekujemo. Vjerujem sebi. Vjerujem u odabir puta kojim idem, što mi omogućujeće upuštanje u fantazije i raspršivanje boja. No, u trenutku improvizacije možeš imati koliko god hoćeš mašte, ali to što maštaš moraš izraziti jezgrovito. Ne volim puno govoriti o svojem bratu, ali u tome je dosadan; ne mogu i ne želim dvadeset minutu svirati jednu notu. To nikad ne radim. Previše volim publiku da bih napravio tako nešto.

            Glazbenici koji razmišljaju na isti način uvijek su spremni upustiti se u rizik, opasne situacije. Kad to činite svirajući solo uvijek ćete pronaći izlaz i rješenje, ali kad tako činite svirajući s drugima to može biti opasno.

            - Zaista, može biti opasno. Neki moraju učiti kako biti pristojni: kad se radio o tome i tome moram reći to i to, a drugi imaju osjećaj poštovanja. Oni koji imaju taj osjećaj poštovanja prema osnovnim pravilima bit će pristojni u bilo kojoj suituaciji. Ta vrsta osjećaja za osnovne postavke estetike i potrebe za izražavanjem - to je to, u osnovi. Govorimo li o glazbi u skladateljskom smislu - o nefunkcionalnom skladanju - tada trebamo reći: potreba za izražavanjem. Imaš li to i vjeruješ li sebi svirat ćeš, a kad počneš svirati odmah trebaš sve organizirati.

 

Stupiti preko ruba

 

            Dakle, možemo li reći da vjerojatno ne biste bili dobar prateći pijanist pjevačima?

            - Vjerojatno ne bih. Radim to ponekad, ali to nikad nije bilo u središtu mojeg zanimanja.

            U tim je situacijama važnija disciplina.

            - Da. U glazbi su važni humor i improvizacija a to također zahtijeva unutrašnju disciplinu.

            Sve se to očituje u glazbi Charlesa Mingusa.

            - Da da, posebice u njegovoj skladbi “The Clown”. To zahtjeva više discipline od bilo čega drugog zato što moraš učiniti što možeš, ali odmah, kroz improvizaciju. Kad je riječ o humoru moraš napraviti što možeš, ali također moraš stupiti preko ruba kako bi bio duhovit i pogodio smisao. Te dvije stvari su najteže.

            Kad se radi o glazbi Charlesa Mingusa, i dalje uživam u svim tim sastavima koji slave njegovu glazbu: Mingus Dynasty, Mingus Big Band, Mingus Orchestra... Naime, radi se o sjajnim djelima.

            - Zato jer su njegova djela vječna. Kad razmišljamo o Mingusu razmišljamo o pojmu vječnosti.

            Koje još glazbenike smatrate važnima, govorimo li o humoru kao važnom elementu u stvaranju glazbe?

            -Neki, kao što su Spike Jones i Frank Zappa, bili su junaci u smislu da su u stvaranju glazbe prešli preko ruba, ponekad sami sebe podvrgnuli satiri, naravno u njihovom okružju. Ponekad i to činim. Elementi humora prisutni su u mojoj glazbi, posebice kad nastupam sa sastavom. To je jako, jako važno. To je također predmet mojeg interesa. Danas, nakon što sam prešao pedeset i šest godina, osjećam da su ovo vremena s najmanje humora. Ljudi ozbiljnih lica sjede u tramvajima i misle da su veliki poslovni magovi zato jer imaju novo Apple računalo. Posvuda ta ozbiljna, ukalupljena lica bez imalo samokritike koja prolaze kroz život kao zombiji. Naravno, nisu krivi za to. Danas su svi stavljeni na pokretnu vrpcu i kreću se zacrtanim putem. Gotovo nitko ne želi iskočiti s te vrpce, a ako to ne učiniš neće biti zabavno. Mnogi za sebe govore da su sjajni jer rade nešto za sebe, ali to je velika laž. Govoriti da netko radi nešto za sebe najveća je iluzija. Budući da to rade za sebe i to shvaćaju preozbiljno, na sreću nikad ne dospiju daleko. To je apsurdno, jako smiješno.

            Spomenuli ste Franka Zappu. Možemo li reći da je on bio za rock nešto kao Charles Mingus za jazz? Naime, obojica su bili kreativci i samosvojni.

            - Da, da. U osnovi teško je uspoređivati rockere s jazzistima. Radi se o glazbenicima koji su stasali u određenom okružju. Osim toga Mingus je bio crnac - crnac i Indijanac - crnac i Indijanac i Meksikanac. Okružje, etnička pripadnost i kultura u kojoj su stasali odredili su smjer njihova razvoja. No, važno je da su obojica bili istinski kreativci čija glazba nije bila sputana stilskim odrednicama. Osim toga Zappa je bio jedan od najboljih skladatelja simfonija u dvadesetom stoljeću.

 

Nepoželjni bongo

 

            Njegovi suradnici o njemu govore kao o skladatelju i dirigentu koji je radio na razini najboljih skladatelja i dirigenata klasične glazbe, vrlo disciplinirano: prvi na probama, sve pripremljeno...

            - Držao se podalje od droga i alkohola, u potpunosti, iako je djelovao u vremenu i okružju kad je to bilo jako rašireno u krugovima rock glazbenika. Na jednoj video snimci vidio sam kako mu se iz publike približava polugola djevojka s bongom u rukama. Naime, tada su mnogi intenzivno pušili hašiš. Popela se na pozornicu misleći da mu čini veliku uslugu, a on je pred svima rekao: “Makni tu stvar, to nije dobro za tebe!” Sasvim jednostavno. Bio je discipliniran i naporno je radio. Njegova se filozofija nije podudara s mojom, ali cijenim to što se neprestano razvijao, tijekom cijele karijere.

            Posebice mi se sviđa njegovo stvaralaštvo u prvom razdoblju karijere.

            - Ja volim album “The Yellow Shark” za koji je pripremio simfonijsku i komornu glazbu.

            Da, ponekad je radio s orkestrima.

            - Da ali i puno toga drugog. Zanimljivo je da je elektroničke zvukove koristio je još na snimanjima ranijih ploča, 1968. i 1969. Slušamo li ih danas možemo ustanoviti da su još uvijek aktualne. Slušamo li glazbu sastava kao što su Grateful Dead ili The Doors iz istog razdoblja, primijetit ćemo da su zvukovi koje su koristili pokopani, mrtvi, odbačeni, ali on je koristio zvukove, čak i na sintisajzeru, za koje je znao da nisu kičasti ili trendi.

            Njegov je zvuk osebujan, jedinstven.

            - Svakako osebujan i jedinstven.

            Zanimljivo je da su danas rijetki sastavi koji izvode Mingusovu i Zappinu glazbu. Čine to tek oni koji su surađivali s njima, primjerice sastavi Mingus Dynasty koji izvodi Mingusovu glazbu i Grandmothers koji izvodi Zappinu glazbu.

            - Da, upravo zato što je toliko osobna, važno je da njihova djela izvode njihovi suradnici, oni koji su duboko ušli u njihovu suštinu. Primjerice, Mingus je bio blizak prijatelj s Danniem Richmondom koji je nakon njegove smrti nastavio izvoditi Mingusove skladbe. Mingus i Richmond su bili nerazdvojni, a ujedno i odvojivi (agresivno lupa šakom u dlan, op.p.), ha ha ha.

            Ha ha ha. Zbog Mingusove nagle naravi?

            - Obojica su bili nagle naravi. Da, Mingus je ipak bio više. Često su se sukobljavali, čak i na bini. Ponekad bi to bili fizički obračuni.

            George Adams mi je rekao da si on to nije dozvolio rekavši Mingusu, čim je došao u sastav, da je poput njega odrastao na ulici i da će ga na prvu provokaciju složiti na zemlju, da će ga nokautirati, a poslije toga njihov je odnos uvijek bio korektan.

            - I ja sam odrastao na ulici, a tamo se nauči ponešto što ne možeš naučiti u glazbenoj školi.

 

Davor Hrvoj

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja