Avishai Cohen briljirao na Dubrovačkim ljetnim igrama

Avishai Cohen briljirao na Dubrovačkim ljetnim igrama
Datum objave:
29.07.2019.

Čarolija spontane komunikacije

 

            Respektabilan jubilej, 70 godina djelovanja, Dubrovačke su ljetne igre ove godine obilježile tek jednim jazz koncertom, ali bio je to prvorazredan glazbeni doživljaj, kao toliko puta do sada kad je taj festival u pitanju. Rijetki su umjetnici čije se djelo može mjeriti s ljepotom Dubrovnika, a jedan od njih je izraelski kontrabasist i skladatelj Avishai Cohen koji je 23. srpnja hipnotizirao mnogobrojnu publiku na taraci tvrđave Revelin. Zapravo, takva konstatacija tek djelomično održava to što se dogodilo te večeri. Naime, malo tko u publici bio je spreman u tako kratkom vremenskom razdoblju pohvatati sve detalje koji su se nudili i mijenjali iz trenutka u trenutak, sve te filigranske nijanse iz kojih je postupno nastajalo fascinantno umjetničko djelo, promjene i iznenađenja kojima su umjetnici testirali spremnost onih kojima su se obraćali da isključe svoj racio i prepuste se vođenoj psihoglazboterapiji. Doista, Cohenova glazba ima iscjeliteljsku moć, ali samo ako u potpunost otvorite svoje kanale i dozvolite mu da zaroni u vaš um, u vašu nutrinu. Oni koju su u stanju prepustiti se, u tim trenucima mogu doživjeti prosvjetljenje, poput jogija koji cijeli život meditira i jednom mu se, pod stare dane, konačno posreći. Nirvana!

Alkemičarska istraživanja

            U provedbi te okultne seanse Cohen je imao podršku mlađih istomišljenika: azerbajdžanskog pijanista Elchina Shirinova i izraelskog bubnjara Noama Davida, glazbenika koji poput njega teže ostvarenju viših ideala. Uz njih je snimio novi album “Arvoles” koji donosi potpuno drukčiji pristup od prethodnog, “1970”, nadahnutog, uglavnom, popularnom glazbom iz tog razdoblja. Za razliku od tog projekta, na kojem svira bas gitaru i pjeva te se uzdaje u elektroniku i usluge gitarista, na novom se vratio kontrabasu i akustičnom zvuku, a u Dubrovniku i trio formaciji po kojoj je najpoznatiji. U tom kontekstu, kao vođa sastava u kojima su uz izraelske i američke svirali glazbenici iz raznih kulturnih miljea, ostvario je vrijedna djela koja će ostati zabilježena u povijesti jazz diskografije.

            Iako sviraju profinjeno i uzbudljivo, na istup ove trojke nikako ne možemo gledati samo kao na demonstraciju vrhunskog sviračkog umijeća, iako je taj segment bio prisutan. Oni su savladali tajne svojih glazbala i pohranili to znanje u pričuvu iz koje nesvjesno izvlače ono što im treba u pojedinom trenutku i služi im u neprestanoj potrazi za suštinom glazbe, univerzalnom istinom. Svaki od njih je sjajan kao prateći glazbenik, ali i improvizator. Skladbe s albuma “Arvoles”, i druge, poslužile su im tek kao predlošci za nova alkemičarska istraživanja, a Cohen je maštovit skladatelj koji svoja suvremena djela zasniva na tradiciji afroameričke, afričke te bliskoistočne glazbe koja je usađena u njegov DNK, kao i klasike. No, istinski alkemičar ne može djelovati samo na razini poznatog, njegovu akciju oblikuju strast, znatiželja, hrabrost da krene nepoznatim stazama. Nije mu cilj proizvesti zlato; on radost pronalazi u tom putovanju, uvijek širom otvorenih očiju, osluškujući zvukove okoline, upijajući nove mirise... Zato je Cohenu važno da stvara s međunarodnim sastavom, jer njegovo je stvaralaštvo multikulturalno, multikonfesionalno, nikad ograničeno istim glazbenim obrascima, otvoreno za sve utjecaje. Zato je svoje projekte ostvarivao uz glazbenike iz raznih dijelova svijeta, posebice Latinske Amerike: među ostalima iz Meksika, Paname, Čilea, Argentine i Kube.

Duhovna razina

            Te večeri dubrovačka je publika dobila nesvakidašnju priliku da pronikne u tajne njegovog čarobnjaštva i odluke da se prepusti dobrovoljnom robovanju slobodi. Zapravo, tajna je u stvaranju glazbe trenutka. Ova trojka svira k'o jedan, ali kad požele potpuno se otkače, odvoje od prvotne zamisli, odlutaju u neke druge sfere svjesni da će netko u bandu uvijek zadržati sve konce u svojim rukama i kad prigusti izvesti ih na pravi put. Mnogo toga osmisle na licu mjesta, po prvi put, ne razmišljajući o tome da bi tako nešto ikad mogli reizvesti; zapravo to nije poželjno, jer njihov je slogan: ne ponovilo se! Naime, budući da više ne moraju razmišljati u domeni glazbenih pojmova, mogu se posvetiti podsvjesnom, lovu na nadahnuće u trenutku izvedbe, ispaljivanju trenutnih misli, bez predumišljaja, znajući da će se kolege trznuti i prihvatiti izazov, zakačiti se na to i odgovoriti istom mjerom, ne mareći za iskliznuće iz tračnica, te neizmjerno uživati u tome. Dakle, njihova se komunikacija odvija na duhovnoj razini i podložna je nekim drugim, neformalnim načelima.

            Slušajući ih stječe se dojam kao da plove jedrilicom prepuštajući se strujama, valovima i vjetru, da klize elegantno, mirno i logično. Promatrač koji stoji na obali i motri iz daljine, koji taj prizor vidi tek kao poteze kistom koji ostavlja trag na morski plavoj podlozi, pomislio bi da je njihovo jedrenje najjednostavnija stvar na svijetu, mačju kašalj, ali zapravo nije svjestan što se dešava zapravo, da je ta jednostavnost rezultat temeljite pripreme, silnih napora, bogatog iskustva, povjerenja u suradnike, kolektivnog rada, trčanja po jedrenjaku, pravilnog odabira smjera kretanja, odluka koje moraju donijeti u milisekundi, jer u protivnom će se skršiti ili će neki član posade završiti u moru. Svirati tako kompleksnu glazbu, a da se doima kao da je to posve prirodno, da bi to mogao baš svatko - nije li to ideal svakog umjetnika?! No, idu oni i korak dalje. U ostvarenju svoje misije preuzimaju rizik, ali gotovo u pravilu on se isplati, zahvaljujući njemu rezultati su neočekivani i fascinantni. I nitko ne ispada iz igre. Igra je također dobar izraz za ono što rade, barem se tako doima kad vidite kako uživaju u rezultatima svojih zadirkivanja, nepodopština, smicalicama kojima časte jedni druge. To mogu zato jer mogu, zato jer su lišeni ega i sigurni da će na svaku podvalu istog trenutka uzvratiti istom mjeru.

“Onaj koji pleše s basom”

            Skiper, koji je odavno izašao iz sjene Chicka Coreae, s kojim je postigao svjetsku slavu, Cohen je glazbenik bogatog iskustva koje je stjecao svirajući s kreativcima raznih stilova poput Bobbyja McFerrina, Roya Hargrovea, Herbiea Hancocka, Kurta Rosenwinkela, Nnenne Freelon, Paquita D'Rivere, Danila Pereza, Claudie Acune i Alicie Keys, te londonske ili izraelske filharmonije. Osim toga on je mudar jazzist iznimne muzikalnosti, majstor kontrabasa u svakom pogledu. Suprotno svim predrasudama o kontrabasu kao glazbalu ograničenih mogućnosti, u njegovim rukama on pjeva. Sjajan je kad svira u pratnji i solima, ritmički i melodijski, pizzicato i arco pristupom, nježno i divlje, meditativno i neobuzdano, konvencionalno i ekstravagantno, intelektualno i intuitivno, kad mazi, ali i šamara svoje glazbalo pristupajući mu kao udaraljkaškom. Kroz svaki solo on priča priču, gorljivo i uvjerljivo. Potpuno obuzet glazbom, koju duboko proživljava cijelim tijelom, on kao da pleše s kontrabasom (indijansko ime zasigurno bi mu bilo: “Onaj koji pleše s kontrabasom”), a taj je ples zapravo njegov način dirigiranja orkestrom. Naime, njegov trio zvuči poput orkestra, Orkestra koji će ostaviti dubok trag u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara, baš kao i mnogi jazz glazbenici i sastavi koji su, nadahnuti ljepotom Grada, briljirali na festivalu u proteklih sedamdeset godina, a njih nije mali broj.

            Nakon sedam desetljeća možemo realno sagledati vrijednost jazz umjetnika koji su na festivalu nastupali ravnopravo uz najveća imena klasične glazbe. Duke Ellington, Dizzy Gillespie, Thad Jones, Michel Camilo, Nnenna Freelon, Dee Dee Bridgewater i Gregory Porter - ugledni su to jazzisti koji su uveličali program, ali i pronosili glas o ljepotama Dubrovnika diljem svijeta. Naravno, to su bili i hrvatski jazzisti, od Boška Petrovića preko Renata Rožića do Matije Dedića. No, sad to možemo zaključiti, jazza je trebalo biti više, pogotovo žanrovski onog jazza koji je uvršten u kategoriju umjetničke glazbe. Također, imamo dovoljno hrvatskih glazbenika, ne samo onih najpoznatijih širem krugu slušatelja, koji svojim umjetničkim postignućima zaslužuju predstavljanje pred dubrovačkom publikom. Naravno, kad je riječ o Igrama, programe prate mnogobrojni stranci, a mnogi od njih mogu puno napraviti u promociji naših jazz glazbenika u svijetu. Upravo je to prijeko potrebno u nedostatku agenata ili agencija koje promoviraju hrvatsku umjetnost u svijetu, a Igre bi mogle odigrati i tu ulogu - ne onu koja je namijenjena Hamletu nego primjerice, Prosperu, koja podrazumijeva moć, ako je potrebno i uz pomoć magije u cilju ovladavanja silama globalne komunikacije.

 

Davor Hrvoj

 

(Integralna verzija teksta objavljenog 28. srpnja 2019. u prilogu iz kulture Mediteran u Novom listu)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja