Manouche / Damir Kukuruzović

Osobni gipsy swing

Datum objave:
18.10.2011.
Autor:
Dinko Husadžić Sansky
DAMIR KUKURUZOVIĆ QUARTET OBJAVIO NOVI ALBUM-MANOUCHE

Osobni gipsy swing

piše: Dinko Husadžić Sansky

U vrijeme prikupljanja građe za moju prvu knjigu (roman «U potrazi za izgubljenom tajnom»), boravke u Parizu obilato sam «zlorabio» za posjete jazz klubovima... a dragi prijatelji, supružnici Vian, nesebično su me uvodili u svijet manouche glazbe i taj doživljaj trajno je životno iskustvo, gotovo jedan novi svjetonazor.
Sjedimo tako pred koju godinu uz obalu Seine, ispunjeni dojmovima d'Orsay muzeja, gdje smo upijali karizmatične boje francuskih impresionista, zagledani prema brežuljcima s druge strane rijeke...tamo je Montmartre i sjećanje na zvuk pijanina iz tamošnjih kafića, pa zvukovi gitare neobična stila sviranja.
HYPERLINK "http://mixer.hr/wp-content/uploads/2010/10/DjangoReinhardt.jpg" - Manouche...- rekla bi moja francuska prijateljica, draga Suzan Vian, a njezin bi se suprug zagonetno osmjehnuo, dodavši kako su se uz takvu glazbu upoznali, i proveli noć do jutra u jednom bistrou ispunjenom fotografijama velikog Majstora, Djanga Reinhardta.
- Manouche ? - pitam ja.
Da, glazba francuskih Roma, toliko dobra da ti postane žao što nisi rođen kao Rom, jer samo tako bi mogao stopostotno upiti manouche s majčinim mlijekom.
Nestalo nam je bilo piva, i skočili smo u mali dućan, negdje na početku bulevara Saint Germain des Pres, kod gospodina s tankim brčićima kojeg u svojem skromnom znanju francuskog nazvah monsieur Jambon, ali tako da me nije čuo. To je značilo - šunka. Imao je dobro pivo i prilično niske cijene. I jako je sličio na Djanga.
Poslije smo nas četvoro još satima šetali, razgovarali o Djangu i njegovoj glazbi, prešli na drugu stranu rijeke, gdje je u Rue de Francois, na broju 37, još smješten čuveni hotel Claridge, gdje je, negdje 1933. godine svirao band kasnije znan kao Quintette du Hot Club de France.
Django je čovjek koji je jazz «okrenuo naopako» i snažno odgovorio europskim stilom na tadašnju apsolutnu dominaciju američkog viđenja jazz glazbe, a od gipsy swinga učinio kulturološku činjenicu nemalog svjetskog značenja. Broj poklonika, sviračkih oponašatelja, zaljubljenika u gipsy swing na način kako je to on radio, ne ponestaje niti danas; čak ih je sve više, do te mjere da bi sve što se oko njega i njegove glazbe događa i danas, komotno mogli nazvati djangologijom - znanošću o Djangu Reinhardu i njegov glazbi. Bez njega europski bi jazz u puno segmenata bio marginalan na svjetskim jazz zemljovidima.
Nešto kasnije, susret s Damirom Kukuruzovićem produžiće, sada već trajnu i čvrstu, fascinaciju manouche glazbom, i ne samo glazbom, već i životnim stilom. Taj karavanski i svirački način Djangova života dijelom će baštiniti upravo Damir (koji nedavno u razgovoru za Novi list, s Davorom Hrvojem, vuče paralele između romske karavane, manouche stila sviranja i življenja, druženja s Romima, igranje bilijara, života posvećenog glazbi...upravo sa svojim načinom života...).
Dokaz tomu je i novi CD, objavljen za Menart, koji je nastavak priče s prvog albuma (Green Hill Gipsy Swing), ali i korak naprijed, i produkcijski i glazbeno. Na albumu MANOUCHE, upravo nazvanom u čast načina života i muziciranja francuskih Roma, Damir Kukuruzović sjajnom sviračkom tehnikom definitivno postaje vrijedan mišljenja da više i nema velike potrebe uspoređivati ga s Djangom (što svi mi koji pišemo o Damirovu radu zadnjih godina često činimo), nego shvatiti da je on svojim radom (kako albumima, tako i živim svirkama, rasprodanim koncertima, od čega i dva puta Lisinski!) postao glazbena institucija za sebe.
Kao što je mnogim jazzistima bio problem izvući se iz snažnog «zagrljaja» npr. Coltranea ili Milesa Davisa, tako je i Damiru trebalo vremena da se izvuče ispod Djangova ogrtača, što je albumom Manouche u potpunosti uspio. A to znači svirati Djanga na svoj, Damirov način. To nije lako i to nije mala stvar.
Igor Koruga je napisao za Nacional: ...takva se virtuozna maštovitost postiže teško, no silnim vježbanjem imitacija majstorskih stilova i improvizacija, može se, ovisno o daru, doseći rijetka vještina tvorbe zrelih, u času smišljenih melodijskih varijacija. Klopke ispraznog sviračkog «tehniciranja» naš je Django, Damir Kukuruzović, izbjegao prihvativši se upravo spomenutog načina koncentriranog sviranja u kojem je uvijek pokušavao estetiku nadrediti neupitnoj sviračkoj tehnici, pazeći na skladni «la pompe» timing prateće gitare i rijetkog, sinkopiranog basa.
U takvoj estetci je i svojevrsni otklon i korak dalje od Djanga, što je logičan razvojni put Damira Kukuruzovića.

Svjetskih glazbenih veličina ne manjka niti na novom CD-u. Kukuruzović je ravnopravan glazbeni sugovornik vrhunskom harmonikašu Ludovicu Beieru, zatim je tu mladi, iznimno traženi romski gitarist, vodeći na svijetu u svojoj generaciji, Yorgui Loeffler iz Strasbourga te karizmatični blues pjevač Bill Wyman's Rhythm Kingsa - Adrian Byron Burns, koji je gostovao na dvije skladbe («All Of Me» i «Nature Boy») i svojom izvedbom dao novu dimenziju albumu. Live snimka velikog jazz standarda Reinhardta i Grappellija «Minor Swing», obojena je i dojmljivim nastupom Dragana Urlića na violini i Marijana Jakića na sopran saksofonu. Manouche stil fino se osjeti i na Djangovoj skladbi «Swing 42», te u jednoj od najboljih obrada Ellingtonovog «Caravana» koju sam ikad čuo. Ovdje je glazbeno nadigravanje Kukuruzovića i Beiera upravo antologijsko. Dakako, teško bi to išlo bez odlične ritam sekcije Gorana Grgurača na gitari i Saše Borovca na basu, kao i grappellijevske magične violinske izvedbe Brune Urlića.
Fascinaciju glazbom Damirova kvarteta ističe u razgovoru za hrvatske medije beogradska glumica i prvakinja drame, Vesna Čipčić koja često boravi u Hrvatskoj gdje ju mnogi pamte kao najpoznatiju ˝stjuardesu˝ svih vremena iz serijala „Vruć vetar", te Žikine dinastije. Jedna od prvih glumačkih dama s prostora bivše države ima velike dodire s glazbom."Malo je reći da sam duboko impresionirana Damirovom glazbom", ističe Vesna Čipčić najavljujući zajedničku suradnju na Damirovim novim uratcima. Jedan od njih je i obrada skladbe „A sad adio", naslovne teme iz serije „Vruć vetar".
Na CD-u Manouche izvedena je i skladba «Bossa Dorado» još jednog gitarističkog manouche čarobnjaka, Dorado Schmitta, s kojim Damir najavljuje mogućnost suradnje.
Uz neskrivenu preporuku za slušanje ovog albuma, još bih dodao - pita li vas neki Francuz kako se na hrvatskom jeziku kaže Django, vi recite - Damir! Jer Damir sada ima svoj osobni gipsy swing manouche ogrtač.


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja