Sentiana / Matija Dedić

Predivno skladateljsko pismo Matije Dedića

Datum objave:
27.09.2013.
Autor:
Davor Hrvoj
Matija Dedić »Sentiana«, Bamboo Music

Nakon što je CD »MD in NYC«, što ga je snimio u triu s američkim glazbenicima, kontrabasistom Vincenteom Archerom i bubnjarom Kendrickom Scottom, objavio za Origin Records iz Seattlea, pijanist i skladatellj Matija Dedić objavio je još jedan album za američkog izdavača. Naime, njegov novi CD »Sentiana«, za koji je oblikovanje naslovnice i knjižice napravio naš proslavljeni grafički dizajner Mirko Ilić, izdala je diskografska kuća Bamboo Music iz Houstona, a kao fizički proizvod nije dostupan na hrvatskom tržištu. Ovo izdanje, kojim je obilježio dvadesetu godišnjicu aktivnog bavljenja jazz glazbom, potvrđuje Dedića kao jednog od vodećih glazbenika hrvatske jazz scene, ali i jednog od rijetkih naših jazz glazbenika koji su ostvarili uspješnu međunarodnu karijeru.
Gotovo pola snimaka uvrštenih na ovo izdanje Dedićeve su solo izvedbe. Uz jedini standard na albumu, skladbu »Green Dolphin Street«, to je jedna iz ranijeg razdoblja karijere, »Freerony«, te četiri nove: »Plan B«, »Stella by Skylark«, »6 Umbrella's« i »Helia«. Kroz te izvedbe potvrdio je svoj afinitet prema baladama. Svakoj je podario drukčiji karakter predstavivši se uvjerljivim improvizatorom. Slušatelju koji poznaje Dedićevo stvaralaštvo nameće se logično pitanje: kako to da je do sad objavio samo jedan album isključivo sa solo izvedbama?
No, posebice su važne one što ih je Dedić ostvario u triu s američkim kontrabasistom Scottom Colleyem i meksičkim bubnjarom s njujorškom adresom Antoniom Sanchezom. O suradnji s njima Dedić je rekao: »A Antoniom sam upoznao u Balama gdje sam nastupio s triom i gdje nam je gošća bila zajednička poznanica, nadarena pjevačica Thana Alexa Pavelić. Odmah je pristao na suradnju te je za ovaj projekt preporučio izvanrednog kontrabasista Scotta Colleya. Scotta sam upoznao nekoliko mjeseci prije snimanja u Zagrebu kad su on i Antonio svirali kao članovi sastava pijanista Kennyja Wernera. Divni su ljudi i glazbenici koji su na najljepši način prihvatili moje glazbene zamisli. Za snimanje planiranih pet skladbi s moje strane imali smo samo jedan dan vremena u studiju ali smo dan ranije imali odličnu probu od otprilike tri sata. Sretan sam da sam ih uspio uhvatiti ta dva dana u New Yorku u njihovom prenatrpanom rasporedu i da je sve završilo vrlo lijepo.«
S Colleyem i Sanchezom Dedić je snimio izvedbe svoje otprije poznate skladbe »Uncle M« i četiriju novih: »Sentiana«, »Coutlett«, »Deep« i »Bremen«. No, nije sve ostalo samo na snimanju. S ovom dvojicom slavnih glazbenika Dedić je ovog ljeta nastupio u Hrvatskoj: 9. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama, a 10. na zagrebačkoj Sceni Amadeo.
Bez autopilota
U razgovoru što smo ga vodili poslije zagrebačkog koncerta Colley i Sanchez nisu skrivali oduševljenje suradnjom s Dedićem. Sanchez je rekao: »Slušajući Matijine snimke, ali i njega uživo, bio sam impresioniran iznimno visokom razinom njegove glazbe. Bilo je to prilično jednostavno snimanje. Ostvarili smo ga bez ikakvih napora. S njima je bilo tako zabavno svirati. Matija je sposoban reagirati u trenutku. Kad svira ne uključuje »autopilota«. Uvijek sluša, reagira na ono što drugi čine. Uvijek je duboko uronjen u glazbu. To su najvažnije karakteristike koje mora imati svaki jazz glazbenik - biti prisutan u svakom trenutku.«
Sanchez je posebice bio oduševljen Dedićevom ustrajnošću i osjećaju za jazz te razumijevanjem tog glazbenog idioma, iako se radi o glazbeniku koji dolazi iz sredine koja je slabije poznata po jazz aktivnosti u svjetskim razmjerima. O tome je rekao: »Kad netko poput Matije, koji je glazbenik tako visoke razine, dođe iz mjesta koje nije poznato po snažnoj jazz sceni, to je iznenađujuće. Jedan od razloga zašto sam napredovao je taj što su me godinama podučavali glazbenici koji su puno bolji i iskusniji od mene. Teško je napredovati ako ne sviraš u sastavu s iskusnijim glazbenicima, no Matija je to nekako uspio što je doista iznenađujuće. Možeš biti iznimno nadaren, ali živiš li negdje gdje nema »infrastrukture« koja bi ti omogućila ulazak na međunarodnu scenu, to je gotovo nemoguće. Možete biti izvrstan alpinist, ali ako u vašem mjestu nema planine, što ćete učiniti? Morate otići negdje gdje je velika planina na koju se možete penjati. To je bio slučaj sa mnom. Želio sam postati izvrstan »alpinist« pa sam se uputio u New York koji pruža mnogo izazova za jazz glazbenike. Teško je nekome predložiti da se preseli u New York. Naime, on ovdje ima divan život. Kvaliteta života ovdje je odlična, a u New Yorku nije dobra. Mislim da postupa ispravno - nastoji surađivati s glazbenicima kao što smo Scott i ja, ali i mnogi drugi s kojima je svirao i snimao svih tih godina. To su veliki izazovi koji mu pružaju mogućnost da postaje boljim glazbenikom.«
Osjećaj za glazbu
Od pohvala se nije suzdržao niti Scott Colley koji je bio oduševljen Dedićevom zrelom svirkom, spontanošću i skladateljskom vještinom: »Kad je Antonio predložio ovaj projekt i kad me Matija kontaktirao, bio sam jako uzbuđen i sretan što ću svirati s njima jer sam poznavao njegovu glazbu kroz snimke. Prvi je sastanak bio vrlo kratak, održali smo probu i snimanje u studiju koje je prošlo glatko, jer kad se doista usredotočiš na glazbu sve ide vrlo brzo. No, jedva sam čekao da tu glazbu počnemo izvoditi na koncertima i počnemo razvijate te skladbe koje je Matija napisao. To je predivno skladateljsko pismo, kao što je i njegovo sviranje predivno. Iskustvo sviranja te glazbe na koncertima za mene je neprocjenjivo. Jedva čekam da opet zasviram zajedno s Matijom jer rijetko se događa takva divna glazbena komunikacija. Antonio i ja već godinama sviramo zajedno, s tolikim sastavima, i ostvarili smo veliko međusobno povjerenje koje smo prenijeli i na osnovne elemente Matijinog skladanja i sviranja. Osjećao sam se sjajno, ponajprije zato što Matija ima sjajan osjećaj za glazbu i sluša što drugi sviraju, a to je najvažnije za svakog improvizatora, ikad. U glazbenom je djelovanju važna i usredotočenost. Ne možeš, kao što mnogi glazbenici čine, prestati razmišljati o glazbi kad prestaneš svirati jer tada možeš vrlo lako izgubiti pojam o formi ili o svojem mjestu u izvedbi. Sve se svodi na vještinu slušanja i ostvarivanja glazbenog razgovora. Ako ste u mogućnosti na taj način surađivati s nekim tko živi na drugom kraju svijeta i ako takav odnos ostvarite tako brzo, to je nevjerojatno. Komuniciramo pomoću zajedničkog glazbenog jezika koji uključuje veliki dio glazbene povijesti, iako svaki od nas dolazi iz drugog glazbenog i povijesnog okružja. No, dijelimo iste glazbene vrijednosti, posebice one koje proizlaze iz jezika jazz glazbe, čak i kad znamo da sam ja iz Sjedinjenih Amerikih Država, Antonio iz Meksika, a Matija iz Hrvatske. No, uspjeli smo ostvariti zajedništvo i stvarati glazbu na osnovu zajedničkog jezika koji dijeli. Sjajno!«
Spremni na promjene
Colley je bio fasciniran opštenom svirkom i slobodom koja im je omogućavala da se upuštaju u nepredviđene situacije, te intencijom da iste skladbe predstave na drukčiji način. »Da smo na turneji šest tjedana uvjeren sam da bi svake večeri bilo drukčije«, rekao je. »Upravo za time tragam u glazbi. Nema veze sviram li s nekim godinu za godinom istu skladbu ako joj svaki put pristupamo na drukčiji način, ako svaki put u njoj tražimo nešto novo, ako izazivamo jedan drugoga s novim zamislima. Volim da nabacimo nove zamisli kao da pitamo suradnika: »Što kažeš na ovo?«, i kao da dobijemo odgovor: »U redu, krenut ćemo u tom smjeru.«. Tada netko od nas pruži neki drugi glazbeni prijedlog i krenemo u posve drugom smjeru. Da bi tako svirali uvijek moramo biti spremni. Moramo imati unaprijed pripremljenu koncepciju pomoću koje ćemo znati u kojem se smjeru želimo kretati, ali moramo biti spremni na promjene ako netko iznenada predloži promjenu smjera. Moramo biti spremni odreći se određenih zamisli i ne žalovati ako se ne ostvare. Za mene ovaj trio ima te osobine. Može se čuti kako zamisli lebde nošene glazbom i svatko od nas je u prilici odabrati ono što mu se dopadne, odsvirati nešto na drukčiji način, nijansirati ili pak odsvirati nešto što je u suprotnosti s tek odsviranim, a drugi će ga podržati u tom naumu. Često odučim zastati i ostaviti više prostora ostalima što može potpuno izmijeniti zvučnu sliku, ali stvara novi prostor. Odlučim li se ponovno ubaciti u taj prostor bit će to na potpuno drukčiji način. Matija i ja smo razgovarali o tome da ponekad jedan od nas potpuno prestane svirati kad drugi ima solo. Tako stvaramo prostor koji ima određeno značenje. To je prema mojem mišljenju vrlo važan element improvizacije koja je u stvari spontano skladanje. Svaka se vrsta skladanja zasniva na suprotnostima i načinu na koji se suprotnosti koriste, primjerice tiho i glasno, brzo i sporo, predivan ton i ružan zvuk ili kako god ga želimo nazvati. To glazbu čini zanimljivijom i održava nas budnima, podiže našu, kao i pažnju slatelja. Sve to s lakoćom ostvarujemo s Matijom.«
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 18. kolovoza 2013.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja