Povijest hrvatskog jazza

Jazz u Hrvatskoj - skica za povijest

Teško je govoriti o počecima jazza u Hrvatskoj, jer ima vrlo malo pisanih dokumenata o njegovim ranim danima, a podaci do kojih dolazimo često su kontradiktorni. Iako se jazz svirao i u drugim gradovima, dostupni podaci odnose se uglavnom na aktivnosti vezane uz Zagreb. Ponekad je teško razlučiti tko su bili istinski jazz glazbenici jer je ta glazba u ono vrijeme bila bliska šlagerskoj i plesnoj, a svirali su ju isti glazbenici. No, poznato je da na polju jazza naši glazbenici nisu puno zaostajali za svjetskima. Poticaj za bavljenje jazzom stigao je od američkih vojnika-glazbenika koji su poslije I. svjetskog rata ostali u Europi, te su stigli i do zagrebačkog Music Halla, današnjeg ZeKaeM-a. Naši su glazbenici brzo prihvatili novi glazbeni izraz.
Prema nekim mišljenjima početak jazza kod nas vezan je uz poznatog filmaša Oktavijana Miletića koji je sredinom dvadesetih iz Beča u Zagreb donio prvi saksofon, naručio note i počeo ga svirati, te je utemeljio ansambl Jazz Sinchopaters u kojem su svirali engleski glazbenici. Svirali su skladbe američkih skladatelja, najčešće na kućnim zabavama u vili Miletićevih u Jurjevskoj 29., te na Radio stanici Zagreb na Markovu trgu, od njezina osnutka 1926. Miletić je 1930. utemeljio Kvartet Toranj koji je dobio naziv po tornju spomenute vile u kojem je održavao probe sa skupinom u kojoj su svirali Viktor Gogolja, Ivan Alpi Rauch, Šime Marof i Srđan Krizman. Jedan od naših prvih džezista bio je i Zvonimir Bradić koji je početkom tridesetih vodio dixieland ansambl Bongo Boys, poslije preoblikovan u New Dance Orchestra. Ove su skupine svirale na zabavama, plesovima i u plesnim školama gdje se uz zabavnu izvodila i jazz glazba, te na Radio stanici Zagreb. No, još u dvadesetim godinama prošloga stoljeća u Zagrebu je djelovao prvi dixieland ansambl, a dokaze o sviranju jazza u to doba nalazimo na plakatima iz 1924. na kojima je jasno istaknuta riječ jazz. Zahvaljujući entuzijazmu ubrzo je utemeljen i prvi profesionalni orkestar što je svirao uglavnom plesnu glazbu koja je u to doba bila poistovjećivana s jazzom, a glavno okupljalište džezista postaje dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda.
Tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća zapažen je bio klavirist Richard Šimaček koji je između ostalog svirao skladbe i repertoar glasovitog američkog klavirista Fatsa Wallera. U to doba u Zagrebu je violinist Kalman Vlahović vodio orkestar Vimer koji je svirao u jednom kabaretu, te na Radio stanici Zagreb, a za potrebe snimanja gramofonskih ploča tvrtke Edison Bell Penkala pratio je popularne pjevače. U istom razdoblju djelovao je i sastav Rhythm Boys sastavljen od studenata zagrebačke Muzičke akademije: saksofonista i klarinetista Josipa Pomykala, trubača Ferde Pomykala, tenor saksofonista Rudolfa Klepača, trubača i kontrabasista Marija Medotija i klavirista Karla Radingera koji ga je i vodio.
Tridesetih se utemeljuje još nekoliko orkestara poput Bingo Boys ili New Dance Orchestra. Utemeljen sredinom tridesetih po uzoru na trio Bennyja Goodmana, sastav Swing Trio je 1938. u Zagrebu snimio prvu jazz ploču u tadašnjoj Jugoslaviji. U to su doba u Zagrebu djelovali značajni glazbenici, između ostalih Zvonimir Bradić, Uroš Jurković, Bojan Hohnjec, Nenad Grčević, Fritz Killer, Srećko Tekauc, Srđan Krizman, Branko Milin, Krešimir Kovačević, Vladimir Francetić, te naše prve jazz pjevačice među kojima i Nina Selak, a u Splitu Srećko Ivančić koji je vodio orkestar Midnight Club.
Klavirist i skladatelj Krešimir Kovačević je krajem tridesetih utemeljio i vodio orkestar Collibri jazz u kojem su uz ostale svirali trombonist Franjo Šidak i trubač i harmonikaš Vlado Mutak. Ovaj je orkestar najčešće svirao na studentskim plesnim večerima u Hrvatskom glazbenom zavodu. Krajem tridesetih godina zapaženu ulogu u zagrebačkom jazzu odigrali su i klavirist Miroslav Killer, tenor saksofonist Stanko Brajša, trubač Charlie Pavić, kontrabasist Miljenko Prohaska, usni harmonikaš Branko Kralj, trubač Kamilo Hohnjec, skupina Swingers tenor saksofonista Branka Milina, te ženski vokalni trio Revellers (Seka Guštak, Marta Biro i Nataša Bugrejeva) i drugi.
Jazz glazba se slušala putem radija, a džezisti su u Zagrebu svirali u Music Hallu, terasi Hotela Esplanade, Hrvatskom glazbenom zavodu, kinu Luxor i u Zagrebačkom Zboru. No Hrvatski su jazzisti svirali i u drugim gradovima: na zabavama sportskih društava, u ljetovalištima “Jadranske straže” i kampovima srednjoškolaca, na terasama hotela, primjerice u Splitu, Crikvenici i Dubrovniku, ali i na brodovima koji su plovili Mediteranom ili u lječilištima...
Velika zasluga za promicanje jazza u nas pripada bubnjaru Marjanu “Moši” Marjanoviću koji je vodio skupine Gong jazz i Devils, utemeljio prvi jazz klub, “Devils”, u kojem su se održavale slušaonice i manji koncerti, te je pokrenuo prvi jazz časopis, Ritam, a poslije i nakladničku tvrtku “Krug”. Početkom četrdesetih izlazio je i časopis Svijet jazza koji su uređivali Srećko Tekauc i Uroš Jurković. Oba časopisa su bila kratkoga vijeka, a izlazili su samo tijekom 1941. Osim članaka o najpoznatijim američkim jazz glazbenicima ti su časopisi bilježili najznačajnije jazz događaje u Hrvatskoj, te su argumentiranim napisima pokušali promijeniti sve lošiji status jazz glazbe u nas.
Već prije II svjetskoga rata, u Zagrebu, koji je tada bio najznačajniji centar jazza u državi, djelovalo je čak sedam jazz orkestara: The Devils, Quick-Swingersi, Orkestar braće Johann, trubača Fritza i alt saksofonista Maxa, Revellers, Johnny Remenar and His Band, Orkestar Nenada Grčevića i Orkestar Bojana Hohnjeca koji je bio prvi pravi jazz big band u Zagrebu. Poznato jer da je istodobno u Splitu djelovao Orkestar Stach-Zillbauer. Ti orkestri, kao i mali sastavi, izvodili su tada popularnu swing glazbu, a glazbenom su se literaturom opskrbljivali u trgovini nota kod Frane Šidaka u prolazu Tuškanac. No, najveći dio repertoara nastajao je na osnovu višestrukih gledanja američkih glazbenih filmova s glasovitim orkestrima i plesačima, ali i kratkim filmovima s poznatim džezistima koji su prikazivani kao predigre. Naime, na taj su način glazbenici bilježili note, dio po dio, nerijetko podijelivši međusobno dijelove za koje je netko bio zadužen. Unatoč velikom broju orkestara svi su bili iznimno aktivni. Naime, događalo se da sviraju istodobno, na različitim plesnjacima: u Hrvatskom glazbenom zavodu, Kolu, Hotelu Esplanade i u Radničkom domu. Njihova je popularnost bila tako velika da je, po uzoru na američka iskustva, početkom 1941. vlasnik kina Urania, kako bi reklamirao prikazivanje filmova, organizirao natjecanje zagrebačkih jazz orkestara u hotelu Esplanade. U okrugloj dvorani Hotela Esplanade nastupila su tri jazz orkestra: Devilsi, tada pod ravnanjem Nene Grčevića, Big band Johnnyja Remenara i Orkestar Braće Johann. Poziv za natjecanje dobio je i Orkestar Bojana Hohnjeca, ali, budući da su neki članovi Orkestra tada bili pred maturom, direktor škole im nije dozvolio nastup. Publika je najviše glasova dala Devilsima, a žiri Big bandu Johnnyja Remenara, dok je najboljim proglasio aranžman Zlatka Černjula u izvedbi Remenarovog orkestra. Bila je to prva stručna glazbena nagrada tada mladom Zlatku Černjulu koji je ostavio značajan trag u hrvatskoj zabavnoj i jazz glazbi. Taj su događaj zabilježili i glazbeni listovi Ritam i Svijet jazza. Orkestri su jednom prilikom nastupili u Hrvatskom glazbenom zavodu oduševivši nazočne svojim sviračkim umijećem toliko da su plesači prestali plesati i sa zanimanjem pratili izvedbe.
Već u to doba i drugi školovani glazbenici, članovi orkestara, skladali su vlastitu plesnu glazbu s elementima američkog jazza, bliskim bluesu, dixielandu i swingu. Godine 1940. Orkestar Bojana Hohnjeca, nastao od nekadašnjih članova Quick-Swingersa Uroša Jurkovića, počeo je svirati vlastite aranžmane koje su pisali Bojan Hohnjec i Sam Čačkez. U tim nastojanjima slijedili su ih i drugi orkestri.
Iznimno bogat džezistički život u Zagrebu naglo je prekinut dolaskom II svjetskog rata tijekom kojega je u Zagrebu zabranjivano sviranje “crnačke glazbe”, a na radio postaji emitiranje jazza. No, kao dokazi o postojanju jazza u tom razdoblju sačuvane su snimke Plesnog orkestra Državne krugovalne postaje Zagreb pod vodstvom Branka Milina i Marjana Marjanovića iz 1943. i 1944., te Seksteta Nine Selak iz 1944. Iako je tijekom II svjetskog rata i u poslijeratnom razdoblju jazz bio “nepodoban”, a vlast ga je zapostavljala i šikaniranirala, aktivnost na tom polju nikad nije prestala. Primjerice, Big band Zlatka Černjula je 1942. u tajnosti održao koncert u kinu Grič. Ljubitelji jazza za taj su koncert saznali samo putem usmene predaje. Krajem 1941. jazz orkestar je utemeljio Stjepan Plavec, a 1943. Boris Sorokin. Potkraj rata u Zagrebu se formiraju vojni orkestri. Svibnja 1945. utemeljen je Veliki jazz orkestar 32. divizije pod vodstvom Miljenka Prohaske, koji je nastupao u svim prigodama. U to je doba utemeljen i Jazz orkestar II armije koji je djelovao pod vodstvom jazz klavirista i dirigenta Fritza Kilera. Svršetkom 1945. došlo je do demobilizacije i raspuštanja tih orkestara. No ubrzo se utemeljuju novi orkestri, između ostalih Dixieland oktet Zlatka Černjula, Orkestar F.D. Sloboda, Orkestar Borisa Sorokina i Stjepana Plaveca, Orkestar braće Kõrbler, Orkestar Mihajla Schwartza, Admira Krešimira Oblaka i Adalberta Markovića, te mnogi mali sastavi koje su između ostalih vodili Branko Kenda, Teodor Boch, Adalbert Marković, Krešimir Oblak i Branko Kralj. Članovi spomenutih orkestara poslije su utemeljili Plesni orkestar Radio stanice Zagreb koji je vodio trubač, skladatelj i aranžer Zlatko Černjul. Jedan od najznačajnijih improvizatora u to doba bio je klarinetist, skladatelj i aranžer Boris Sorokin. No, u tom je razdoblju strogo zabranjivano sviranje ičega što podsjeća na jazz, a džeziste su tukli, šišali i rezali im hlače i kravate. Osim toga, pod neutemeljenim izgovorom uništen je velik dio tonskih zapisa, posebice onih iz arhive Radio Zagreba.
Između ostalih iznimnu džezističku karijeru u drugoj su polovici dvadesetog stoljeća ostvarili Aleksandar Torma, Dražen Boić, Nikica Korbar, Aleksandar Bubanović, Petar Moskaljov, Mihael Mišo Markovina, Damir Dičić, Krešimir Oblak, Stanko Selak, Drago Diklić, Stjepan Mihaljinec, Ozren Depolo, Miroslav Sedak Benčić, Ladislav Fidri, Marijan Domić, Stjepan Plavec, Krešimir Remeta, Ićo Kelemen, Tomica Simović, Branko Kralj, Davor Kajfeš, Silvije Glojnarić, Stjepan Stanić, Milan Lulić, Petar Spasov, Radan Bosner, Mihajlo Schwartz, Mario Mavrin i Neven Frangeš. Mnogi od njih, okupljeni u raznim hrvatskim jazz skupinama, početkom šezdesetih ostvarili su i međunarodnu karijeru, posebice zahvaljujući nastupima na jazz festivalu koji se održavao na Bledu. Otada počinje i sustavnije objavljivanje snimaka jazz glazbe na pločama.
Krajem pedesetih vibrafonist Boško Petrović je utemeljio Zagrebački jazz kvartet koji je do današnjih dana ostao najznačajnijom skupinom našeg jazza. Kvartet u kojem su uz njega svirali klaviristi Davor Kajfeš, kontrabasisti Krešimir Remeta ili Miljenko Prohaska, te bubnjari Ivica Gereg ili Silvije Glojnarić, nastupao je diljem svijeta, snimio je niz ploča i ostvario suradnje sa slavnim svjetskim džezistima poput Joea Turnera, Bucka Claytona ili Johna Lewisa. Dobitnik brojnih nagrada i priznanja, između ostalih ““Vjesnikove nagrade Josip Slavenski” (1979.), “Nagrade grada Zagreba” (1989.) i “Porina za životno djelo” (2003.), Petrović je postao našim najznačajnijim džezistom svjetskoga glasa, suradnikom brojnih slavnih svjetskih džezista poput Arta Farmera, Stana Getza, Clarka Terryja ili Gerryja Mulligana, vođom brojnih hrvatskih i međunarodnih skupina, zapaženim skladateljem i promotorom, te jazz edukatorom. Nakon razlaza Zagrebačkog jazz kvarteta vodio je također značajne, nerijetko međunarodne skupine: Zagrebački jazz kvintet, Non-Convertible All Stars, BP Convention, BP Convention Big Band, BP Club All Stars i Boško Petrović Trio. Njegov je trio, u kojem sviraju basist Mario Mavrin i gitarist Primož Grašić, i danas najaktivniji jazz sastav u Hrvatskoj, te jedan od rijetkih koji redovito nastupa i izvan granica Hrvatske. Petrović je u svoj džezistički izraz nerijetko uključivao elemete folklorne glazbe, davno prije nego se u svijetu počeo rabiti termin etno-jazz. On je i naš najznačajniji jazz skladatelj. Neke od njegovih skladbi, primjerice Green Lobster Dream ili With Pain I Was Born, ostat će trajnim vrijednostima hrvatskog glazbenog stvaralaštva. Doprinos hrvatskom jazzu dao je i kao utemeljitelj i vlasnik B.P. Cluba u kojem uz ostale priredbe organizira i Hrvatski jazz sabor, klupski festival kroz koji predstavlja hrvatske jazz glazbenike. Utemeljitelj je izdavačke tvrtke Jazzette Records za koju uz strane objavljuju i hrvatski džezisti. U B.P. Clubu su svirali i za Jazzette Records snimali vodeći svjetski jazz glazbenici, između ostalih James Newton, Clark Terry, Joe Pass, Art Farmer, Clark Terry, Buddy De Franco i John Lewis, ali i poznati hrvatski džezisti među kojima Jasna Bilušić, Damir Dičić, Neven Frangeš i Mario Mavrin.
Za promociju našeg jazza u svijetu veliku zaslugu ima i kontrabasist Miljenko Prohaska koji je bio član Zagreb jazz kvarteta, dugogodišnji vođa Plesnog orkestra radiotelevizije Zagreb, te skladatelj čiju su Intimu svirali poznati svjetski glazbenici i orkestri. Oduševljen tom skladbom stihove za nju napisao je čuveni američki jazz kritičar i pisac Leonard Feather, autor referentne biografske jazz enciklopedije. Upravo pod Prohaskinim vodstvom Plesni je orkestar radiotelevizije Zagreb postigao međunarodni uspjeh. Orkestar je značajan i po tome što su u njemu stasali ponajbolji jazz glazbenici koji su osnivali vlastite skupine. Zasluge za uspjeh pripadaju i nekadašnjim dirigentima: Zlatku Černjulu, Miroslavu Killeru, Milivoju Koerbleru i Nikici Kalogjeri. Pod današnjim nazivom Big Band HRT-a taj orkestar, čije je vodstvo 2007. od Silvija Glojnarića preuzeo Saša Nestorović, početkom iste godine obilježio je šezdesetu godišnjicu djelovanja kao jedan od najstarijih aktivnih svjetskih jazz orkestara. U repertoaru ovoga orkestra su, osim neizbježnih svjetskih jazz standarda, uvijek bila zastupljena djela i aranžmani hrvatskih autora, ne samo voditelja orkestara.
Krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća u Hrvatskoj djeluju brojni jazz sastavi koje su između ostalih vodili Miljenko Prohaska, Boško Petrović, Damir Dičić, Ladislav Fidri i Vanja Lisak, te jazz orkestri: Big Band HRT-a, Big Band HGZ-a, Big Band Čakovec, Big Band grada Pule, Big Band Bjelovar, HGM jazz orkestar Zagreb koji djeluje pod okriljem Hrvatske glazbene mladeži, ali i niz skupina u kojima svira novi naraštaj naših džezista: Boilers, Boilers All Stars, Zagreb Jazz Portrait, Elvis Stanić Group, Matija Dedić Trio, Cute, Hot Club Zagreb, Mirokado kvartet, Mirokado orkestar, Denis Razz Quartet, Veljko Glodić-Saša Nestorović Duo, Satelite Trio, Labyrinth... U njima djeluju sjajni glazbenici među kojima se, između ostalih, ističu bubnjari Krunoslav Levačić i Janko Novoselić, saksofonisti i klarinetisti Saša Nestorović, Miro Kadoić i Željko Kovačević, klavirist Matija Dedić, basisti Nenad Vrandečić, Mladen Baraković i Goran Rukavina, trubač Davor Križić, gitaristi Mario Igrec, Elvis Stanić, Mate Matišić, Josip Pandur, Elvis Penava i Luka Udjbinac... Neki od njih školovani su glazbenici koji su studirali na jazz odjelima visokih glazbenih škola u Europi i SAD-u. Njihov doprinos našem jazzu očituje se kroz brojne strukovne nagrade, posebice godišnju nagradu Status za najinstrumentaliste. Uz najaktivnijeg, Boška Petrovića, i neki mladi glazbenici poput Matije Dedića, Davora Križića, Marija Igreca, Mira Kadoića i Elvisa Stanića, profiliraju se i kao skladatelji, a Ante Gelo kao skladatelj i aranžer.
Neki od hrvatskih glazbenika uspješno djeluju izvan granica svoje zemlje. Među njima su najistanitiji gitaristi Ratko Zjača i Renato Rožić, te tenor saksofonist Domagoj Ralašić. Svi su ostvarili iznimne rezultate i ravnopravno se uključili u svjetsku jazz scenu, surađuju s vrhunskim svjetskim džezistima, snimaju za poznate svjetske diskografske kuće i nastupaju na renomiranim festivalima. 
U skladu sa svjetskim trendovima i neke hrvatske jazz skupine proširuju granice konvencionalnog jazza, te svoj jezik zasnivaju na hrvatskog narodnoj ili klasičnoj glazbi. Primjerice, Boško Petrović, Igor Savin i Miro Kadoić skladaju djela sasnovana na hrvatskoj tradicijskoj glazbi, Matija Dedić sa svojim jazz trijom izvodi džezističke obrade skladbi Dore Pejačević, Black Coffee sa ženskom klapom Mendula obrađuje tradicijsku dalmatinsku glazbu, a Tamara Obrovac istarsku, dok Varaždin Jazz Band i pjevačica Barbara Rocco na osebujan način izvode vlastite skladbe nadahnute tradicijskom glazbom sjeverne hrvatske.
Značajan doprinos u arhiviranju naše jazz baštine dao je jazz kritičar, promotor, organizator jazz koncerata i festivala, te urednik radijskih i televizijskih emisija o jazzu Mladen Mazur. Zahvaljujući snimkama koje je prikupio iz privatnih zbirki, Hrvatskoga radija i Hrvatske naklade zvuka i slike, Mazur je napravio izbor glazbe iz slabije obuhvaćenog razdoblja naše diskografije za LP ploču Jazz u Hrvatskoj na nosačima zvuka 1938.-1960. (Croatia Records, 1995.) koja je objavljena povodom 900. obljetnice Grada Zagreba. To je ujedno posljednja vinilna ploča objavljena u Hrvatskoj. Ona ima višestruki značaj za hrvatski jazz iako donosi tek dio glazbenih materijala, onaj koji je sačuvan nakon tri prilično uspjela pokušaja uništavanja jazz snimaka. Naime, sve tvrde gramofonske ploče uništene su u Elektronu odmah poslije Drugoga svjetskog rata; poslije su na tadašnjem Radio Zagrebu, pojavom magnetofona uništene i mekane decelitne ploče; a sedamdesetih je, također na Radio Zagrebu, zbog pomanjkanja prostora u fonoteci unišen znatan dio fonomaterijala, pa i snimke jazz glazbe. Veći dio tih snimaka do tada nije bio objavljen na nosaču zvuka, a one koje jesu danas su prava rijetkost. Te snimke upućuju na razvoj jazza u Hrvatskoj, afinitete naših jazz glazbenika, odnos prema svjetskim kretanjima u jazz glazbi, ali i doprinos autorskom djelovanju. Prva snimka uvrštena na ploču standard je Nobody's Sweetheart u izvedbi Swing Trija koji su činili klarinetist Srđan Krizman, klavirist Srećko Tekauc i bubnjar Uroš Jurković. Odabrana je s njihove ploče u izdanju tvrtke Edison Bell Penkala. Objavljena 1938., bila je to prva jazz ploča snimljena u Hrvatskoj, ali i u ovome dijelu Europe. Osim toga, na ploču su uvrštene rijetke snimke drugih skupina i orkestara značajnih za hrvatski jazz: Plesnog orkestra Državne krugovalne postaje Zagreb iz doba Drugoga svjetskog rata pod ravnanjem Marjana Marjanovića ili Branka Milina, kao i kasnijeg Plesnog orkestra Radio Zagreba pod ravnanjem Zlatka Černjula ili Miroslava Killera, Seksteta Nine Selak, skupine Os Batatas Carioca, Kvarteta Borisa Jojića, Trija Dražena Bojića, Kvinteta usnih harmonika Branka Kralja, Septeta Ude Utrobičića, Kvarteta Radana Bosnera, Kvarteta Milana Lulića, Trija Mihajla Schwarza, Kvinteta Maxa Johanna, Zagrebačkog dixieland ansambla, Kvarteta Borisa Frančiškovića, Kvarteta Davora Lorkovića i Noneta Zlatka Kružića. Budući da od 1945. i tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća nije bilo dozvoljeno izvoditi kapitalističku glazbu - američke jazz standarde - glazbenici su skladali vlastita djela kako bi mogli improvizirati. Tako je, osim izvedbi svjetski poznatih evergreena, na ovo izdanje uvršten niz skladbi hrvatskih autora: Na rastanku Miljenka Prohaske iz 1944., Boogie Tomice Simovića iz 1956., Veselo kolo Stanka Brichte, Skica Vladimira Bolčevića, Mladost i ritam Nenada Grčevića, Pozdrav Ghani Mihajla Schwarza, sve iz 1957., te Cross Davora Lorkovića i Šest prijatelja Zlatka Kružića iz 1959. Zapažamo naslove skladbi koji nikako ne asociraju na jazz glazbu, ali u doba kad je jazz bio nepodobna glazba džezisti su morali pribjegavati lukavstvima kako bi mogli svirati glazbu koju vole. Tako su skladbama davali nebulozne naslove i začinjali ih elementima folklorne glazbe, a jazz koncerte su održavali pod okriljem politički podobnih priredbi.
Na polju edukacije i promoviranja jazza značajan je doprinos dao i Miro Križić, posebice zahvaljujući kultnim slušaonicama što ih je dvadesetak godina održavao u zagrebačkom Cenatar za kulturu i informacije, posije KIC-u, te u Studentskome centru Sveučilišta u Zagrebu, ali i oko tisuću emitiranih radio emisija “Portreti i profili”, što ih je uređivao zajedno s Nadom Križić-Vrkljan.
Krajem prošloga i početkom ovog stoljeća jazz je u Hrvatskoj sustavnije predstavljan i na jazz festivalima, od Jazz Faira u Lapidariju, Kulušiću i ZeKaeM-u, preko Zagreb jazz festivala, koji predstavlja najveće zvijezde jazza, i Jazzarelle, na kojem nastupljaju jazz glazbenice, u ZeKaeM-u i kinu Studentoskoga centra, NO jazz festivala, koji je orijentiran na avangardnu i alternativnu svjetsku jazz scenu, u KSET-u i Studentskom centru, Springtime Jazz Fevera i Hrvatskog jazz sabora što se održavaju u B. P. Clubu, do Proljetne revije jazza, Međunarodnih dana jazza i Jazz ciklusa, koji predstavljaju hrvatski i europsku recentnu jazz scenu, te svjetske zvijezde jazza, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Sve su brojnije jazz priredbe izvan Zagreba, primjerice u Varaždinu, Osijeku, Zadru, Virovitici, Rijeci, Opatiji, Lovranu, Vodicama, Malom Lošinju, Grožnjanu, Sisku i drugim gradovima, uglavnom orijentirane na nastupe hrvatskih džezista, ali ponekad i s poznatim svjetskim jazz glazbenicima. Jazz koncerti su sastavni dio i ostalih glazbenih manifestacija poput Dubrovačkih ljetnih igara, Muzičkog Biennala Zagreb i drugih. Danas se jazz svira u koncertnim dvoranama poput Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i Hrvatskog glazbenog zavoda, ali i u klubovima poput B. P. Cluba, Saxa, KSET-a, Aquariusa, Jazz Cluba i Siscia Jazz Cluba, ne nužno u Zagrebu. U Zagrebu trenutno djeluju dva jazz kluba koja okupljaju ljubitelje jazza i promiču jazz glazbu: Hrvatski jazz klub i Jazz klub Zagreb Hrvatskog društva skladatelja, a novi klubovi utemeljeni su i u drugim gladovima poput Osijeka, Bjelovara i Dubrovnika.
Jazz scena u Hrvatskoj zadnjih je godina u uzletu. Osim što na našim pozornicama ponovno nastupaju velike svjetske zvijezde jazza različitih stilskih profila, od tradicionalnog, preko mainstream, do suvremenog jazza, u nas djeluje nekolicina iznimno kvalitetnih jazz glazbenika i skupina. Iako su neki od njih, primjerice Boško Petrović, Ladislav Fidri ili Boilers Quartet, zadnjih godina postigli i iznimne međunarodne uspjehe, u hrvatskoj kulturnoj javnosti i stručnim krugovima nisu percipirani kao umjetničke vrijednosti. Budući da se radi o nekomercijalnoj glazbi nitko se ne želi prihvatiti managerskog posla, dok mjerodavne institucije ne žele riskirati s podržavanjem i promoviranjem nečega što ne poznaju dovoljno. Izdavačke su tvrtke zainteresirane za objavljivanje albuma jazz glazbenika tek povremeno, kako bi se mogle pohvaliti da u svojem katalogu imaju i jazz. Aktivnost hrvatskih jazz glazbenika će se i dalje svoditi na entuzijazam u nastojanjima postizanja visokih estetskih dosega, ali za svoju dušu i na radost još uvijek malobrojnih štovatelja njihove umjetnosti.
 
Davor Hrvoj
 

Popis literature:

 
  • Kovačević 1984: “Džez (jazz) muzika”, “Leksikon jugoslavenske muzike”, sv. 1, 216-217, Jugoslavnenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”: Zagreb
  • Križić 2003, 2004: Križić, Miro: “Jazz glazba u Hrvatskoj”, “WAM: webzin o audiju i muzici”, V, 18, 66-69; 19, 64-66; 20, 64-68; 21, 64-68
  • Bubanović 2003, 2004, 2005, 2006: Bubanović Aleksandar: “Kronika zagrebačkog jazza”, “Cantus”, 122, 49-50; 123, 44-45; 124, 74-75; 125, 66-67; 126, 78-79; 127, 61-62; 128, 70-71; 129, 64-65; 130, 59-60; 131, 43-44; 132, 71-72; 133, 46-47; 134, 56-57; 135/136, 89-90; 137, 39-40; 138, 11; 139, 17
  • Bo. 1941: Bo.: “Ženski vokalni trio Revellers”, “Ritam”, I, 1, 8
  • 1941: “Bojan Hohnjec i njegov orkestar”, “Ritam”, I, 1, 11
  • Bo. 1941: Bo.: “Neno Grčević preuzeo vodstvo Devils Orkestra”, “Ritam”, I, 1, 11-12
  • Mam. 1941: Mam.: “Swing trio i kvartet”, “Ritam”, I, 2, 9
  • M. K. M. 1941: M. K. M.: “Johnny Remenar i njegov orkestar”, “Ritam”, I, 2, 10
  • L. M. 1941: L. M.: “Labuđi pijev Bojana Hohnjeca”, “Ritam”, I, 2, 10
  • Mam. 1941: Mam.: “Nina Selak”, “Ritam”, I, 2, 11
  • Mam. 1941: Mam.: “Mladi kompozitor: Neno Grčević”, “Ritam”, I, 2, 11
  • Bo. 1941: Bo.: “Orkestar braće Johann prvi put pred publikom”, “Ritam”, I, 2, 11
  • 1941: “Nastupi Devils-orkestra”, “Ritam”, I, 2, 12
  • Mam. 1941: Mam.: “Uroš Jurković”, “Ritam”, I, 3, 9
  • Mam. 1941: Mam.: “Sljedbenici Bore Minjevića na djelu, Orkestar usnih harmonikaša - nova senzacija Zagreba”, “Ritam”, I, 3, 11
  • S. 1941: S.: “J. Remenar ima vokalisticu”, “Svijet Jazza”, I, 1941 - mart, 3
  • st. 1941: st.: “Novi orkestar, Zagrebačkoj publici predstavili su se F. i M. Johan sa orkestrom”, “Svijet Jazza”, I, 1941 - mart, 3
  • 1941: “Vijesti iz Splita”, “Svijet Jazza”, I, 1941 - mart, 7
  • 1941: “Uspjela manifestacija našeg jazza u hotelu Esplanade”, “Svijet Jazza”, I, 1941 - april, 1
  • Bradić 1941: Bradić, Zvonimir: “Da li mi možemo dati dobar jazz”, “Svijet Jazza”, I, 1941 - april, 3
  • 1941: “Novost u Zagrebu je mali ensemble usnih harmonikaša”, “Svijet Jazza”, I, 1941 - april, 8
  • Mazur 1995: Mazur, Mladen, “O ploči”, “O izvedbama”, LP “Jazz u Hrvatskoj na nosačima zvuka 1938. - 1960.”, Croatia Records: Zagreb
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja