Razgovori 

U razgovoru za Glas Istre slavni je jazz glazbenik Boško Petrović novinarki Tei Tidić otkrio sve o svojim novim diskografskim izdanjima, kako je predstavljao hrvatski jazz u Lincoln Centeru u New Yorku, te programu festivala Jazz Is back u Grožnjanu.

Volim svirati standarde, sjajne skladbe u kojima sam uživao slušajući kako ih svira Getz ili pjeva Sinatra, a nikad ih nisam svirao. Na neki način sam se odrekao originalnog jazza, jazza koji je pretendirao da bude ocijenjivan kao nešto novo. Sviram ono što mi je najljepše. Sviram ono što mi se sviđa i s kim mi se sviđa.

Kod nas ima malo jazz klarinetista jer je loš odgojno obrazovni sustav. Srednja muzička škola i akademija koju sam završio ne uče klarinetista šire od Weberna, Mozarta i ostalih klasičnih autora. Isključivo se bavi klasičnom tehnikom, klasičnim načinom sviranja. Niti na državnom, niti na gradskom nivou, nemamo jazz škole.

Što se tiče same umjetnosti "Boilers Quartet" je pravi medij za brzo napredovanje, u kojem svi mi imamo priliku da predano skladamo i izvodimo glazbu koju volimo i već tako dugo njegujemo i s kojom živimo. Svakoga od nas taj je zajednički rad umjetnički oplemenio i uzdignuo na najviši nivo.

Želim da ova moja generacija i generacije ispred prezentiraju jazz glazbu u Hrvatskoj na najbolji mogući način. Ne samo hrvatsku jazz glazbu u Hrvatskoj nego hrvatsku jazz glazbu u svijetu.

Hrvatska glazba može se u svijetu predstaviti upravo i jedino na takav način: kroz visoko estetizirane autorske projekte koji uključuju tradicijske žanrovske obrasce, ali sve to treba proći kroz prizmu jedne izuzetne autorske osobnosti.

Orkestar zaista svira izvrsno i to nije podilaženje ili lažni kompliment, jer ja sam kritičan i samokritičan, upravo dosadno kritičan. Prema tome, mogu slobodno reći da je Orkestar toliko napredovao da je savršen, vrhunski, da se može staviti uz bok mnogim svjetskim orkestrima.

Izrasla sam iz jazza. Sva moja edukacija i ljubav vezana je uz tu vrstuglazbe, ali sam si dozvolila slobodu da pređem okvire koji su za mene ujednom trenutku postali pre uski. To se, osim na samu strukturu, prijesvega odnosi na harmonizaciju, građenje melodije, ritmizaciju, koje sukarakteristične za jazz.

Porin je za mene - ovo mi je osmi - priznanje najvišeg ranga. Ono dolazi iz struke, od ljudi koji poznaju kriterije, koji znaju što jest, a što nije, što može, a što ne treba proći. Upravo ti kriteriji su ono što Porinu daje status referentnog nivoa hrvatske glazbe.

To ili je ili nije. Slično je bilo kojoj ljubavi ili bilo kakvomodnosu. U nekom odnosu ima kemije u nekom nema. Kao što je preduvjetkvalitetne ljubavi da u odnosu budu kvalitetne osobe, tako je ovdje preduvjet da to budu kreativni glazbenici.