HGM jazz orkestar Zagreb svirao glazbu Johna Hollenbecka

HGM jazz orkestar Zagreb svirao glazbu Johna Hollenbecka
Datum objave:
09.02.2009.
John Hollenbeck
HGM JAZZ ORKESTAR ZAGREB, JOHN HOLLENBECK I THE REFUGE TRIO

U okviru ciklusa Sunday Night, u Studiju Bajsić HRT, u nedjelju, 8. veljače, nazočili smo koncertu bubnjara Johna Hollenbecka i njegova The Refuge Tria
( J.Hollenbeck – bubnjevi, Gary Versace – klavir i Theo Bleckmann - vokal )… uz HGM jazz orkestar, čiji je voditelj Sigi Feigl vrlo uspješno spojio specifičan zvuk Hollenbeckova tria s mladim hrvatskim glazbenicima.
John Hollenbeck jazzist je impresivne biografije, a njegov rad svakako odlazi korak - dva naprijed u odnosu na današnji, uvjetno rečeno, jazz mainstream. Udaraljke je diplomirao na visokoj glazbenoj školi Eastman, godinama djeluje i kao glazbeni pedagog, a popis imena s kojima je surađivao zaslužuje svaku pozornost. Svirao je i s Fredom Herschom, Vanguard Jazz Orchestrom, a njegov zanimljiv pristup glazbi big band orkestra osjeti se i kroz rad njegova Large Ensemble. Prvi CD, «A Blessing», iz 2005., bio je nominiran za nagradu Grammy. Uz to, časopis Down Beat tom albumu daje 5 zvjezdica. Dojmljiva je Johnova suradnja s Bob Brookmeyer New Art Orchestrom, ali i propitivanje i novo iščitavanje tradicijskih glazbenih vrednota i svjetske glazbene baštine, kao i suradnja s malim sastavima i npr. izvedbe  klezmer glazbe (s David Krakauers Klezmer Madness ), ili pak suradnja s Fernandom Tarresom u Argentini. Upravo dio tog hispanoameričkog doživljaja ukomponiranog u big band, sinoć smo doživjeli na osebujan način. Theo Bleckmann, Johnov pjevač u Triu, gotovo da i ne koristi riječi. Većinom su to samoglasnici elektronski procesuirani, i istraživanja glasovnih mogućnosti do savršenog podražaja i u publici prepoznatog zvuka amazonske prašume. Ta otvorenost prema world glazbi bilo kojeg podneblja (ali takvoj koja inspirativno djeluje, pogađa u bit i sinergijski ide uz Hollenbeckov izričaj) daje ono prepoznatvljivo «nešto» po čemu ćemo pamtiti ovaj nastup, a i u budućnosti percipirati tu glazbu kao Hollenbeckov zvuk. Ma kako u određenim partiturama Trio i HGM orkestar morali ići gotovo k apstrakciji, niti u jednom trenutku ta glazba ne zamara niti balansira na granici slušljivosti. Istina, držim da je potrebno nekoliko preslušavanja kako bismo se u potpunosti priviknuli na taj zvuk i «ušli» u Hollenbeckov glazbeni jezik.
Kako mi reče poslije koncerta naš mladi i odlični trubač Antonio Geček, «nije bilo lako ovih dana sve to uvježbati i uklopiti se, ali je vrijedilo truda, i ugodno je bilo raditi s Johnom» Jasno je da je dečkima iz HGM-a ovo također bilo izazovno, bogato i hvalevrijedno iskustvo. Tim prije što je ta kombinacija big band jazz iskustva s onim što se naziva world music, dala jedno novo gledanje i na sam orkestar. Studenog 2008, Davor Hrvoj je razgovarao s Hollenbeckom. Koristan razgovor, s mnogo podataka, ali istaknuo bih Johnov pristup mladim glazbenicima i big bandu. Citiram: «Većina mladih glazbenika s kojima radim tehnički su vrlo dobri, ali su ponekad ukalupljeni, zbog svih tih silnih glazbenih poduka. Nastojim pomoći mladim glazbenicima da se udalje od sviranja u određenim ljestvicama, ključevima, određenim harmonijskim progresijama, jer većina ih je dobra u tome. Teško je za mlade glazbenike ne razmišljati o akordima, ali, osobito kod glazbe za big band, nastojim ih poticati da pristupaju svom glazbalu kao da ga nikad do tada nisu svirali, kao da su izvanzemaljci koji su se upravo spustili na zemlju.» Doista, zahvaljujući takvom pristupu, Hollenbeck kao da stvara jedan novi glazbeni jezik, liričan i spiritualan. Dojmljiv je trenutak koncerta, kad kompletna sax sekcija ostavlja glazbala, vadi mobitele iz džepova, te mobiteli počinju svirati svoju glazbu, uz nevjerojatno učestale i brze ritmičke promjene bubnjeva Johna Hollenbecka.
Udaraljkaš, skladatelj i glazbeni pedagog John Hollenbeck je ove večeri uspio i u nama promijeniti neke stavove i općeprihvaćene poglede o big bandu i njegovu načinu funkcioniranja. Ne tvrdim da je taj put u potpunosti ispravan, niti jedini (isto tako, pomak prema avangardi je očit!), ali tvrdim da jedno ovakvo viđenje big banda sigurno osvježava svjetsku glazbu i čini se prihvatljivim i za širu publiku. Uvjet je, dakako, kako i sam Hollenbeck veli, «da se ljudi odvoje od televizora i dođu na koncert otvorena uma, ne očekujući čuti nešto poput zvuka Glenna Millera ili Armstronga. Čut će nešto sasvim drugo. Otvorena srca i uma nije teško uživati u ovakvoj glazbi.»
Jutro poslije ove glazbene večeri, slušajući njihov CD iz veljače 2008, uz sjajnu skladbu “Bright Moon”, koju su izveli i na koncertu, vidim i čujem dojmljiv način obrade jednog Theloniusa Monka  (“Misteriozo”), pa i jednog Ornetta  Colemana (“Peace”). Nakon dva-tri slušanja, više nego prihvatljivo!
Uz sve pohvale HGM jazz orkestru Zagreb i majstoru Sigiju Feiglu, završavam ovaj zapis konstatacijom o mudro potrošenoj večeri u Studiju Bajsić Hrvatske radio televizije. Kako je program prenosio i Hrvatski radio, vjerujem da je publika uz radio uređaje također osjetila dio te atmosfere i vrlo, vrlo specifičan Hollenbeckov glazbeni jezik.

Dinko Husadžić Sansky
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja