Harrypotterovskim čarobiranjem do prve lige svjetskog jazza

Harrypotterovskim čarobiranjem do prve lige svjetskog jazza
Datum objave:
20.11.2011.
Pat Metheny Trio
7. VIP ZAGREB JAZZ FESTIVAL

piše: Dinko Husadžić Sansky

Iza nas je još jedan VIP Zagreb Jazz Festival, i to u vrlo jakom sastavu, tako da ljubitelji jazz glazbe mogu biti i više nego zadovoljni, a i blues fanovi došli su na svoje odličnim koncertom Luckyja Petersona i uvrštavanjem blues večeri na ovaj festival.

Prosječnog hrvatskog jazzoljuba može oduševiti činjenica i pitanje kojim to harrypotterovskim čarobiranjem Dražen Kokanović uspijeva iz godine u godinu u Hrvatsku dovoditi apsolutno prvu ligu svjetskog jazza, ali ono što obara s nogu je spoznaja da smo zahvaljujući Draženu u mogućnosti pratiti zbivanja zbog kojih smo ranije uglavnom morali imati putovnicu.
Tako je i ove godine. Iznimno jak popis sudionika ne ostavlja prazno mjesto u Kinu SC-a, a nastupi McCoy Tynera, Patha Methenyja i Pharoaha Sandersa u potpunosti opravdavaju činjenicu da je naše ovozemaljsko bivanje obogaćeno spoznajom postojanja jazza i uživanja u njemu.

McCoy Tyner je jazz legenda, pijanist ogromnog utjecaja na generacije glazbenika, a njegovo djelovanje u okviru Coltraneovog kvarteta daje mu onu dozu glazbene svevremenosti zbog koje bismo bili zadovoljni čak i da je samo sjedio za klavirom, bez sviranja. Srećom, naravno, ne samo da je svirao prkoseći godinama i zubu vremena, nego je monkovski prašio po klaviru razarajući lijevom rukom dok s desnom daje jedan fini kontrapunkt sazdan od čiste emocije i ljepote. Ne čudi da je večer posvetio Coltraneu. Uz sebe je imao suradnike s kojima je to mogao lijepo ostvariti, osobito u mladom Joseu Jamesu te tako oživotvoriti glasoviti album iz 1963. koji je Coltrane snimio s Johnom Hartmanom uz pratnju basista Jimmyja Garrisona, bubnjara Elvina Jonesa i naravno, McCoya Tynera za klavirom.
Duh i dah tog sjajnog albuma ispunjenog baladama McCoy i James prenijeli su zagrebačkoj publici kroz skladbe Autumn Serenade, Dedicated to You, You Are Too Beautiful i My One and Only Love.
Dok je taj središnji dio koncerta bio lagan, sentimentalan, poetski... početak i kraj odisali su grooveom kakav se rijetko čuje, stari gospodin Tyner doista «jede živ klavir», a kontrabasist Gerald Cannon začudnom energijom cijelu dvoranu puni odličnim zvukom. Saksofonist Chris Potter odličan je glazbenik, ali čini mi se nekako da je u težoj poziciji jer željeli ili ne, uspoređujemo taj zvuk s Coltraneovim. Bubnjar Joe Farnsworth uglavnom je servisirao ekipu sigurnim tempom, bez puno filozofiranja, ali je zato McCoy potpunom kontrolom situacije pokazao kako se to sve skupa radi i kako baština Johna Coltranea može i toliko godina poslije biti atraktivna. Bis Blues on the Corner bio je sjajan finale. Zadovoljni smo otišli van. Kako dobrom svirkom, tako i dahom coltraneovskog vremena koje nam je McCoy servirao nesebično.
Druge večeri nastupio je Pat Metheney s Billom Stewartom na bubnjevima i Larryjem Grenadierom na kontrabasu. Slavni Trio. Glazbenik je to koji me je nekim svojim albumima znao očarati, ali s nekim drugim ponekad ostaviti ravnodušnim. Taj povremeni skepticizam spram jednog od najvećih jazz gitarista današnjice, na ovom sam koncertu definitivno morao pospremiti. Pat Matheney jest čaroban gitarist!
Početak koncerta u duetu s kontrabasistom Larryjem Grenadierom (s kojim je naš Matija Dedić ostvario iznimnu suradnju na albumu From the Beginning!) bio je pomalo uigravajući, čak se mogao steći dojam kako mu Larry «krade» show, jer je intrigantno kako ovaj kontrabasist «razgovara» s gitaristom. Stvar se počela «kuhati» kad im se priključio Stewart, ali još uvijek skeptik u meni bi rekao - no, dobro, to čujemo i kod Scofielda, Frisella, Abercombiea, Ralpha Townera... a tada je sve krenulo u smjeru koji oduševljava, ne smeta zavidna uporaba elektronike, pa red sjajne akustike, pa čarobiranje s Pikasso gitarom (koja ima dostatan broj žica da klinci u školi uče zbrajanje na njoj - 42 žic - a zašto se tako zove lako skužite vidjevši djela slavnog slikara i ovu gitaru!) s kojom je Matheney vjerno dočarao atmosferu novog solo albuma What's It All About. U više od dva sata svirke, prošetao se karijerom i albumima Bright Size Lifes (ostvarenim s karizmatičnim Jacom Pastoriusom!), preko Question and Answers (ostvarenim s Daveom Hollandom i Royem Haynesom!) do albuma snimanih upravo s postavom predstavljenom u Zagrebu.
Definitivni vrhunci koncerta napravljeni su pomoću zanimljivih «igračkica». Naime, Metheney je 2010. snimio album Orchestrion koristeći vrlo arhaičnu «tehniku».
Riječ je o glazbalu konstruiranom sredinom 18. stoljeća, ručno pokretanom, a zatim dalje pomoću parnog stroja. Uređaj je mogao zamijeniti cijele orkestre. Čini se da je gramofonski izum bacio stvar u povijest, no Matheney se potrudio, uz pomoć tima stručnjaka, rekonstruirati Orchestrion (kontrolirajući ga svojom gitarom!) i snimiti uzbudljiv album. Tu je više od dvadeset mehaničkih glazbala ( zvona, boce, klavir, marimba, razne udaljke, orgulje, bas gitara...etc...a Path sekvencerom sve to usmjerava i koristi dajući «upute» uređajima i «klonirajući» ono što sam svira. Vrlo uspješno je dio toga predstavio našoj publici, plus ritam sekcija Stewart/Grenadier i sve je završilo u euforiji. Nisu bili lijeni za nekoliko biseva. Ovaj koncert vrijedi svake kune uložene u organizaciju, i svake sekunde provedene na njemu. Path Metheney jeste čarobnjak gitare.
Treća večer bila je rezervirana za blues. Lucky Peterson je bio čudo od djeteta koji je prvi album snimio već s pet ili šest godina. Od prve skladbe, svirajući Hammond orgulje, uspostavio je odličan odnos s publikom, što je kasnije kulminiralo pravom feštom gdje je Lucky odlazio među publiku s gitarom, komunicirao doista vješto i ostvario fantastičnu sinergiju svoje glazbe i publike. Vidi se da puno duguje B.B.Kingu, a to je dobro. No, ovaj koncert bio je svojevrsna šetnja po standardima od Hendrixa, preko Muddyja Watersa, B.B. Kinga...što je oduševilo nazočne u dvorani. Odličan koncert.
Ovogodišnji festival zatvorio je još jedan jazz besmrtnik - Pharoah Sanders. Kada bi me moji učenici u školi pitali o ocjenama ovogodišnjeg festivala i njegovih sudionika, zasigurno čistu peticu dajem Matheneyevom koncertu, po četvorku bih dao McCoy Tyneru i Luckyju Petersonu, a Pharoahu Sandersu, koji je nastupio završne večeri, nešto slabiju ocjenu. Taj super đak svjetskog jazza, odlikaš free jazza, Coltraneov jednakopravni sugovornik, duhovnošću prožet guru glazbe koja dopire duboko do našeg srca i uma ipak je pomalo razočarao. Zašto? Nije to stvar godina; osobe poput njega ili McCoy Tynera tu imaju neograničen kredit kod publike, jer su jazz spomenici nulte kategorije, možda sam jednostavno očekivao više energije.
Ublažavajući silinu, avangardnost i radikalnost free jazz stavova (iz vremena veličanstvenih tonova sviranih na neponovljivom Coltraneovom albumu Ascension, pa i drugih divnih ploča koje je s njim ostvario, npr. Meditations ili Om te osobito sa svojih kultnih albuma, albuma koje su oblikovali generacije - Karma, Thembi, Black Unity...) u zadnje je vrijeme prilično mainstream, što nije zamjerka i što nije niti loše zbog većine publike, ali jeste zamjerka kad na koncertu poput ovog izostane u nekim skladbama onaj pravi groove, ona snaga po kojoj Pharoah jeste ono što jeste u historiji jazza.
Dogodilo se tako da su svirački vrhunci koncerta ostvareni u baladičnom ugođaju kakav je Sanders znao imati na npr. fenomenalnom Crescent With Love albumu... a kad su započeli taktovi himnične The Creator Has a Masterplan sa spomenutog albuma Karma, gdje u 32 minute Sanders kaže više nego pola svjetskih jazzista za života... pomislih, evo, sad će rasturiti, ali nije. Čini se da je previše želio ugoditi publici.
No, sve to ne umanjuje opći dojam ovog iznimnog festivala. Četiri večeri velikih glazbenih užitaka.
Čestitke g. Kokanoviću i za ovogodišnji izvrsni festival, a njegova najava za iduću godinu od čak 6 večeri jazza, raduje i daje nadu da će Zagreb i dalje biti pri vrhu europskih jazz zbivanja.


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja