Jazz je moj jezik i moj kodeks

Jazz je moj jezik i moj kodeks
Datum objave:
29.07.2013.
Tomislav Pavleka
Tomislav Pavleka, utemeljitelj i voditelj Last Minute Open Jazz Festivala u Balama

Moja životna filozofija je ljubav. Glazbena filozofija ne postoji. Glazba je sredstvo komunikacije. Njome se usklađujemo i njome stvaramo trajnu jeku.

U Balama će se od 1. do 4. srpnja održati Last Minute Open Jazz Festival. Ovaj, naš jedini neprofitni jazz festival, koji će sedmi puta za redom ugostiti renomirane hrvatske i strane jazz i jazzu žanrovski bliske glazbenike, afirmirao se kao ugledna manifestacija koja obogaćuje ljetnu kulturnu ponudu u Istri i Hrvatskoj. O zamisli pokretanja jazz festivala u tom malenom istarskom gradiću, razlogu njegova održavanja, njegovom značaju i pozitivnim vibracijama kojima privlači mnogobrojne ljubitelje jazza, ali i turiste, njegov utemeljitelj i voditelj Tomislav Pavleka kaže: »Festival je bio nastavak koji je prije desetak godina sa mnom i u meni stigao u Bale. Jazz je način mojeg življenja i u njemu sam prirodno usađen, vjerovatno još prije rođenja. Živeći posvuda, izgubljenog identiteta, sa svakom pojedinom uspomenom upamćenom i nepovratnom, sa spaljenom zemljom za sobom i svim ranama u duši i po tijelu koje sam iznio iz Hrvatske, i svoje Bosne gdje sam rođen, nije mi ostalo drugo već se zavući u širinu jazza, u dušu duhovne glazbe i prapovjest nekih davnih iseljenih robova na čijim su se ritmovima i pjesmama kristalizirali djevojke i momci iz sredine smisla. Oni koji su stvorili jazz bili su moja obitelj. Njih sam razumio. Razumio sam i mafiju koja je kroz jazz lakše sanjala svoju Siciliju. Moje su pjesme naslovljene u mojoj knjižici »Sjeverno od snova«. Posvetio sam ju svojoj istjeranoj i poniženoj obitelji. Rekao sam tada da smo Zarobljenici sjećanja... Ja se nikad nisam bavio jazzom. On se bavio mnome. On me tješio u zore koje su pripadale raznim gradovima i zemljama, samo meni ne, jer nisu bile moje. Objašnjavao mi je jazz što je to obitelj, smisao, ritam, harmonija... Shvatio sam suštinu jazza. Tako je nastao festival, na starom prokušanom cirkuskom receptu - dajte mi vina, vino nek se toči... Raširio sam ruke i poželio vidjeti sve te drage ljude, odasvud, u mojoj kući, u mom selu, u toj nekoj zemlji za koju sam zamislio da je moja. U Istri. A nije. Ni ona nije moja zemlja jer i tu sam stranac. Zato jazz. Njime se polako i sigurno temeljim u neku zamišljenu sredinu čovjeka. Stigli su me noćobdije, svirači, oni koji čuju zov umjetnosti i krik koji je ostao zamnom onu posljednju zoru napustajući trajno zapad.«


Jazz obitelj
Pavleka svakodnevno živi s jazzom, živi jazz. Tako je jazz festival zapravo idealno sredsvo za ostvarenje načela kojima se vodi i u životu. »Vodim se načelom umjetnosti. Za sve postoji neki jezik. Kad nemamo što reći bolje je da ne govorimo, a kad imamo tada je to naša dužnost. Neki govore ovim običnim riječima i počesto se zapletu u njih nepotrebno i nespretno. Meni su riječi teške kao mač. Naravno, ako su istinite. Jazz je istina i kakav je da je, istina je. Moje je načelo živjeti istinu, biti pošten prema sebi i drugima. Moj je jezik jazz, on je ujedno i moj kodeks. Svaki dan počinjem u klavirskom štimu iz A dura.«
Tijekom sedam godina djelovanja Last Minute Open Jazz Festival je postao kultnom manifestacijom. Naime, u sjedinjenju suvremene umjetnosti zasnovane na slobodi i predivnog ugođaja zasnovanog na ljepoti arhitekture, drevnim pričama, iskonskim, još uvijek nenarušenim načinom života, nekom začudnom mirnoćom, Bale i Festival privlače mnogobrojne ljubitelje umjetnosti, pjesničke duše, ali i same umjetnike. Mnogi od njih zakačili su se i ne puštaju, dolaze iznova, uključuju se u aktivnosti, aktivno sudjeluju u kreiranju neponovljivog umjetničkog doživljaja. Da, neponovljivog, jer sljedeći će put već biti nešto drugo, novo, drukčije. »Glazbenici vole dolaziti... Činjenica je da se mnogi vraćaju, da se o tom »selu« priča po svijetu. Valjda sad već nešto znači svirati u Balama i živjeti »Kamene priče«. Njima je to jedan od nužnih prolaza do sebe samih. Neki su tu zbog poze a neki zbog stvarne umjetnosti; to nikada neću niti pokušati odijeliti. Ne mora taj netko pripadati jazz zajednici u glazbenom smislu. Mora pripadati mojoj vrsti. Tad ga uključujem u jazz obitelj i kao neki ambasador promičem nju ili njega, u trajnu svemirsku jazz ideju. Dajte mi da kažem, dajte mi pravo, budan sam!«


Glazba je moja duša
Filozofija na kojoj Pavleka zasniva svoje aktivnosti postala je zajedničkom mnogima koji su uvučeni u ovu čarobnu priču, ili su kroz sudjelovanje u aktivnostima osvijestili i potvrdili svoj sustav vrijednosti i životna načela. »Moja životna filozofija je ljubav. Glazbena filozofija ne postoji. Glazba je sredstvo komunikacije. Njome se usklađujemo i njome stvaramo trajnu jeku.«
Važnu ulogu u nastanku Festivala, ali i stvaranju posebnog ugođaja odigrala je »Jazz konoba Kamene priče«. Osim što se na pozornici u Konobi tijekom festivala održavaju jam sessioni, a tijekom godine i koncerti, te ima ulogu restorana, ona je čitaonica i umjetnička galerija podložna stalnim promjenama, otvorena svima, bez naplate ulaznica ili članarine. Ona mami nekom tajanstvenom privlačnošću, poput zamamnog poja čarobnih sirena. »Nikada nisam osmišljavao jazz konobu. Ona je ja. To je kao da sam osmislio sebe. To je moja kuća. Što bi Arsen otpjevao: »Tvoje tjelo, moja kuća«. Glazba je moje tjelo i moja duša. Konoba je moj klavir. »Kamene priče« su trebale biti »Literar Caffe«. Tada sam puno pisao i mislio sam da je to važno - to što ću ja napisati. Napisao sam jednu malu, tanku knjižicu koju sam na početku spomenuo i u izdanju Matice Hrvatske ju odaslao ljudima. Naravno, nitko nikada nije ništa rekao o njoj. Jednom mi je Enes Kišević prišapnuo da je zavrijedila važno mjesto u nekoj možebitnoj antologiji. Naprosto je bila pretanka da bi postala važna. Pitanje je ponovo uspostavljeno, pitanje mjere i cilja. To me odvratilo od »Literar Caffea« i uzeo sam čašu u ruku. Poželio sam se trajno napiti. Neko mi je vrijeme išlo dosta dobro, no ni to me nije ispunilo. Bukowsky me nije uspio očarati ni vinom ni ženama. Ostao mi je jazz, tišina, mir i moja kuhinja snova. »Kamene priče« su se same napravile. Ja nisam niti prstom mrdnuo.«
Tijekom godina »Jazz konoba Kamene priče« postala je okupljalištem umjetnika i intelektualaca raznih profila. »Iskreno, mislim da smo se pronašli. Ne znam što su to intelektualci, ali što su umjetnici to znam. Ne cijenim previše intelektualno znanje. Jedino kao dio svega. Mene zadovoljava samo sve. Umjetnik posjeduje sve - i praktično i emocionalno i intelektualno a i motoričko...«

Bez sponzora
Prošle godine Pavleka je dovršio dokumentarni film »Jazz Apartment - How The Last Minute Jazz Festival Come To Be« koji je do sad prikazan na nizu festivala, među ostalima na ZagrebDoxu, DORF-u, Danima hrvatskog filma, Starigrad Paklenica film Festivalu, Cinema Cityju, Festivalu nezavisne kulture Nepokoreni grad i Mediterranean Film Festivalu Split. No, taj je film puno više od dokumentaca o jazz festivalu u Balama. On govori o životu, mudrosti, čaroliji, prenosi poruku mira, suživota, sklada. »Film snimam oduvijek. Na koncu sam i sam rođeni režiser (smijem se sam sebi). Prije dosta godina iz nekog samo meni poznatog razloga odlučio napustiti ideju školovanja na praškoj akademiji, gdje sam trebao postati režiser. Jedno sam jutro, nakon nekog tuluma, otišao u Zadar. Tamo sam sreo divnu ženu i s njom ostao neko vrijeme živjeti. Ostali, moji prijatelji i kolege, nastavili su dalje. Kao fotograf promatrao sam svijet fotografski. Dokumenitirao sam i slagao filove u svom srcu. Ah, čega sam se samo nagledao svojim očima kao objektivima, koliko sam samo postava i zlatnih rezova uokvirio u mislima... Koliko zla su one vidjele i koliko dobra... Moje su me oči nagovorile da snimim »Jazz Apartment«. Nek se vidi to što se čuje. Kroz film sam poželio ljudima reći da se može. Postoji način kako se može.«
Poput svih ostalih njegovih aktivnosti, i taj je dokumentarac poseban. Pruža drukčiji pogled na suštinu umjetnosti, esenciju stvaralaštva glazbenika čije zamisli pobuđuju nadu u bolji život. »Poseban je jer je snimljen bez novca a ništa mu ne fali. Zahvaljujući »Akademiji Svega«, bratovštini kojoj pripadam, nas projekti ne koštaju, možemo ih stvariti bez novca. Ni sam Last Minute Open Jazz Festival nema nijednog sponzora. Film je prikazan na desetak razih festivala i taj krug još nije zatvoren. Još ide naokolo. Počelo je sa Zagreb Doxom, pa je nastavio... Iskreno, to ne pratim. Taj dio posla radi producent Gordan Topić koji je zaslužan da je projekt uopće otišao na festivale. Tomislav Krnić je snimio sve i da njega nije bilo, ne bi bilo ni filma. Biljana Čakić Veselić je, zajedno sa mnom režirala film, itd itd... Bilo je uključeno puno ljudi. Kad se nađe ekipa tada je to band...«
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 28. srpnja 2013.)

Last Minute Open Jazz Festival
Trg Tomaso Bembo, ulaz slobodan
1. srpnja 2013. - ZZ Quartet / B's FUNstellation
2. srpnja 2013. - Damjans / Bruno Mičetić Trio, feat. Ratko Divjak i Joe Kaplowitz
3. srpnja 2013. - Reinaldo Santiago Quartet / Jasna Bilušić Band
4. srpnja 2013. - Maggie Balog & Nino Nimac / Oleg Kireyev Band + Nicolas Bearde / Djabe + Gulli Briem


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja