Pred jazzom je svijetla budućnost

Pred jazzom je svijetla budućnost
Datum objave:
10.10.2012.
Kenny Werner
Kenny Werner, zvijezda festivala Jazz.hr/jesen, koji će 17. listopada nastupiti u »Lisinskom«

Američki jazz pijanist, skladatelj i aranžer Kenny Werner zvijezda je ovogodišnjeg festivala Jazz.hr/jesen koji će se od 15. do 18. listopada održati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Jazzist kojeg iznimno cijene upravo glazbenici, Werner je dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada. Tijekom karijere ostvario je suradnje s cijenjenim brazilskim glazbenicima, ali i američkim jazzistima svjetskoga glasa poput Tootsa Thielemansa, Mela Lewisa i Marie Schneider. Mnogi od njih svirali su u njegovim sastavima ili na snimanjima njegovih albuma, među ostalima Jack DeJohnette, Joe Lovano, Dave Douglas, Dave Holland i Billy Hart.
Među ostalim sastavima, Werner uspješno vodi vlastiti kvintet u kojem sviraju zvijezde jazza. Tako će na zagrebačkom koncertu, 17. listopada, nastupiti uz saksofonista Benjamina Koppela, trubača Randyja Breckera, kontrabasista Scotta Colleya i bubnjara Antonia Sacheza. Na programu će biti uglavnom Wernerove skladbe.

Poigravanje notama

- U skladateljskom me radu nadahnjuju različite stvari. Ponekad je to poruka. Često dođem na neku zamisao slušajući glazbu. Moje skladbe često nastaju posve slučajno. Ne počinjem svirati s nakanom da ću napisati djelo. Počnem se poigravati notama ne znajući kuda će me to odvesti. Nastavljam tu igru sve dok mi one nešto ne sugeriraju. Tek kasnije note se uobličuju u formu, nude mi da ih prihvatim kao neko djelo koje poslije razvijam do konačnog oblika. Značenje skladbe pojavljuje se poslije. Ponekad, pak, skladam vođen jedino srcem. Na koncertu ćete čuti različitosti u mojim djelima. Neka su nastala kao rezultat mojega znatiželjnog uma, a neka dolaze iz mojega srca. Volim da glazba dolazi iz srca, ali također volim da je proizvod uma. Volim se kretati iz jednoga u drugo.
U kojoj su mjeri vaše skladbe plod improvizacija?
- Tijekom skladanja improviziram, poigravam se notama i zapisujem ih, ali zapravo ne znam gdje će one završiti. Poslije, na koncertu, upravo zato što se jako dobro poznajemo i zato što jako dobro poznajemo glazbu, počinjemo svirati slobodno s namjerom da ćemo možda stići do te skladbe koju smo prije naučili i da ćemo se združiti u njoj.
Što mogućnost ostvarivanja takve slobode znači za vašu umjetnost, ali i za jazz glazbu, jer to je važan element jazza?
- To ima dva značenja. U spomenutom slučaju, važno je da slušamo jedni druge svirajući bez forme i s uvjerenjem da će nas to odvesti do skladbe u kojoj se želimo sjediniti. No, drugo značenje slobode je sloboda uma, čak i kad sviraš glazbu koja ima formu. Neki se glazbenici oslobađaju dok sviraju glazbu u nekoj formi. Takve umjetnike najviše volim, one koji mogu svirati formu, ali mogu i istraživati sve više se udaljujući od nje, iako je ona uvijek prisutna. Pristupam li joj na takav način, skladbu mogu koristiti kao osnovu za slobodnu improvizaciju. Niste li maštoviti, do iznemoglosti ćete svirati temu, što je također u redu, ali to nije nešto što ja želim raditi.

Senzualnost i duhovnost

Želite li reći da se tada umanjuje umjetnička vrijednost izvedbe?
- Neću definirati pojam umjetnosti za nikoga drugog, ali mogu reći što mene potiče na pronalaženje novih načina u sviranju iste skladbe. Za druge glazbenike to može biti nešto drugo. Umjetnost se doživljava subjektivno. Nitko ne može odrediti što je umjetnost za nekoga drugog. Kako sazrijevaju, glazbenici postaju mudriji i sve više pažnje obraćaju prirodi, a sve manje su opterećeni umjetnošću. Tada njihova umjetnost postaje prirodnom.
Niste spomenuli da vas u skladateljskom radu nadahnjuju neki jazz glazbenici. Naime, nekima od njih posvećivali ste svoje skladbe. Zašto?
- Nedugo sam s Brussels Jazz Orchestrom snimio big band album koji sam posvetio Bobu Brookmeyeru. To sam učinio zato jer me Brookmeyer nadahnuo da počnem skladati za jazz orkestar. Kao svirač, dok sam bio mlađi, bio sam nadahnut nekim pijanistima. Keith Jarrett je na mene iznimno snažno utjecao. Herbie Hancock me istinski nadahnjivao jer svira tako slobodno. Obožavam to što, čak i kad svira temu, svira tako slobodno. No, danas ne skladam glazbu nadahnut drugim glazbenicima. Kako sam stariji, tako nadahnuće sve više pronalazim unutar sebe. Kako vrijeme prolazi, sve više učim o sebi i to iskustvo izražavam kroz glazbu. Sve manje se nadahnjujem onime što rade drugi glazbenici, a sve više onime što pokreće moju nutrinu, iako to nema veze s glazbom. To su osobne stvari poput strasti, senzualnosti, duhovnosti, mentalne znatiželje ili duhovitosti. Usredotočujem li se na te elemente, glazba postaje osobnija, nije više ovisna o naučenoj glazbi nego o osobnim sklonostima ili nesklonostima, težnjama i ostalim stvarima koje te potiču da ideš naprijed. Više me nadahnjuje život nego drugi glazbenici.
Na istom će festivalu u Zagrebu, dva dana prije vas, nastupiti bubnjar Billy Hart. Niste li skladbu »Jabali« napisali za njega?
- O da. U redu, jesam. Tu sam skladbu napisao s namjerom da ju on svira i nazvao sam ju po njemu.
Zašto ste skladali djelo upravo za njega?
- Napisao sam tu skladbu s njim u mislima. Obožavam ga; volim njegov zvuk i osjećaj za glazbu. S njim dijelim isti pogled na glazbu. Često sam svirao s njim, ne toliko s mojim sastavom, nego kao član skupina drugih glazbenika, primjerice Toma Harrella. Tu sam skladbu u suradnji s njim snimio za album »Beauty Secrets«.

Profinjene sfere

Kako gledate na jazz glazbu na početku dvadeset i prvog stoljeća?
- Ovo je stoljeće iznimno uzbudljivo jer se pojavilo mnogo mladih glazbenika koji su pokrenuli nove struje, nešto što nisu radili ni najveći, čak niti veliki Keith Jarrett ili Chick Corea ili Herbie Hancock ili Wayne Shorter. Svi su oni još uvijek nevjerojatni, ali, tehnički i ritmički, glazba se pomiče na novu razinu. Pojavilo se toliko odličnih mladih jazz glazbenika koji sviraju nešto drugo od onoga što sviraju stariji. To što sviraju ukorijenjeno je u tradiciji, ali je inovativno. U posljednjih trideset godina prošloga stoljeća nije bilo toliko inovacija jer su jazz glazbenici djelovali u sjeni kvinteta Milesa Davisa s kraja šezdesetih i kvarteta Johna Coltranea iz prve polovice toga desetljeća. Mnogi glazbenici i danas djeluju pod okriljem te sjene. Svi saksofonisti mojih godina zvuče poput Johna Coltranea, na jedan ili drugi način. No, današnji mladi saksofonisti zvuče drukčije. Konačno su se pokrenuli, idu dalje. To ne znači da ne obožavaju Johna Coltranea, ali svjesni su da se glazba prije ili poslije mora pokrenuti. Ulaskom u dvadeset i prvo stoljeće jazz je stupio u nove, profinjene sfere. Na ovom planetu nikad nije istodobno djelovalo toliko izvrsnih glazbenika, čak niti u najboljim danima za jazz glazbu. Nema boljih od nekih glazbenika koji su djelovali u zlatno doba jazza, ali nikad nije bilo toliko sjajnih glazbenika. Gdje god putujem, srećem nevjerojatne mlade glazbenike. To se više ne može nijekati.
Kakva je budućnost jazz glazbe?
- Budućnost je svijetla. Svi izvrsni mladi glazbenici koje znam neprestano vježbaju i nastupaju. Ima i stvari koje se ne doimaju dobrima, primjerice loša prodaja jazz ploča, ali jazz je iznimno aktivan kao glazba koja se izvodi uživo. Poput ostalih stilova i jazz sve više postaje programirana glazba, ali još uvijek ostaje glazba koju možete slušati na licu mjesta, kako je to bilo u starim danima, prije nego se snimala. Ljudi dolaze na koncerte slušati tu glazbu, a tek potom kupuju CD-ove. Uspijemo li na svojem koncertu okupiti pet tisuća osoba, to je jako dobro, ali uspijemo li prodati osamsto CD-ova, u potrošačkom svijetu to nije ništa. Ali ta glazba preživljava kao glazba koja se izvodi uživo. Još uvijek postoji niz sjajnih jazz festivala diljem svijeta i jako im dobro ide. Tisuće ljudi diljem svijeta, mladih ljudi, gore od znatiželje da vide što će glazbenici napraviti u sljedećem koraku. Uzbuđen sam zbog toga. Mislim da se jazz glazba razvija u dobrom smjeru. Dobro se profilirala kao koncertna, a ne nužno glazba koja se snima.
Davor HRVOJ
(Preuzeto iz Novog lista od 30. rujna 2012.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja