Razgovor s Ignaciom Berroom, zvijezdom 13. Liburnia Jazz Festivala

Razgovor s Ignaciom Berroom, zvijezdom 13. Liburnia Jazz Festivala
Datum objave:
01.07.2013.
Ignacio Berroa
Afro-kubanska glazba moja je baština, a jazz je strast

Čuveni kubanski bubnjar koji živi i djeluje u SAD-u, Ignacio Berroa je zvijezda ovogodišnjeg 13. Liburnia Jazz Festivala koji će se od 4. do 7. srpnja održati u Opatiji. Sa svojim će Afro-Cuban Quartetom 5. srpnja nastupiti na opatijskoj velikoj Ljetnoj pozornici.
Dobitnik nagrade Grammy, Berroa je svestran glazbenik, sklon različitim izričajima, uglavnom utemeljenima na latinoameričkoj i brazilskoj glazbi te jazzu. Dizzy Gillespie je rekao da je on jedini bubnjar koji savršeno razumije latinoameričku i jazz glazbu. Klasično obrazovan glazbenik, karijeru je započeo kao violinist klasične glazbe, ali se, slušajući ploče Nat King Colea i Glenna Millera, zaljubio u jazz. Bubnjeve je počeo svirati kao jedanaestogodišnjak, a svjetsku je slavu stekao nakon 1980., kada se nastanio u New Yorku. Surađivao je sa slavnim jazzistima poput Dizzyja Gillespiea, McCoya Tynera, Chicka Coreae, Wyntona Marsalisa i Jacoa Pastoriusa, poznatim latin-jazz glazbenicima poput Maria Bauze ili Tita Puentea, ali i slavnim Brazilcima Ivanom Linsom, Gal Costa i Chicom Buarquom. Vodi vlastitu skupinu, te podučava i sudjeluje na seminarima i glazbenim radionicama diljem svijeta. Autor je glazbenih knjiga "Groovin' In Clave" i "A New Way of Groovin". Njegov DVD "Mastering The Art of Afro-Cuban Drumming" ugledni časopis Down Beat proglasio je najboljim obrazovnim videom.
Zašto volite jazz glazbu?
- Jazz je poput ljubavi na prvi pogled. Ugledate damu i zaljubite se u nju. Sviđaju vam se njezine oči, hod ili govor. Isto je i s jazzom. Postoji neka kemija među glazbenicima.
Sjajan zabavljač
Kako vam je klasična naobrazba pomogla da postanete izvrstan bubnjar, udaraljkaš?
- Moj otac, koji je bio violinist, upoznao me s jazzom, ali u našoj smo kući slušali i violinske koncerte Čajkovskog i Mendelssohna, te recentnu klasičnu glazbu. Tri sam godine pohađao Državnu školu za umjetnosti i stekao klasičnu naobrazbu. Smatram da postajete bolji glazbenik ako slušate klasičnu glazbu i razne glazbene stilove.
Zašto je humor važan u glazbi? Bila je to odlika Dizzyja Gillespieja s kojim ste svirali, ali krasi i vaš pristup glazbi.
- To ima veze s mojom osobnošću iako se katkad jako uozbiljim dok sviram jer sam usredotočen na ono što činim. Volim razgovarati s publikom i približiti im sebe kao osobu, ne samo kao glazbenika. Pričam im šale jer znam da žele upoznati umjetnika i kroz taj segment. Mnogi umjetnici ne žele izustiti ni riječ kad izađu na pozornicu, no ja volim pokazati ljudima kakva sam osoba. O tome sam učio od Dizzyja s kojim sam svirao tijekom deset godina. On je bio sjajan zabavljač. Bio je vrhunski glazbenik, otac bebopa uz Charlieja Parkera, Theloniousa Monka i ostale, no imao je i istančan osjećaj za humor. Jednom, dok smo bili u zrakoplovnoj luci, preko razglasa su pozvali na ukrcavanje u zrakoplov. Zamolili su da se najprije ukrcaju putnici s malom djecom i invalidi. Čim je Dizzy, pokraj kojeg sam stajao, čuo da spominju putnike s malom djecom, kleknuo je, uhvatio me za ruku i krenuo u red za prioritetni ukrcati u zrakoplov. Takav je bio Dizzy. Zato su ga tako zvali. Svi koji su svirali s njim o tome su od njega puno naučili.
Kao što je Dizzy vama bio mentor, vi ste sada mentor mladim glazbenicima, ne samo onima koji sviraju s vama. Što vam je najvažnije kao učitelju?
- Najvažnije mi je prenijeti poruku i objasniti učenicima važnost učenja svakog glazbenog stila, osobito kad je riječ o onome što zovu latino glazba. Želim ih podučiti kako da izvode tu glazbu i kako da je poštuju. Mnogi učenici misle da je priči kraj kad nauče jedan afro-kubanski ili latino uzorak. Objašnjavam im da se moramo jednako posvetiti i utrošiti jednako vrijeme kako bismo naučili svirati različite stilove. Baš kao što je slučaj ako želite svirati klasičnu glazbu, rock ili funk. Moja je poruka svim učenicima s kojima se susrećem širom svijeta da proučavaju stilove i majstore koji su izvodili te stilove.
Iskaz buntovništva
Slušajući ploče?
- Tako će se najbolje upoznati s majstorima. Nažalost, trenutačno je u glazbi teška situacija. Možda ne većina, ali mnogi mladi glazbenici misle da je jazz glazba počela s Milesom Davisom. Misle da je afro-kubanska glazba počela s grupom Irakere s Kube. Danas je velika zbrka u pogledu afro-kubanske glazbe i latino ritmova. Prema mojem mišljenju previše je osoba koje se ne razumiju u taj glazbeni stil, a u želji za brzom zaradom pišu knjige o nečemo o čemu nemaju pojma. Danas mnogi odlaze na Kubu s magnetofonom, snime svirke nekoliko glazbenika, vrate se i napišu knjigu o afro-kubanskoj glazbi, a zapravo nemaju pojma kako treba svirati taj glazbeni stil. U Sjedinjenim Američkim državama, ali i na mnogim drugim mjestima, mnogi bubnjari govore: "To je afro-kubanska glazba, to je son, bla bla bla..." Oni koji žele učiti o toj glazbi moraju biti svjesni da postoje mnogo stariji majstori s kojima se moraju upoznati. To moraju učiniti ako se žele zvati kompletnim glazbenikom, u mojem slučaju, kompletnim bubnjarom.
Kako ste došli na zamisao da počnete spajati kubanske ritmove s klasičnom glazbom?
- Bilo je to čudno. Bio je to naš iskaz buntovništva jer tada nam na Državnoj školi za umjetnost, koju sam pohađao, nije bilo dozvoljeno svirati bilo kakvu vrstu popularne glazbe. Zajedno s prijateljima s kojima sam stanovao tijekom školovanja jednog sam se dana zapitao: "Zašto ne bismo ubacili ritmički obrazac clave u Mozartovu ili Chopinovu glazbu?" Isprva je to bila šala, ali doista smo to počeli činiti. Otkrili smo da je spajanje clavea s raznim glazbenim stilovima odličan način za vježbanje. Vrijednost toga spoznao sam tek puno kasnije, kad sam već živio u SAD-u. Jednog sam dana počeo spajati clave sa straight ahead jazzom i odjednom mi je, poput retrospekcije, sinulo da sam upravo to radio 1964. i 1965. na Kubi, dok sam bio školarac, kad smo spajali clave s klasičnom glazbom.
Što je najvažnije u vašoj glazbenoj filozofiji?
- Najvažnije je stvarati glazbu. Uvijek se usredotočujem na glazbu, glazbu koju izvodim sa svojim sastavom ili bilo kojim drugim glazbenikom s kojim sviram. Bio to nastup s mojim stalnim triom ili na jam sessionu, gdje god dođem bit će to Ignacio Berroa i njegova glazba. Ne brine me hoću li se pokazati u pozitivnom svjetlu i zadiviti publiku. Sviram glazbu. Osjetite li to što radim - dobro; ne osjetite li - šteta".
Latin-jazz filozofija
Kad vas slušam na nastupu doima se da tu vrlo složenu glazbu svirate s takvom jednostavnošću, opušteno, bez naprezanja. Kako vi gledate na to?
- To ne radim svjesno. Razmišljam o glazbi. No, za mene je pravi kompliment kad mi kažu da sviram složenu glazbu, a doima se jednostavnom. Mnogi mi govore da sviram tako opušteno, ali to za njih nije fascinantno jer očekuju šou, žele me vidjeti kako se znojim, radim grimase, radim sve te lude stvari. Oni misle da u stvari ne sviram ništa, ali oni koji znaju o čemu se radi doista cijene to što radim. Nema puno mladih glazbenika, glazbenika općenoto, koji razmišljaju na taj način. Tijekom posljednjih deset godina, i više, često sam čuo da za nekoga kažu da je sjajan svirač. No, još nisam čuo ono što sam čuo prve noći kad sam došao u SAD ili što sam čuo na Kubi, kad sam mogao reći: "Oh taj svirač zna swingati! Taj svirač pomiče glazbene vidike!" Čak i veliki glazbenici govore: "Oh, on je izvrstan svirač!" Da, on je odličan svirač jer ima sjajnu tehniku i može svašta odsvirati, ali njegova me glazba nije pokrenula, nije dotaknula moje srce. Nažalost, polako gubimo tu kvalitetu. Nitko više ne govori o tome da neki glazbenik može swingati.
Zašto se izgubila ta osobina?
- Možda zato što se svijet sve više okreće računalima, mobitelima, novim tehnologijama. Nastavit ću svirati ovaj glazbeni stil jer to je ono što istinski volim. Mnogima se to doima staromodnom glazbom i zato za sebe kažem da sam star. Svake nedjelje, u raznim dijelovima svijeta, ljudi odlaze u kazalište ili koncertnu dvoranu slušati "Rigoletta" ili Mozarta, Čajkovskog, Chopina... Znam, nadam se, da će i dalje postojati mali dio publike koja će slušati i moju glazbu. To mi je poticaj da nastavim svirati taj stil glazbe. Tako vidim latin-jazz glazbu - kao spoj afro-kuban glazbe sa straight ahead jazzom. To je moja filozofija o latin-jazzu. Također, volim svirati različite stilove i spajam afro-kubansku glazbu s jazzom. Volim izvoditi sve te stilove, ali najviše izvodim stil glazbe koji doista volim - afro-kubanska glazba je moja baština, a jazz i brazilska glazba moja su strast. Ne sviram samo jazz standarde nego i nove skladbe, vlastite i one članova satava koji ponekad donose skladbe za koje misle da su izazovne i da ću ih s veseljem svirati. Nastavit ću raditi na taj način.
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 30. lipnja 2013.))


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja