Dobar solo je poput pobjedonosnog udarca u bejzbolu

Dobar solo je poput pobjedonosnog udarca u bejzbolu
Datum objave:
07.07.2013.
John Pizzarelli
John Pizzarelli, u povodu nastupa na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju

Los Angeles Times ga je nazvao ludo kreativnim, a Toronto Star gitarističkim genijem. To su tek neki od hvalospjeva uglednih svjetskih tiskovina upućeni čuvenom američkom jazz gitaristu i pjevaču Johnu Pizzarelliju koji se, s pedeset i tri godine koliko danas ima, može pohvaliti i više nego uspješnom karijerom, suradnjama s velikanima jazza, četrdesetak objavljenih albuma, samostalnih ili u suradnji s drugim izvođačima, i mnogobrojnim nastupima diljem svijeta. Njegova glazba odiše optimizmom, vedrinom i pozitivnim vibracijama. Zahvaljujući tim karakteristikama Pizzarelli uvijek stvara dobro raspoloženje na pozornici, ali i među slušateljima. No, njegove izvedbe karakterizira i iznimna muzikalnost, smisao za dramatiku, komunikativnost, spontanost, čvrsto swinganje i nepredvidivost. Zbog tih vještina postao je sjajan zabavljač, ali je svakako i sjajan instrumentalist koji svira gitaru sa sedam žica što mu donosi veće mogućnosti u dubljem registru. Poznat kao izvođač mainstream jazza, interpret najpoznatijih djela ranoga jazza, ali i vlastitih djela, John Pizzarelli obožava izvoditi i bossa nova standarde, posebice djela Antonia Carlosa Jobima, kao i obrade djela stilski različitih autora poput Johna Lennona i Johna McCartneya, Jamesa Taylora, Johnnyja Mandela, Neila Younga i Briana Wilsona.
Na nastupu u prostoru bivše Tvornice duhana Rovinj John Pizzarelli će 12. srpnja svirati sa svojim stalnim kvartetom.
Kad ste počeli svirati gitaru?
- Sa šest i pol godina svirao sam bendžo, a poslije, kad sam počeo slušati ploče Beatlesa, i gitaru. No, s dvadeset godina počeo sam slušati ploče trija Nat King Colea koje su bile doista posebne.
Zašto?
- Jer u njegovoj je glazbi sadržano sve - sve što volim u vezi s glazbom. Želio sam svirati rock & roll jer sam mislio da je to zabavno. Želio sam svirati sola na gitari, biti dijelom sastava... No, kad sam čuo Nat Cole Trio shvatio sam da je to isto. Svirali su sola, zabavljali se, izvodili zabavne pjesme, imali dobar ansambl, gitarist je svirao ritam ali i melodije, sastav je svirao glasno, ali i nježno... Njihova je glazba bila začinjena svim sastojcima i neprestano je swingala.
Kako ste postigli da se vaše izvedbe doimaju tako jednostavnima, baš kao i one Nata Kinga Colea?
- Moj otac tako svira. Ima tako jednostavan pristup sviranju gitare, a ja to gledam i slušam cijeloga života. Sjedio sam uz njega na pozonicama i gledao i slušao kako svira. Kako samo Jim Hall svira! Čarobno! Iskoristio je zamisli koje je razvio Bill Evans i primijenio ih na sviranje gitare. Vrlo jednostavno, ali predivno. Ne treba raditi ništa drugo. Ne treba dubiti na glavi, svirati zubima ili s gitarom iza glave, već samo svirati gitaru.
Dubokoumno i mudro
Pat Metheny može iza sebe staviti veliki stroj koji proizvodi zvuk bubnjeva, koji radi ovo i ono, instalirati opremu koja je dopremljena s dva šlepera, raditi najluđe stvari, ali kad sjedne i svira gitaru akustično - to je bolje od stroja. On ne treba stroj jer je tako dobar gitarist, nevjerojatan. Nedugo sam slušao prvi album njegova Pat Metheny Groupa na kojem je skladba "Phase Dance" (svira "Phase Dance" u stilu Pata Methenyja, op.p.) Luda svirka! Jako lijepo, ali u Japanu sam kupio album njegove grupe na kojem je objavljena snimka koncerta na kojoj se čuje da doista svira, bez nasnimavanja niti popravljanja. Na tom albumu čujemo kako uistinu svira gitaru. To je pravi on.
Koje su vam suradnje bile najuzbudljivije?
- Koncert koji smo svirali s Buddyjem DeFrancom na kojem su uz nas svirali moj brat Martin, Ray Kennedy i bubnjar Butch Miles. Zamolili su nas da mu se pridružimo na jednom koncertu. Pitali su nas: "Biste li vi, dečki, zasvirali s njim?" - "Paaa, dobro." Buddy je sjaaajan svirač! Nakon što smo te večeri swingali s njim, predložili su da zajedno snimimo ploču. Dovukli su nas u studio i tamo je bilo jednako uzbudljivo. Osjećali smo se kao da smo prošli audiciju. Do tada nisam svirao s Buddyjem DeFrancom. Slušao sam njegovu glazbu, ali odjednom sam se našao u situaciji da sviram s njim i Butchom Milesom kojeg također obožavam. Bio sam spreman za nepredviđenu situaciju.
Kao što ste morali biti spremni kad ste svirali s Rosemary Clooney?
- Ona je uvijek bila najbolja. Bila je nevjerojatna jer se svake večeri na nastupu davala sto posto. Svirati s njom bilo je nadahnjujuće. Čak i kad bi se u dvorani čuo žamor ili zveckanje čaša, uvijek je znala pronaći način da zadobije pažnju publike. Stajala je pokraj mene, a ja sam ju promatrao - to je bila sjajna škola. Obožavam ju. Bila je fantastična, izvrsna glazbenica! Tijekom desetak zadnjih godina njezina života nije više bila tako dobra pjevačica kao na početku karijere, ali je njezino pjevanje bilo dubokoumno. To što je pjevala odisalo je mudrošću, puno više nego izvedbe pjevača koji imaju sjajan glas, ali ne razumiju to što pjevaju. Ona je svaku riječ pjevala s razumijevanjem. Još uvijek zaplačem dok slušam njezine ploče, jer je dobro znala o čemu pjeva. To je važno, ali i najteže - izraziti taj osjećaj. Ona je znala kako to postići.
Religijsko pitanje
Poput Tonyja Bennetta.
- Nedugo sam razgovarao s njim. Rekao mi je: "Znaš, moje su se ploče prije mogle nabaviti samo u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji, a moj novi album dostupan je diljem svijeta."
Mislite li na CD "Duets"?
- Da, "Duets". Ta je ploča postala veliki hit. Danas putuje na mjesta na kojima nikad prije nije bio. Sretan je poput malog djeteta. "Nikad prije nisam bio u Parizu, a sad idem tamo", rekao mi je. Izneadio sam se kad sam to čuo: "Zar doista nikad niste bili u Parizu?" Sad odlazi na više mjesta gdje ljudi ne govore engleski nego ikad prije. Nevjerojatno! Ima osamdeset i pet godina i još uvijek iznenađuje.
Zašto obožavate bejzbol?
- Odsvirati dobar solo je poput pobjedonosnog udarca u bejsbolu. Volimo otići na utakmicu, opušteno sjediti i razgovarati o glazbi, a tada: "Čekaj malo, nešto se događa!" Tada posvetimo pažnju utakmici. To je divno, kao gledanje dobre nogometne utakmice. Sve se odvija rutinski, ali odjednom se lopta nađe u golu. No, da bi se to dogodilo trebalo je proći petnaest ili dvadeset i pet minuta. Kod bejzbola je isto. Vrlo zanimljivo. Volim razgovarati s prijeteljima dok gledamo utakmicu. Razgovaramo o svačemu.
Kao i u jazz glazbi, u sportu se uvijek događa nešto novo, neočekivano...
- Nikad nije isto. Nikad se ništa ne ponavlja. Ima nešto u tome kako to uzbuđenje pokreće grad u kojem se održava utakmica. Freddy Cole, brat Nata Kinga Colea, mi je pričao da je kao dvanaestogodišnjak došao vlakom iz Chicaga u New York. Nat King Cole ga je dočekao na željezničkoj postaji i odmah ga odveo na Yankee Stadium. U to su doba svi jazzisti bili ljubitelji bejzbola. Na stadionu ste uvijek mogli vidjeti Nata Kinga Colea ili Billyja Eckstinea. Igrač bejzbola Willie Mays poznavao je sve jazziste. Igrači bejzbola su željeli pjevati a jazzisti su željeli igrati bejzbol. Bili su snažno povezani.
Kao u Brazilu gdje svi glazbenici igraju nogomet.
- Tako je, ha, ha, ha. Tamo je to gotovo religijsko pitanje.
Najbolji saksofonist na planetu
Koja je nauzbudljivija jazz priča koju vam je ispričao otac?
- Nekoliko je dobrih vezanih uz Bennyja Goodmana. Otac mi je pričao o tim veličansatvenim turnejama. Pričao mi je da je Benny na početku turneje dobro svirao, ali nakon tri tjedna počeo je svirati sve vatrenije. Tada bi čuli pravog Bennyja Goodmana. Otac mi je pričao da su to bile nevjerojatne svirke. Zadnje tri večeri su snimali. Benny je svirao vatreno, poludio bi. Jednom je u Central Parku svirao koncert s Hankom Jonesom, Zootom Simsom, Urbiem Greenom, Miltom Hintonom, Buckyjem...
All Stars.
- Svi najbolji glazbenici. Teško je zamisliti sve te glazbenike na istoj pozornici. Swingali su. Zoot Sims je sa svojim saksofonom bio pokraj pozornice i pijuckao. Benny je svirao (svira i pjeva skladbu "Avalon", op.p.), a Zoot je pokraj pozornice pjevao: bubu dudu didulidu. Popunjavao je. Odgovarao je Bennyju. Benny se ogledavao pitajući se tko to pjeva. Zoot je ponovno odgovorio... Kad su završili tu izvedbu pozvao ga je: "Hoćeš li nam se konačno pridružiti i zasvirati s nama ili ćeš cijelu noć prosjediti tamo?" Tako se Zoot popeo na pozornicu s cigarteom, svojim pićem i saksofonom. Benny mu je htio oteti piće, ali Zoot je rekao: "Ne možeš dobiti moje piće!" Konačno, Benny ga je pitao: "Što želiš svirati, Zoot?" Na to je Zoot odgovorio: "Ma hajde, dosta zezancije! Zasvirajmo bilo što!" Benny je rekao: "Što god želiš." Svirali su devedeset minuta i na kraju je Benny svirao klečeći na jednom koljenu. Drugog je dana na naslovnici novina osvanula fotka s natpisom: "Zoot bulji u Kralja swinga." Nevjerojatno! Volim takve priče jer mi ti glazbenici toliko mnogo znače. Zoot Sims je poseban. Obožavam ga. Poznavao sam ga, svirao s njim. Prema mojem mišljenju, nije bilo boljeg tenor saksofonista na planetu.
Te su priče važne za mlade glazbenike, kao što je važno da sviraju sa starijim glazbenicima.
- To je nevjerojatno. Imao sam sreću, iako tek sad toga postajem svjestan, što sam svoju prvu ploču snimio uz Clarka Terryja, Milta Hintona, Conniea Kaya, Davea McKennu i Buckyja. Sjedili smo zajedno oko mikrofona. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam snimio tu ploču, da je Clark Terry sjedio pokraj mene i svirao trubu. Nevjerojatno.
A vi ste bili vođa sastava.
- Da, ja sam bio vođa, ha, ha, ha. To je bilo ludo!
Davor Hrvoj
(Pfeuzeto iz Novog lista od 7. srpnja 2013.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja