Izvanzemaljaci orkestralnog jazza

Izvanzemaljaci orkestralnog jazza
Datum objave:
09.02.2014.
John Hollenbeck
John Hollenbeck, u povodu nastupa što će ga sa svojim Large Ensembleom 20. velječe 2014. održati u Maloj dvorani »Lisinski«

U četvrtom koncertu ciklusa Jazz.hr 2013/2014 u Maloj će dvorani »Lisinski« 20. veljače nastupiti John Hollenbeck Large Ensemble koji ruši žanrovske granice i kojeg su kritičari uglednog časopisa DownBeat uvrstili u sam vrh orkestara u usponu karijere. Radi se o big bandu kojim dirigira JC Stanford i uz koji nastupa pjevač Theo Blackman, a vodi ga jedan od najinovativnijih glazbenika suvremenog jazza - bubnjar, skladatelj i aranžer John Hollenbeck.
Otkako je u ranim 1990-ima Hollenbeck doselio u New York, povezao se s glazbenicima koji djeluju na eksperimentalnoj glazbenoj sceni na Manhattanu, te je ostvario suradnje s mnogim vodećim svjetskim jazzistima kao što su Fred Hersch, Kenny Wheeler i Village Vanguard Orchestra. Za njegovu je karijeru iznimno važna suradnja s trombonistom, skladateljem, aranžerom i vođom jazz orkestra Bobom Brookmeyerom od kojeg je učio vještinu vođenja big banda.
Nešto novo
Kako promišljate glazbu za big band?
- Kao bubnjar često sam svirao glazbu pisanu za big bandove - tradicionalne, ali i suvremene. Sve moje izvedbe reakcije su na ta iskustva, no nastojim svirati glazbu koju nikad prije nisam čuo. Glazbenike pokušavam instrumentalno angažirati na isti način kao što se radi kod big bandova, a pri tom nastojim ne razmišljati kao o big bandu. To, primjerice, može biti komorni orkestar ili puhački ansambl. Ne želim koristiti konvencionalne tehnike komponiranja, one koje se pojavljuju u skladbama za big band, jer sam to i sam često činio, a i čuo. Zato neprestano tražim nešto novo.
Koje big bandove cijenite?
- Neman omiljeni big band. S big band glazbom sam se upoznao slušajući orkestar Stana Kentona. Nakon toga slušao sam izvedbe orkestara Dukea Ellingtona i Counta Basiea, a poslije i Thad Jones-Mell Lewis Orchestra. Od modernih vođa orkestara cijenim Boba Brookmeyera, Georgea Russsella i Gila Evansa. Big Band Woodyja Hermana izvršio je velik utjecaj na mene.
Kad ste počeli nastupati s big bandovima?
- Jednom, dok sam bio još jako mlad, s orkestrom Woodyja Hermana odsvirao sam skladbu »Blue Flame«, poznatu upravo po njegovim izvedbama. Tada sam imao deset godina.
Kako se to dogodilo?
- Big band je imao jednotjednu radionicu. Tijekom dana održavali su radionicu, a svake večeri koncert. Većina sudionika bili su glazbenici koji su pohađali koledž. Iako sam bio jako mlad dozvolili su mi da zasviram s njima. Tada sam se upoznao sa svim dečkima iz orkestra što je snažno utjecalo na mene. Iduće godine imali su istovjetnu radionicu, ovoga puta sa sekstetom Boba Brookmeyera. U postavi su bili Joe Lovano, Dick Oats, Adam Nussbaum, Jim McNeely i Michael Moore.
Koji su aranžeri izvršili utjecaj na vaše stvaralaštvo?
- Rekao bih da su to bili Gil Evans i Bob Brookmeyer. Obojica su autori aranžmana skladbi koje su u njihovim obradama postale nova glazbena djela, odlične nove skladbe. Iskoristili su osnovnu zamisao i stvorili nešto novo što je, ponekad, čak bolje.
Poput ptica
Obojica su skladala glazbu s mnogo boja. Razmišljate li na isti način?
- Naravno.
Na koji način glazbenicima nastojite, kako kažete, predočavati slike?
- Aranžeri koje sam spomenuo svojim su načinom pisanja orkestracija kreirali boje, a ja se želim orijentirati i na improvizacije. U izvedbama moje glazbe čitav band nerijetko improvizira, ali ne želim da to zvuči kao smeće. Želim da razmišljaju o neglazbenim pojmovama i pomoću njih stvaraju glazbu. Takav je pristup nov za većinu mladih glazbenika.
To nije novo, jer u New Orleans i dixieland glazbi postojale su kolektivne improvizacije, ali nov može biti način na koji se koristi.
- Oni su svirali određenim ljestvicama, ključevima, harmonijskim progresijama. Nastojim pomoći mladim glazbenicima da se udalje od svega toga. Mlađim je glazbenicima na neki način jako teško razmišljati o akordima. Želim ih potaknuti da svojem glazbalu pristupaju kao da ga nikad do tada nisu svirali, kao da su izvanzemaljci koji su se upravo spustili na zemlju i sviraju ga, te razmišljaju o mnoštvu zvukova koje iz njega mogu dobiti. Na neki način to je povratak onome kako se sviralo na samom početku, kad su jazzisti istraživali i pronalazili različite zvukove na svojem glazbalu. Ne radi se o notama i visini tonova. No, više nije stvar u jazzu. Radi se o potrazi za čistim oblikom improvizacija, razmišljanju jedino o bojama i pokušaju stvaranja cjeline s cijelim bandom.
Ludo!
- Da ludo, iako ono što radim obično nije tako ludo. Nastojim objedinjavati te kolektivne improvizacije s nečim što je najčešće jako tonalno ili zasnovano na melodijama, a to je težak dio. Glazbenike iz orkestra potičem da sviraju improvizacije bez da razmišljaju o akordima i visini tona, da improviziraju strukturu. Tražim od njih da zvuče poput ptica ili da oponašaju zvukove džungle, kao da je čitav orkestar u džungli. Svi su dobri i sposobni odsvirati note, ali nastojim ih odvojiti od partiture kako bi zamislili neglazbene teme i stvorili nove zvukove, ne bi li razmišljali zvukovno.
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 9. veljače 2014.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja