12. Međunarodni dani jazza 2002.

Datum objave:
01.11.2002.
Autor:
Davor Hrvoj



Međunarodni dani jazza, što se svake godine krajem listopada održavaju u Maloj dvorani Lisinski, profilirali su se u priredbu koja donosi nastupe uglavnom stranih, ali i naših, kao i kombinacija u kojima zajedno sviraju naši sa stranim glazbenicima. Ove godine to je bio hrvatsko-slovenski Elvis Stanić Group, te kvartet Milana Lulića u čijoj su ritam sekciji svirali Nijemac, Nizozemac i Amerikanac. Priredba je većim dijelom orijentirana prema suvremenom jazzu, a sve više se uspijeva istrgnuti iz šablone dovođenja sastava što ih nude strani kulturni centri u Hrvatskoj, pa kud puklo da puklo, iako je se ne odriče u potpunosti, te nastoji publici predstaviti relevantna imena svjetske jazz scene. Prošle godine to je bio američki klavirist Clare Fischer, a zvijezda ovogodišnje priredbe bio je američki saksofonist Ravi Coltrane, sin legendarnog Johna Coltranea i klaviristice Alice Coltrane, koji je ostvario iznimnu samostalnu karijeru i stasao u pravog vođu sastava. Naime, osim suverenog vođenja sastava na nastupu koji je donio suvremen jazz pristup blizak mlađem naraštaju kreativnih glazbenika, znalački se prilagodivši akustici Male dvorane Lisinski i publici koja slabo poznaje njegov rad, hladnokrvno je riješio sve probleme tehničke prirode u korist glazbenika svojega sastava. Budući da je dan poslije zagrebačkog nastupa imao koncert u Parizu, a manager mu je namijenio putovanje vlakom, o svom je trošku organizirao putovanje zrakoplovom za cijeli sastav. Uostalom, osim što je to zaista dugotrajna i iscrpljujuća vožnja, putovanje vlakom baš mu ne leži. Naime, u Zagreb su doputovali vlakom iz Venecije koji se u Ljubljani spajao s onim koji je dolazio iz Njemačke. Jedino je vagon-restoran, a u njemu su se u tom trenutku nalazili Ravi Coltrane i klavirist njegova sastava Luis Perdomo, bez osobnih stvari uključujući i putovnice, nastavio za Budimpeštu. Srećom, bilo je to dan prije zagrebačkog nastupa, pa je panika organizatora, kad je vidio da sastav nije stigao na vrijeme, bila kontrolirana. Mobiteli i mailovi su bjesomučno radili, no u popodnevnim satima nije bilo odziva niti od glazbenika, niti od managera. Glazbenici su se u međuvremenu lovili po Sloveniji i tek su na večer stigli u Zagreb. A tijekom večere što su je imali prije nastupa Ravi se igrao psihijatra, uspješno riješivši problem trubača Ralpha Alessija, prijatelja i suradnika koji je sudjelovao na snimanjima oba njegova albuma, a objavljuje i za Ravijevu tvrtku RKM Music. Naime, Alessi je nazvao iz New Yorka uznemiren kritikom u kojoj je novinar njegovo sviranje usporedio s onim Dona Ellisa. Da su upoznati s radom starijih glazbenika vjerojatno ne bi tako reagirali, jer Ellis je krajem pedesetih i početkom šezdesetih djelovao kao predstavnik struje suvremenog jazza surađujući s glasovitim istomišljenicima poput Gergea Russella, ali djelujući i kao vođa sastava i snimajući pod svojim imenom. U to doba djelovao je u području koje bi mogli usporediti upravo s ovime što rade Ravi i njegovi suradnici početkom drugog stoljeća jazza. Doista, nije lako biti vođa sastava, snalaziti se na turnejama, rješavati banalne probleme, a uvijek biti u potpunosti spreman za nastupe. No, Ravi Coltrane je imao dobru školu. Surađujući sa Steveom Colemanom mnogo je naučio o organizaciji turneja, financijama, managerskom poslu, ali i kompletnoj diskografskoj industriji. Vjerojatno je upravo zato, nakon što je objavio dva CD-a za tvrtku BMG, potpisao za Sony koji je daleko bolji u promociji jazz glazbenika, a ostvaruje velik utjecaj i na japanskom tržištu. Tako je njegov novi CD ”Mad 6” za sada objavljen jedino u Japanu, naravno u luksuznom izdanju s debelim kartonskim omotom u stilu LP albuma, a na američkom i europskom tržištu će se pojaviti tek krajem godine.
 

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja