Međunarodni dani jazza 2003 - Ovacije za nadahnute izvedbe

Datum objave:
25.10.2003.
Autor:
Davor Hrvoj

U Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu su od 21. do 24. listopada po trinaesti put održani Međunarodni dani jazza, što ih organiziraju Jazz klub Zagreb HDS-a i Koncertna dvorana Lisinski. Priredba je pokazala svu šarolikost glazbenih iskaza i vitalnost nekih za koje su mnogi predviđali da su tek prolazan hir jednog naraštaja, ali i koncepciju koja pod kapom jazza predstavlja i nejazzističku glazbu, najčešče jer ju izvode glazbenici koji dolaze iz jazz miljea ili više, manje koketiraju s jazzom i ne spadaju niti u jednu postojeću ladicu, ali ih nude i plačaju strani kulturni centri u Hrvatskoj što je primamljivo za organizatora koji u nezavidnoj financijskoj situasciji ionako čini iznimne napore i postiže lijep uspjeh. No to je postalo uobičajenom praksom mnogih svjetskih jazz festivala, a neki od njih profilirali su se u priredbe na kojima jazza gotovo da i nema. Nadamo se da na su to na Međunarodnim danima jazza tek izdvojeni slučajevi i da to neće postati praksa.
Priredbu je svojim nastupom otvorio talijanski duo: pjevačica Anna Maria Castelli i harmonikaš Gianni Coscia. Iako je Coscia u nekoliko trenutaka pokazao da je jazzist, ovaj koncert svakako nije zadovoljio kriterije uvrštanja na jazz festival. Naime, izvodili su skladbe vezane uz talijansku glazbenu tradiciju, a čak i u izvedbama dva američka standarda: ”When I Fall In Love” i ”Honeysuckle Rose”, nisu se potrudili jazzirati. Njihov je nastup bio na visokoj estetskoj razini, ali bolje bi se uklopio na priredbu nejazzističkog karaktera.
Posve drukčiji dojam ostavio je nastup britanskog kvarteta Mujician koji svoj iskaz u velikoj mjeri zasniva na suvremenoj ozbiljnoj glazbi 20. stoljeća, ali jasno iskazuju i jazzističko opredjeljenje. »lanovi sastava: tenor saksofonist Paul Dunmall, klavirist Keith Tippett koji je povremeno svirao preparirani klavir, kontrabasist Paul Rogers koji svira ručno izrađeno šesterožičano glazbalo egzotična izgleda, i bubnjar Tony Levin, prije koncerta su u dvorani HDS-a održali predavanje o spontanoj kompoziciji. Bilo je to prvi put u njihovom petnaestogodišnjem djelovanju da su javno ili međusobno govorili o svojoj glazbi. Naime, oni djeluju po načelu spontanosti i dolaska na nastup bez ikakvih prethodnih dogovora. Na koncertu u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog to su i demonstrirali. U njihovu bi slučaju bilo ispravnije reći izvedba nego skladba, a nazive izvedbama dodjeljuju tek ako ih snime i objave na kompakt disku. Iako sviraju suvremenu improviziranu glazbu koja se zasniva na kolektivnim improvizacijama, te intuiciji i interakcijama, u nekim su dijelovima izvedbe, što je bez prekida potrajala oko jedan sat, i zaswingali. Basist bi tada svirao walking bass i kvartet bi prašio free jazz. Izmjenjivali su se u ulozi vođe koji preuzima kormilo i određuje nove smjernice što ih ostali članovi prihvaćaju i slijede. Beskompromisnom, predanom, dinamičnom, komunikativnom i energičnom svirkom, uz česte promjene ugođaja i tempa, od super sporog do luđački brzog, oduševili su publiku koja je ovacijama izmamila ”kraći”, petnaestominutni dodatak.
Druge večeri priredbe nije bilo toliko kontrasta, a program je bio orijentiran na mainstream jazz. Zagrebački trio Jazzy Options što ga čine klavirist i skladatelj Hrvoje Vranko, kontrabasist Nenad Vrandečić i bubnjar Boris Beštak, nastupio je s newyorškim klarinetistom Nealom Haiduckom, poznatim klasičarem, ali i jednim od rijetkih klarinetista moderna jazza, sljedbenikom Buddyja DeFranca i Tonyja Scotta. Tijekom nekoliko dana proba dobro su uvježbali program. U izvedbama standarda, među kojima i dvije Monkove skladbe, te Vrankovih skladbi, u njegovim ili aranžmanima članova trija, svirali su staloženo, nepretenciozno, razigrano i otvoreno, priredivši lijep glazbeni užitak. Haiduck je jednostavnošću i logičnim improvizacijama izazvao smješak ugode na mnogim licima u publici u kojoj je bilo i znalaca, svirača klarineta. Osim suradnje s poznatim američkim glazbenikom, značaj ovog koncerta je i u tome što je Heiduck izvodio Vrankove skladbe: ”Kasna Berba”, ”Acid Rain Jazz”, Samba Simba” i ”Ma-Ma-Ma” od kojih neka možda zauzme mjesto i u njegovu stalnom repertoaru.
No, zvijezda večeri bila je kanadska klaviristica Lorraine Desmerais. Nastupivši sa svojim stalnim, uigranim trijom u kojem su svirali kontrabasist Frederic Alaire i bubnjar Camil Belisle, oduševila je publiku koja nije mogla dočekati kraj koncerta da bi je nagradila ovacijama. Događalo se to poslije gotovo svakog sola. Odlična ritmičarka i improvizatorica, pristupom kojim je podsjetila na slavnog Billa Evansa iako njezin nastup donosi više energije. Jednako uvjerljiva u baladama i brzim tempima, izvodila je svoje skladbe, tek jedan standard, te vlastitu obradu ”Ave Marije”. Bio je to koncert visoke estetske razine koji je još jednom otvorio pitanje zatvorenosti kanadske jazz scene na kojoj djeluje velik broj vrhunskih jazz glazbenika koji su slabo poznati na svjetskoj sceni, osim onih koji su karijeru ostvarili u SAD-u i to uglavnom u New Yorku.
Hit priredbe bio je Vienna Art Orchestra koji je u potpunosti ispunio očekivanja. Njihov je koncert privukao najviše publike u dosadašnem trinaestogodišnjem trajanju Međunarodnih dana jazza. Mala dvorana Vatroslava Lisinskog tog je dana nalikovala zajapurenom jazz klubu. Bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a mnogi su stajali ili sjedili na podu. U jedno i pol satnom nastupu bez pauze izvodili su manje poznate skladbe Dukea Ellingtona i Billyja Strayhorna što su ih objavili na dva koncertna albuma: ”Duk Ellington Sound's Of Love” snimljenom 1999. povodom stote obljetnice Ellingtonova rođenja, te istoimenom upravo objavljenom CD-u, te neke novouvježbane. To je tek jedan od brojnih raznolikih projekata ovog Orkestra. Svirali su kreativno i moderno, ali uz poštivanje tradicije i duha Ellingtonove glazbe, demonstrirajući suvremen pristup bigbandovskom jazzu. U konceptu u kojem je u većini izvedbi solo svirao samo jedan glazbenik, svaki se član Orkestra predstavio iznimnim improvizatorom, a mnogi od njih vođe su svojih sastava. Sve osim jednog aranžmana za ovaj program napisao je utemeljitelj i vođa Vienna Art Orchestra mathias ruegg, najzaslužniji za izniman uspjeh Orkestra i ovaj sjajan zagrebački koncert. Gotovo nevidljiv, bez predstavljanja skladbi i solista, ne narušavajući brzo odvijanje koncerta, on bi odbrojao za početak svake izvedbe i diskretno se povukao ostavljajući pozornicu Orkestru. Aktivniji je bio na tonskoj probi na kojoj nisu svirali niti jednu skladbu večernjeg programa već su ju iskoristili za uvježbavnanje glazbenog materijala što će ga izvoditi na novogodišnjem koncertu u bečkom klubu Porgy & Bess gdje nastupaju nekoliko zadnjih godina svirajući svoje obrade Straussa do ponoći, a jazz program u nastavku. Od osnutka, 1977., ovaj je međunarodni orkestar svirao glazbu za dvadeset i prvo stoljeće, a danas kad smo u njega kročili predstavlja nam trajne glazbene vrijednosti povijesti jazza i nove mogućnosti povezivanja tradicije i suvremenog. Njihov iskaz nailazi na međunarodno priznanje, a albume im objavlje poznata tvrtka Universal. Među uvjerljivim improvizatorima istaknuo se Bumi Fian, trubač istančana osjećaja za blues. Zanimljiva je bila duo izvedba skladbe ”Johnny Come Lately” koja je nova na njihovu repertoaru i nisu je snimili niti na jednom od dva albuma s obradama skladbi iz Ellingtonova repertoara. U njoj su dojmljiva sola odsvirali kontrabasist Georg Breinschmid i bas klarinetist Klaus Dickbauer. U drugom dijelu programa uz Orkestar je u relativno konvencionalnim aranžmanima nastupila talijanska pjevačica Anna Lovergnac. Prirodno i nepretenciozno je otpjevala Strayhornovu skladbu ”Day Dream”, te Ellingtonove ”I'm Just a Lucky So and So” i ”Rockin in Rhythm” u kojoj je dopadljiv uvod izvela u duu s brazilskim gitaristom Alegreom Correaom. Dinamično izveden i odlično koncipiran program, nakon pripreme uz poznati ”Caravan”, kulminirao je furioznom izvedbom Ellingtonove skladbe ”Diminuendo & Crescendo in Blue”, jedinoj što su je izveli u originalnom autorovu aranžmanu, u kojoj je briljantno improvizirao trombonist Robert Bachner. Dobre vibracije i pozitivnu energiju sugestivno su prenosili na publiku koja ih je pozdravila ovacijama i izmamila dva dodatka što je maksimum koji ovaj orkestar svira.
Zadnja je večer donijela dva stilski oprečna nastupa. U prvom dijelu svirao je francuski Virage Quintet čiji pristup ne zadovoljava kriterije jazz festivala. Koristeći elektroniku i računalo, snimljene ritmičke obrasce, efekte i samplove, svirali su suvremenim pristupom koji se naslanja na današnje trendove bliske klupskoj glazbi, a tek na trenutke, i to samo u nekim solima saksofonista Philippea Leclerca koji je bio i njuvjerljiviji član kvineteta, i na jazz. Kod ostalih članova, posebice gitarista Alexandrea Wimmera i bubnjara Francesca Reesa, snažno se osjećao rokerski background. Većinu skladbi, a sve su njihovi originali, izveli su u sporom tempu i crnjačkom ugođaju, hladno, neinventivno, bez glazbena uzbuđenja.
Priredbu je zaključio zagrebačkoj publici poznati trio njamačkog gitarista Michaela Sagmeistera s bubnjarem Michaelom Kutnerom i makedonskim kontrabasistom Martinom Gjakonovskim. U postbop stilu uvjerljivo, duhovito i maštovito su izvodili Sagmeisterove skladbe i standarde predstavivši se uigranim trijom u kojem je svaki od članova izvrstan solist. Uživali su u svirci potičući jedan drugoga i izgarajući u predanim izvedbama. Publiku je u nekoliko sola zapalio dinamični i maštoviti bubnjar Kutner, posebice dužom improvizacijom uz koju je i pjevao afro stilom. Sagmeister nije propustio prigodu odati počast glasovitim gitaristima koje iznimno cijeni: Wesu Montgomeryju i Patu Martinu s kojim je i surađivao, odsviravši njihove skladbe.
 

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja