Legenda europskog jazza Han Bennink nastupio u Lisinskom

Datum objave:
17.02.2009.
Autor:
Mirna Marić

Jazz ciklus Lisinskog u 2009. nastavlja s odličnim koncertnim programom, a prvi ovogodišnji koncert, kao i svake godine, rezerviran je za aktualnog dobitnika Europske nagrade za jazz. Prijašnjih godina se uglavnom radilo o mlađim glazbenicima "u usponu", no ove godine prestižnu nagradu je odnio veteran europskog free jazza, legendarni nizozemski bubnjar Han Bennink. Kao što su organizatori jazz ciklusa istaknuli, ovim se koncertom ujedno najavljuje i 25. Muzički biennale, koji će se održati u travnju, a koji je u svojoj povijesti predstavio niz velikana free jazza.

Han Bennink je aktivan na jazz sceni već 5 desteljeća, od uzbudljivih 1960ih, pa do danas, kada još uvijek nastupa i snima albume. Od najmlađih dana je imao priliku nastupati s velikanima američkog jazza koji su nastupali po Europi, pa je tako svirao u pratećim sastavima glazbenika kao što su Johnny Griffin, Sonny Rollins, Ben Webster, Wes Montgomery, Dexter Gordon i Eric Dolphy - tako se Benninka može čuti na legendarnom Dolphyjevom albumu Last Date (1964). No Bennink je naročito značajan kao jedan od stvaraoca autentične europske jazz scene, koja se naročito razvijala u Nizozemskoj, Njemačkoj i Engleskoj, a koja se razlikovala od američke po većoj propusnosti žanrovskih granica i intresu za avangardu i suvremenu ozbiljnu glazbu.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Bennink je zajedno sa slavnim pijanistom Mischom Mengelbergom osnovao sastav ICP Orchestra, koji je 1960ih imao važnu ulogu u razvoju nizozemske glazbene scene inspirirane jazzom. Bennink je poznat i kao veliki improvizator, a interesantno je da ne zna čitati note, i smatra da je institucionalno glazbeno obrazovanje nepotrebno. Inače što se tiče Benninkovog obrazovanja, završio je umjetničku školu, i osim glazbene karijere ima i likovnu - naime, uspješno se bavi vizualnim umjetnostima, od slikarstva do skulpture i instalacija (u koje često integrira bubnjarske štapiće), a dizajnirao je i brojne covere za albume na kojima je svirao.

U Lisinskom je Bennink nastupio sa svojim novim, vrlo mladim triom, kojeg još čine Joachim Badenhorst na saksofonu i klarinetu, te Simon Toldam Rosengren na klaviru. Premda se radi o suradnicima koji sviraju "prominentnije" instrumente nego sam Bennink, njegovo majstorstvo je takvo da nema dvojbe tko je "vođa" u triju, pa makar su Badenhorst i Rosengren vrsni glazbenici. Muziciranje Hana Benninka plijeni pažnju svojom raznolikošću, inventivnošću i nepresušnim vrelom ideja. Ima tu i jedan pomalo vodviljski aspekt, jer je Bennink sklon nekonvencionalnom pristupu bubnjevima, te povremeno izvodi male teatarsko-glazbene egzibicije, kao što je bubnjanje po cipeli koju podigne na bubnjeve, puzanje po pozornici i kotrljanje štapića kako bi proizveli nove i nepredvidive zvukove, guranje jednog štapića u usta i udaranje po njemu s drugim štapićem, bacanje štapića na bubanj iz daljine, i slične spontane interakcije s objektima koje pronađe na pozornici. Ta vrst humoristične razigranosti zabavlja publiku, no ne bi smjela skrenuti pozornost s dubine i ozbiljnosti njegove umjetnosti, jer radi se o rođenom virtuozu sa iskonskim osjećajem za glazbu.

On je jednako uvjerljiv u solažima, kao i u interakciji s klavirom i puhačkim instrumentima, te s lakoćom ulazeći u uzbudljivi dijalog sa svojim vrsnim suradnicima, a naročita kemija se čuje u dijalogu s pijanistom Toldamom, možda zbog dugogodišnje Benninkove suradnje (42 godine) s Mengelbergom. Trio je izvodio uglavnom originalne Benninkove skladbe i par standarada Theloniousa Monka i Billy Strayhorna. Premda se Benninka kategorizira pod "free jazz", njegova glazba se opire takvoj uskoj definiciji, jer Bennink je jedan od rijetkih glazbenika s ovako širokim glazbenim interesima, pa tako u njegovoj svirci odzvanja i free jazz, avangrada, boogie woogie, swing i štošta drugo. Isto tako, za razliku od većine free jazza, Benninkova glazba je iznenađujuće melodiozna, i ne inzistira na kakofoniji.

Kako je Bennink improvizator, i to u puno čišćem smislu nego mnogi drugi koji pretendiraju na tu titulu, u kompozicijama nema ponavljanja, nego glazba doslovno teče naprijed i stalno se razvija i obogaćuje novim motivima. U tome veliku zaslugu imaju i njegovi suradnici, koji očito dijele isti taj senzibilitet za nesputanu kreaciju i improvizaciju. Za naročitu pohvalu je pijanist Rosengren, s vrlo interesantnim i raznolikim dionicama, od tradicionalnih harmonija do kreativnih momenata eksperimentalne glazbe, a sve to u inspirativnoj interakciji s Benninkom.

Nakon što smo prošlih godina u ovom ciklusu slušali mlade laureate Europske nagrade za jazz, lijepo je da ove godine imamo priliku čuti jednog veterana i važnog sudionika povijesti europskog jazza, i to glazbenika koji je uvelike doprinio autentičnom zvuku jazza na starom kontinentu i njegovoj neovisnosti od američkih uzora.

(Preuzeto s portala Soundguardian od 19. veljače 2009.)


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja