Ulika i dalje živi

Datum objave:
16.02.2012.
Autor:
Tomislav Vuković

Sjećam se još kad sam kao srednjoškolac gledao Tamaru u ˝Vrijeme je za jazz˝. Tada sam se tek upoznavao s ovom vrstom glazbe, a njezin vokalni izričaj i kombinacija etno instrumenata zvučali su mi prilično egzotično. Mislim da se radilo o promociji albuma ˝Ulika˝. Danas, više od desetljeća nakon, imao sam prilike uživo gledati sve ono što sam tada znatiželjno proučavao preko malog ekrana.
Dašak Istre, nekog idiličnog, mirisnog i netaknutog mjesta, okupao je tog 15. veljače turobni Zagreb umazan bljuzgom i sivilom. Kad već fizički ne možemo biti u kraju o kojem Tamara pjeva, možemo nošeni zvučnim vibracijama barem nakratko pobjeći. Vatra, voda, zemlja, zrak. Stara i provjerena ekipa glazbenika s kojom surađuje već duži niz godina na jednom spontanom nivou oslikava ova četiri elementa kroz prizmu našeg najvećeg poluotoka.
Dok su nam Matija Dedić za klavirom i Žiga Golob na kontrabasu samozatajno prezentirali miris soli i plavetnilo pučine , uvijek zanimljiva ritmička rješenja Krune Levačića, ovog puta upotpunjena raznim šuškalicama i neobičnim udaraljkama, držali su slušatelja pri crljenici. Nije teško zaključiti tko je Sunce visoko iznad njih, koje svojim zrakama sve povezuje i nanovo oživljava Uliku.
Tamara je na pozornici jedna opuštena i duhovita osoba. Priča anegdote i crtice iz svojeg života. Tako smo naučili da je Ulika njena pokojna baka, kojoj sada sigurno ne fali Facebook, omiljene teme pjesama su joj češnjak i životinje, a voli se i šaliti na račun svojih vokalnih dionica. Ova energija prelijeva se i na ostatak kvarteta koji mističnu atmosferu Istre nadopunjuje elementima Brazila, Beča i New Yorka. Specijalan bonus reklo bi se, prezentiran tako da slušatelju izmami osmjeh na lice.
A što nam više treba u hladnu zimsku večer? 

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja