Michel Camilo intenzivno glazbeno iskustvo

Datum objave:
19.10.2011.
Autor:
Davor Hrvoj

Zagreb je prošli tjedan imao čast i sreću da čak dvaput ugosti velikog pijanista Michela Camila, prvi put u intimističkoj solo piano jazz varijanti, a drugi put uz pratnju Zagrebačke filharmonije i pod ravnanjem poznatog dirigenta Ernesta Martineza Izquierda. Oba koncerta održana su u sklopu Jazz.hr/Jesen programa, a drugi koncert istodobno je označio početak Zvjezdanog ciklusa Zagrebačke filharmonije.

Camilo je izuzetno cijenjeni jazz pijanist koji nerijetko zađe i u područje klasike, a kritičari ga opisiju frazama poput ''tropske oluje na klaviru'', ''dominikanske elektrane'' i sličnim. Porijeklo s karipskog otoka Dominikanske Republike te mladenačko bavljenje udaraljkama itekako se osjeća u njegovom idiosinkratičnom pristupu klaviru. Snažni ritam je prvo što zaokuplja pažnju, no Camilov pijanizam puno je više od puke eksploatacije dopadljive karipske ritmike. Izvedba mu oscilira od furiozne ''tropske oluje'' (dovoljno žestoke da se zabrinemo za tipke klavira) do meditativnih filigranskih pasaža, pri čemu neprestano izbacuje nove, uzbudljive glazbene ideje i tako vješto izbjegava upadanje u manirizam. Koncert je otvorio svojim dvjema autorskim kompozicijama: From Within, napisana za dokumentarac Fernanda Truebe Calle 54, i Twilight Glow. Uslijedio je klasik Nat King Colea Frim Fram Sauce (među novijim generacijama popularizirane kroz verziju Diane Krall), te predivna Piazzolina skladba Adios Nonino - neuobičajen izbor za solo piano izvedbu, s obzirom da se radi o orkestralnom djelu, ali upravo se tu istakao Camilov čudesni pijanizam koji stvara takvo bogato zvučno tkanje koje s lakoćom zamjenjuje orkestar. Do kraja koncerta (koji je završio nakon čak dva bisa) uslijedilo je još nekoliko Camilovih originala, uključujući možda najpoznatiji, Why Not, proslavljen u vokalnoj izvedbi Manhattan Transfera (s čime je povezana priča kako je Camila slučajno otkrila vokalistica Manhattan Transfera u njujorškom jazz klubu, nakon čega je krenuo njegov zvjezdani uspon i nastupi s Paquito d'Riverom i Tito Puenteom), i još jednu svoju kompoziciju koja se uzdigla do statusa standarda, Caribe, koju je rado izvodio i Dizzy Gillespie.
Camilo vješto asimilira najrazličitije utjecaje od ragtimea, swinga, stride pijanizma, afro-kubanskog jazza do modernih izričaja poput free jazza i suvremene klasične glazbe.
A svoje umijeće klasičnog pijanista pokazao je na drugom koncertu, ovaj put u Velikoj dvorani Lisinskog, uz pratnju Zagrebačke filharmonije.
U prvom smo dijelu čuli jedno od najizvođenijih suvremenih meksičkih klasičnih djela za orkestar Danzon br. 2 Artura Marqueza, koje je izveo filharmonijski orkestar bez Camila, a zatim su zajedno s Camilom izveli njegov 1.koncert za klavir i orkestar. Nakon stanke uslijedio je još jedan primjer integriranja latino-američke glazbene tradicije i klasične glazbe: Plesovi iz baleta Estancia Alberta Ginacastere (u izvedbi samo filharmonije), a kao ''šećer za kraj'' odabrana je Gershwinova Rapsodija u plavom, koju su Izquierdo i Camilo prvi put snimili na albumu Rhapsody in Blue, za koji su dobili nagradu Latin Grammy. Camilova izvedba Rapsodije vjerojatno nije za svačiji ukus, i ortodoksnijim ljubiteljima klasične glazbe možda neće dobro sjesti Camilove intervencije u Gershwina, ali izvedbi se ne može zanijekati besprijekorna maestralnost. Aranžman se više manje drži Gershwinovog originala, no klavirske je dionice Camilo proširio isprva diskretnim, a prema kraju sve hrabrijim improvizacijama, i dao jednu izuzeto zanimljivu interpretaciju ove skladbe.
Nakon dugih i oduševljenih ''standing ovations'', Camilo nas je počastio s 2 solo piano bisa: prvo Caribe, ovaj put u drukčijoj obradi, primjerenijoj kontekstu klasičnog koncerta, ali i dalje pršteći iskonskom jazz ekspresivnošću, a za sam kraj Spain, vjerojatno najprominentnija skladba Chicka Corea, s markantnom interpolacijom adagia iz Rodrigovog Concierta de Aranjuez.
Nakon koncerta u predvorju Lisinskog uslijedio je domjenak uz živu svirku - ali zapravo bio bi ''grijeh'' išta slušati neposredno nakon ovakvog intenzivnog glazbenog iskustva. Rijetko se vidi ovako virtuozna i u svakom pogledu strastvena izvedba (ne treba ni spomenuti da su klavirštimeri itekako imali posla nakon koncerta), a treba istaknuti i jednako strastveno dirigiranje Ernesta Martineza Izquierda, koje je izgledalo kao kombinacija dirigiranja i plesanja.
Ovo je bila izvrsna nadopuna Camilovom solo piano nastupu na kojem smo upoznali njegovu primarnu, jazz osobnost i uživali u njegovim maštovitim i zakučastim improvizacijama koje ipak nikad ne odu apstrakciju. Inače ovo je Camilovo drugo gostovanje u Hrvatskoj (već je nastupio u Dubrovniku prije 4 godine zajedno sa gitaristom Tomatitom), a nadamo se da će ih biti još.


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja