BLACK COFFEE U LISINSKOM

Degustacija kave koja je zadovoljila i nepca najizbirljivijih

Datum objave:
17.01.2014.
Autor:
Tomislav Vuković

Na trećem gostovanju u sklopu Jazz.hr ciklusa 2013/2014, kojeg zajednički organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i KD Lisinski, nastupio je dugovječni splitski jazz sastav Black Coffee koji je ovom prigodom obilježio dvadeset godina stvaranja. Triju sačinjenom od basista Renata Švorinića, bubnjara Jadrana Dučića i pijanista Ivana Ivića kao gosti su se pridružili virtuozni talijanski glazbenik Daniele di Bonaventura, pijanist Matija Dedić te zadarska pjevačica američkog porijekla Martine Tohmas.

Iako dugo nisu svirali u Zagrebu, publika ih nije zaboravila ispunjavajući Malu dvoranu Lisinski gotovo do posljednjeg mjesta, što nije uspijelo i nekim poznatijim imenima. A kada je svirka počela bilo je i jasno. Black Coffee su poput najkvalitetnije stopostotne Arabice i teško im se može odoljeti. U vremenu kada se jazz pokušava inovirati tehničkom virtuoznošću, kompleksnim temama i neobičnim improvizacijama, ovaj dalmatinski sastav to i dalje uspijeva na neki svoj drugačiji i poseban, mediteranski način. Način koji očito, i nakon dvadeset godina intrigira nepca glazbenih sladokusaca.
Svirka je, kako je najavio Švorinić, bila podijeljena u tri „kazališta" čina, koji zapravo predstavljaju grubi presjek njihovog dosadašnjeg djelovanja. Nakon uvodne kompozicije „On the Sunny Side of the Street" posvećene Bošku Pertoviću, inače meceni i velikom prijatelju sastava, prvi čin imala je čast otvoriti predivna Martine Thomas, koja je osim vizualne pojave pokazala da suvereno vlada i na području vokalne izvedbe. Zaredale su se tako soul izvedenice od Lennonove „Imagine", preko Leona Rusella pa do Alicie Keys, a malotko da je mogao ostati ravnodušan na dobre vibracije odašiljane s pozornice, pa da nije bilo stolaca mnogi bi i zaplesali.
U drugom činu sastavu se kao gost pridružio jedan od naših najboljih pijanista, Matija Dedić, a u ovoj kombinaciji Black Coffee su zazvučali sasvim drugačije. Melodične linije u kombinaciji s modernim aranžmanima i razigranim tempom pokazale su se kao idealan alat za oslikavanje kompozicija kao što je Gibonnijeva „Tempera", za koju je sastav 2004. dobio i Porina za najbolju jazz izvedbu. Dedić se u svojem pristupu odmaknuo od standardne jazz forme, te koketirajući s elementima popa i klasike „prepržio" novu mješavinu kave koja niz nepca slušatelja klizi lagano i s užitkom.
Simpatični talijanski viruoz, Daniele di Bonaventura predvodio je treći i završni čin čime je predstavljena posljednja faza rada grupe Black Coffee. Bonaventura uz piano svira i neuobičajenu vrstu harmonike poznatu kao bandoneon, inače instrument njemačkog porijekla koji se putevima emigracije udomačio u Argentini. Ovaj dio izvedbe obilježen je mediteranskim melosom, a specifičan zvuk Danieleove harmonike samo je pojačavao želju da negdje u sjeni masline pijuckate domaće vino, uživate u pogledu na pučinu i utonete u ovu posebnu pejsažnu zvučnu kulisu. Najbolje se ovakva atmosfera očitovala u posveti jednom od najutjecajnijih dalmatinskih skladatelja, Zdenku Runjiću i skladbi „Zelenu granu s tugom žuta voća", iako je grupa znala uploviti i u malo dinamičnije vode kao u Bonaventurinoj autorskoj kompoziciji „Orizzonte".
U svojem coffee cuppingu koji je trajao više od dva sata, Black Coffee ponudio je arome i okuse koji su dostojni nepca i najizbirljivijih kušača, a sa zadnjim gutljajem u obliku „La vie en Rose" Edit Piaf, koju je sastav, pojačan Bonaventurom i Martine Thomas, izveo na bis, upotpunjen je doživljaj jednog intrigantnog glazbenog opusa.
 


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja