Predivan ton i savršena nenametljiva tehnika Leea Konitza

Datum objave:
23.10.2013.
Autor:
Josip Novosel

Upravo se vratio iz Lisinskog sa koncerta Leea Konitza, jednog od najboljih jazz saksofonista. Ne znam zašto nije imao svoj saksofon, ali sva sreća da mu je netko posudio sax. Teško je svirati na tuđem instrumentu, ali njemu to očito nije smetalo. Čovjek ima 85 godina i izgleda poput prosječnog umirovljenika. Uručili su mu Porin i skoro se srušio. Čovjek bi očekivao da će početi pričati o drugom svjetskom ratu, nešto tipa: "Dok sam ja četrdeset i pete...", ali nije to hrvatski umirovljenik. Da nije glazbenik mogao je komotno biti stand up komičar. Imao je ono nešto što fali večini domaćih glazbenika - interakciju s publikom. Napravio je show. Padale su šale na račun kolege na klaviru, pa je malo spuštao sam sebi i općenito jazz glazbenicima da bi potom prešao na publiku, a između svakog monologa koji je bio popraćen smijehom prepune Male dvorane Lisinski puhnuo bi u sax, a tada kao da je svih 85 godina izašlo iz njega van, sve što je proživio, sve što je vidio, okusio, svi ljudi s kojima je svirao.... - cijeli njegov život. Predivan ton i savršena nenametljiva tehnika. Dušu je ispuhao. Pomislio sam: "Naši penzići se natjeću tko će se ranije ustati ujutro i doći prvi u red ispred pošte, tko će imati veću kolekciju tableta u ormaru, a on putuje po svijetu i svira sa najvećim živućim glazbenicima." Ne možeš ostarit kad imaš takav život. Pogledao sam na sat na kraju koncerta i bilo je negdje 21:20. Pomislio sam: "Ako požurim, stići ću doma deset do deset, a pošto je kućni red do 22:00h moći ću još 10 minuta svirati sax." Tih deset minuta sam improvizirao nešto što je vjerojatno zvučalo kao da netko operira mačku na živo, ali ja sam se u tom trenutku osjećao kao da sam najbolji saksofonist na svijetu. Koža mi se naježila, ali ne od škrtosti što nisam upalio grijanje nego mi je još njegov ton u uhu. Poruka susjedima: "Ne morate navinuti budilice. Sutra se dižem u sedam i počinjem svirati." Znam da, ako doživim mirovinu, sigurno neću čekati ispred pošte. Dokle god me pluča služe puhat ću u sax:)

 


© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja