Flautist i skladatelj porijeklom iz Zagreba s dugogodišnjim prebivalištem u Los Angelesu, Damjan Krajačić će sa svojim međunarodnim kvartetom 24. listopada nastupiti u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog na festivalu Jazz.hr/jesen. Njegove su suradnje s brojnim glazbenicima na sceni u Los Angelesu, među ostalima s Claudiom Acunom, Ponchom Sanchezom i Sergeom Kasimoffom, rezultirale svježim zvukom koji ujedinjuje raznovrsne glazbene stilove. Naime, Krajačić, također vođa vlastitih sastava s kojima je snimio šest albuma, svoj jazz pristup obogaćuje elementima latino i klasične te tradicijske istočnoeuropske glazbe. U suradnji s pijanistom Matijom Dedićem, kontrabasistom Martinom Gjakonovskim i bubnjarom John Hollenbeckom na ovom će koncertu predstaviti svoj novi album "Visions" u izdanju Aquarius Recordsa. Ovo, Krajačićevo diskografsko izdanje, za koje je napisao sve skladbe, ujedno je i njegovo najosobnije.
Koji je vaš cilj u stvaranju novih glazbenih djela?
Skladanje je, na sličan način kao i improvizacija, proces stvaranja - stvaranja priče, emocije, zvučne slike, trenutnog i trajnog. Kod improvizacije sve se dešava sada - svaki zvuk i svaki trenutak nadahnjuje sljedeći korak, neponovljiv i izazovan upravo zbog svoje nepredvidljivosti i jedinstvenosti - stoga jer uistinu prava improvizacija niti na koji način nije definirana i promišljena, već slobodna. Kod skladbe želim donekle zadržati tu slobodu i neponovljivost. Želim da svaka nova kompozicija ima svoj jedinstven žar i misao te mogućnost da svakom izvedbom bude nanovo doživljena.
Prepuštanje trenutku
Koji vas skladatelji nadahnjuju?
Jednako bitan utjecaj na mene imaju razni glazbenici i prijatelji s kojima sam tijekom svih tih godina imao prilike svirati i razgovarati o glazbi. Oni su nadahnuće, edukacija i motivacija u jednome te sam zahvalan i sretan što sam imao priliku dijelite te bogate trenutke sa svima njima.
Neke od osoba i bendova velikog glazbenog utjecaja na mene, i skladateljski i instrumentalno, su Hermeto Pascoal, Miles Davis, Rhaasan Roland Kirk, Jimi Hendrix, Bach, Debussy, The Police, The Red Hot Chilli Peppers, Orquesta Aragon, Pixinguinha, Clifford Brown, James Newton, Danilo Lozano, Dave Valentin, Yoruba Andabo, Matija Dedić, Robert Thies, John Hollenbeck, Eldad Tarmu, moj otac Zoran Krajačić, Led Zepellin, Pink Floyd, Primus, Jamiroquai, Pearl Jam, Bob Marley, Eric Satie, Chopin, Bjork te mnogi drugi, u bilo kojem redosljedu.
Što vam je najvažnije u skladateljskom radu?
Općenito bih mogao reći da naginjem skladanju za manje sastave, vjerojatno najviše zato jer na taj način dosta toga može biti prepušteno trenutku i improvizaciji. Što je sastav veći time kolektivna improvizacija postaje teža. To je kao razgovor - kad razgovara dvoje, troje, četvero ljudi, nije se teško u tom trenutku dogovoriti tko, kako i kada priča, no kad se radi o deset, dvadeset, pedeset ljudi koji istodobno komuniciraju, treba ih na neki način uskladiti.
Dok sam bio na Whittier Collegeu napisao sam skladbu Connections za klavir i flautu. To je do sada zapravo jedina moja skladba koja je u potpunosti raspisana. Ima elemente jazza i klasike. Kasnije sam se više prepustio skladbama koje dopuštaju improvizaciju - od kojih su neke više, a neke puno manje definirane.
Emocionalne slike
Polako mi se ponovo javlja želja da napišem potpuno notiranu glazbu za komorne sastave. Naravno, razlika je što se osnovni motivi i zamisli kod takvog skladanja imaju vremena razviti, sazrijeti i promjeniti. Tu dakle postoji duži proces koji je promišljen i racionalan, a prednost je što se mogu razviti neke kompleksnije priče. Moj dobar prijatelj Robert Thies je fenomenalan koncertni klavirist, pa je ta želja za raspisanim skladbama potaknuta i realnim poznanstvom i mogućnošću da se ta glazba i projekt realizira. I dalje nastojim da flauta bude prisutna u svoj toj glazbi te da joj i sam svojom izvedbom mogu pridonijeti.
Općenito za sve moje albume i projekte skladam za cijeli sastav, no ujedno i za flautu kao glazbalo koje dobiva najmanje jednaku važnost u skladbama. Doduše, najviše me raduje ideja kompletne komunikacije i jedinstva u sastavu, gdje svako glazbalo ima svoju nezamjenjivu i jednako važnu ulogu, tako da te skladbe jednostavno vidim kao cjelovitu glazbu.
Po čemu su posebne skladbe koje ste napisali za album Visions?
Kao za većinu mojih projekata, i za taj CD skladbe su dobrim dijelom potekle iz odluke i znanja o tome tko će biti glazbenici na projektu. S Matijom Dedićem surađujem već godinama i ne bih mogao poželjeti niti jednog drugog klavirista na svijetu, nema nikoga s kim se osjećam glazbeno srodnije, nikoga boljeg za ovaj projekt. S njim je nevjerojatno lako svirati bilo kakav jazz ili improviziranu glazbu jer posjeduje melodičnost, ritmičnost i prekrasnu intuiciju da stvori fenomenalne emocionalne i harmonijske slike, koje se prirodno transformiraju od trenutka do trenutka.
Potraga za ravnotežom
Kad sam koncipirao projekt, Matija je predložio Martina Gjakonovskog za basista, a ja sam zadnjih godina puno slušao John Hollenbecka i njegovu fenomenalnu glazbu te sam osjećao da bi njegovo shvaćanje i poznavanje raznolike glazbe bilo prikladno. Martin i John su pridonijeli svojim bojama i energijom, a svi skupa smo se prirodno i lagano uklopili u cjelinu. Za flautista je pogotovo bitno da ima sastav koji osjeća i najmanje razlike u energiji sviranja i dinamici, a ovi glazbenici su jednostavno san snova. Što se samih skladbi tiče, neke su bile potaknute konkretnim događajima, a neke više osjećajima koji su u to doba vladali, a neke trenucima. Općenito ne volim previše objašnjavati porijeklo niti značenje svake skladbe. Vidim ih kao nešto osobno i privatno, nešto što naravno želim nesebično dati i podijeliti, no istovremeno pritom dati drugima priliku da nađu u njima nešto svoje, nešto što njih posebno dodiruje.
Kako nastaju vaše skladbe?
Skladbe u mojem slučaju najčešće počinju kao improvizacije nadahnute osjećajem, bojom, mirisom. Ponekad se stvore iz igre s raznim glazbalima. One budu potreba za izražajem u određenom trenutku. Nikad ih ne pokušavam forsirati te se uvijek na neki način razviju same od sebe. Ponekad budu jednostavne, ponekad kompleksnije, no općenito volim jednostavnost. Katkad se trebam prisiliti biti jednostavan u improvizaciji, no u skladanju volim jednostavnost jer dopušta da se improvizacijom ta ista skladba iznova stvori i modulira svakom ponovnom izvedbom. Jednostavnost zahtjeva dubinu emocija. Jedostavnost traži da se posegne duboko u sebe i iskaže iskrenost. Ponekad jednostavnost bude lijepa, ponekad ne. A ponekad jednostavnost traži kompleksnost. Ljepota tog neprestanog traženja ravnoteže je ono što me neprestano vuče da stvaram, kao improvizator i kao skladatelj.
(Preuzeto iz časopisa Cantus, br. 187)
