Skrjabinov harmonijski jezik blizak je bebopu
Jedan od najznačajnijih glazbenika u povijesti hrvatskog jazza, pijanist i skladatelj Davor Kajfeš već četrdeset i pet godina živi u švedskoj gdje je ostvario zapaženu karijeru. Prigodom nedavnog boravka u Zagrebu u krugu prijatelja je predstavio svoj novi album »Dialogues With Scriabin« za koji je snimio solo izvedbe improvizacija nadahnutih djelima glasovitog ruskog skladatelja Aleksandra Skrjabina. U razgovoru koji smo vodili tom prigodom Kajfeš je govorio o razlozima snimanja ovog albuma, te o vlastitim glazbenim afinitetima.
Kako ste razgovarali sa Skrjabinom?
- Poticaj da sviram Skrjabinovu glazbu i da inkorporiram svoju improvizaciju u njegov originalan materijal, došao je iz moje velike ljubavi i divljenja prema tom skladatelju koji poslije svoje smrti nije bio dovoljno priznat i puno sviran. Nije bio vrednovan kao što su bili neki drugi skladatelji avangarde, a njega se bez daljnjega može smatrati avangardnim skladateljem koji je rođen 1871. - negdje piše 1872. - a umro je, na žalost jako mlad, 1915. U tih četrdeset i tri godine uspio je napisati nekoliko simfonijskih djela od kojih su najznačajnija »Prometej« i »Poema ekstaze«, te masu klavirskih kompozicija koje su tijekom njegova stvaralaštva bile sve više avangardne, u smislu tonaliteta, harmonije...
Kako ste se upoznali s njegovom glazbom?
- Skrjabinovu sam glazbu upoznao u vrijeme mojih studentskih dana. Obožavao ga je moj tast, profesor Vrbanić, poznati zagrebački glazbeni pedagog koji je na početku studirao kompoziciju, a poslije je bio priznati bariton. Svirao je Skrjabina što me je oduševljavalo. Mene je već tada zaintrigirala njegova glazba jer je bila slobodna, iako mi je u ono vrijeme, kad sam se počeo baviti glazbom, bila na neki način nerazuljiva jer su njegove ritmičke i harmonijske bile definitivno jako napredne.
Potpuno isprepleteno
Zašto je njegova glazba bliska razmišljanju jazzista i zahvalna za interpretaciju kroz improvizacije?
- Njegov harmonijski jezik bio je blizak bebopu koji se svirao četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća. Zato su se u mojim izvedbama našle te dvije struje - jazz i Skrjabinova glazba. U improvizacijama na te harmonije bio sam kod kuće. Znači, nije bila problema da sviram jazz, ali gdje je onda Skrjabin? Morao sam pronači način kako da u improvizacije inkorporiram Skrjabinovu melodiku kao da izlazi iz nje. Bio sam najsretniji kad mi je supruga u jednom trenutku rekla: "Jesi li ovo ti ili Skrjabin?" Naime, mnoge su jazz improvizacije, ne samo na Skrjabina nego općenito na klasičnu glazbu, previše pastiš. Svira se nešto klasično, pa se svira jazz improvizacija, ali nema prožimanja. Pomoglo mi je ono što sam pročitao o Skrjabinu. Izjavio je da je melodija harmonija i harmonija melodija. On nije, poput mnogih drugih skladatelja, pisao melodije te ih potom harmonizirao. Kod njega je melodijsko i harmonijsko razmišljanje istovremeno. Moja je najveća ambicija bila da to bude potpuno isprepleteno, ne da sviram originalan materijal pa na to improviziram, nego da počnem s improvizacijom, pa da se javi originalan Skrjabin, potom nastavim s improvizacijom, vratim se natrag - ispremješano. Tako nastaje nova skladba. Osim toga, Skrjabinove kratke kompozicije iz kasnijih opusa - preludiji, poeme - pružile su mogućnost da improviziram umjesto da se upletem u nekakve dulje, kompletnije kompozicije koje ne daju mogućnost da se u njih infiltriraš.
Zašto ste odlučili snimiti solo CD?
- Stjecajem okolnosti i moje karijere u Švedskoj, u situacijama koje su bile izvan mojeg svakodnevnog pedagoškog rada, na neki sam način završio kao solist. Tako je moj prvi CD »Mirrors« također solo, osim što moj sin Goran svira na nekim brojevima. Osim toga tu je Skrjabin kao pijanist, pa to nije bila teška odluka. No, imali smo problem s klavirom jer su današnji studiji u Štokholmu, a vjerojatno i drugdje, u velikoj mjeri opskrbljeni elektronikom i svim drugim mogućim elektronskim instrumentima, pa su tako i klaviri često elektronski ili nisu na visini koncertne kvalitete. Kad smo Goran i ja pitali gdje bismo mogli snimati, rekli su nam da u štokholmskim studijima nema klavira, osim u crkvama, ali nisam naučen na crkveni prostor, bez obzira što bih prilikom snimanja koristio slušalice.
Umjetnička epidemija
Gdje ste snimali?
- Saznao sam da postoji dobar klavir u jednom studiju u Göteborgu. To je poseban klavir koji je proizvela tvrtka Fazioli. Gledao sam dokumentarac o izradi tih klavira. Začuđujuće! Ti su klaviri ono što je u automobilskoj industriji Maserati. Izrađuje ih jedan entuzijast s ekipom suradnika na način kako su radili u Stradivarijevoj radionici. Sve je ručna izrada. Nevjerojatno! To nije poput tvornica kao što su Yamaha ili Steinway. To je fenomenalan klavir, no ja kod kuće imam manji Steinway i zato sam se pribojavao kako ću se snači na tom koncertnom klaviru koji ima, ne tri nego četiri pedale. Užasno sam se nervirao kako će to biti, kako ću to uspjeti snimiti, tako da noć prije snimanja - već smo bili u Göteborgu - nisam oči sklopio. Međutim, već prvi dan sam se sprijateljio s instrumentom, a drugi je dan krenulo. Imao sam fenomenalne uvjete za snimanje. Taj se studio zove Epidemin. Cijeli taj dio Göteborga gdje se nalazi studio zove se umjetnička epidemija - Konstepidemin - zato jer je tamo nekad bila zarazna bolnica. Od bolnice su napravili umjetnički centar.
Kako ste surađivali sa sinom Goranom koji je producirao CD?
- Nemam riječi koliko je važna suradnja s vlastitim sinom koji zna kako razmišljam.
Nije li nedugo dobio uglednu nagradu?
- To je najveća nordijska nagrada.
Je li to nagrada za jazz stvaralaštvo?
- Ne, to je Nordic Music Prize koja uključuje popularnu i jazz glazbu. Zato je i rekao da nema šanse. Mislio je da jazz kao žanr uopće neče prodrijeti. Naime, bili su nominirani razni glazbenici, među ostalima i Björk.
O Skrjabinovoj glazbi možemo govoriti kroz nekoliko aspekata, rekao bih filozofskih.
- Apsolutno.
Vaša se kćer na njih oslonila prigodom izrade naslovnice i knjižice CD-a, što je zasebno umjetničko djelo, kompatibilno s glazbom na CD-u. Kako ste došli na zamisao da napravite tako nešto?
- Kad smo razgovarali o tom projektu zaintrigiralo nas je da je Skrjabin sinestetičar. Jedan je od rijetkih, što je teško shvatljivo glazbeniku koji nema te sposobnosti, kojem se s tonovima ili akordima istovremeno javljaju boje. Čuje jedan ton i istovremeno doživljava jednu boju. Oko toga je razvio teoriju i svrstao je te boje u odnosu na tonove. U knjižici CD-a postoji grafikon na kojem je to prikazano po Skrjabinovom ključu prema kojem određeni tonovi odgovaraju određenim bojama.
Pustiti slobodnu improvizaciju
Prikazan je i grafikon koji je napravljen prema vašoj izvedbi.
- Taj je posebno otisnut. Moja kćerka Arijana je otišla korak dalje pa je frekvencije moje izvedbe jednog Skrjabinovog preludija obojila onim bojama za koje je Skrjabin rekao da ih doživljava s tim tonovima. Na taj je način uspjela napraviti zgodan omot koji pokazuje i tu Skrjabinovu crtu. Osim toga, Skrjabin je u velikoj mjeri bio mističar, pristaša teozofije. Njegova djela, primjerice skladbe »Le Poeme de l'extase« ili »Prometheus«, imaju religioznu i filozofsku pozadinu. Možda upravo zbog toga nije bio toliko promoviran, osim za života.
Hoćete li i dalje voditi dijaloge sa Skrjabinom ili ste zaključili to poglavlje?
- Ne mogu se pomiriti s nikakvim testamentom iako sam u godinama kad počinje velika bojazan od artroze. Svaki dan brinem - gledam u ruke i čekam da se nešto počne događati, ali vježbam redovito, baš zbog toga da držim motoriku pod kontrolom.
Jeste li još uvijek aktivni kao skladatelj?
- U zadnje sam vrijeme pribilježio neke stvari. No razmišljam o tome da snimim materijal za CD koji bi bio potpuna improvizacija jer sam tijekom karijere primijeto da je improvizacija definitivno najjača strana mojeg glazbenog talenta. Goran bi donio potrebnu tehniku da mogu snimati koliko želim, da se igram, da sviram sasvim slobodnu jazz improvizaciju. S obzirom da sam godinama radio u plesnom miljeu, mnogo od toga se prilijepilo na mene. U tom kontrapunktu između plesa i glazbe razvijao sam način mišljenja koji se definitivno ugnjezdio u moju improvizaciju. Htio bih sjesti za klavir i pustiti potpuno slobodnu improvizaciju.
Spominjete slobodnu improvizaciju, a prije ste spominjali slobodnu jazz improvizaciju? Je li u tom kontekstu riječ jazz i dalje potrebna, iako je jazz usađen u vas od samih početaka?
- Zapravo nije. S mojim dragim mentorom, šogorom Johnom Lewisom, puno sam puta razgovarao o jazzu. On je uvijek govorio da izvanredni glazbenici klasične muzike imaju taj osjećaj swinga i timeinga kao i jazzisti. To se posebice osjeća izvodi li se Bachova glazba. On je ugrađen u tu glazbu koja je također bila povezana s plesom. Ritmika i puls su bili osnova na kojoj su se gradile slobodne interpretacije. Danas ima toliko glazbenika koji prelaze granicu jazza i ozbiljne glazbe. Uostalom, Ellington je jednom rekao: »Jazz? Što je jazz?«.
(Preuzeto iz Novog lista od 22. prosinca 2013.)
