U Siscia Jazz Clubu u Sisku, koji će u rujnu ove godini obilježiti desetu godišnjicu djelovanja, 22. je prosinca 2014. promoviran treći album gitarista Damira Kukuruzovića i njegovog gypsy swing sastava. Na CD »My Django Family« uvrstili su izvedbe utemeljitelja gypsy swinga, legendarnog gitarista Djanga Reinhardta: »Swing 48«, »Heavy Artillery« i »Minor Blues«, ali i druge bliske tom repertoaru: »Lulu Swing«, »Joseph, Joseph«, »Out of Nowhere«, »Je suis seul ce soir«, »Clair de lune« i »Whispering«, te »Uzmi me« Zorana Predina koji je kao gost nastupio na promociji. Osim Predina, kao gosti na snimanju CD-a »My Django Family« u izdanju Menarta njegovom su se Django Groupu, koji čine violinist Bruno Urlić, gitarist Goran Grgurač, basist Ivo Sanković i bubnjar Nenad Novalić, pridružila trojica gitarističkih virtuoza: Makedonac Vlatko Stefanovski, te dvojica autentičnih gypsy swing glazbenika: Nijemac Wawau Josef Adler i Francuz Raphael Fays. Nastavak je to prakse ustanovljene na prethodna dva albuma da na snimanjima sudjeluju glazbenici s kojima je Kukuruzovićev sastav surađivao na koncertima i turnejama. Naime, na albumu »Green Hill Gipsy Swing« kao gosti su sudjelovali gitarist Angelo Debarre, violinist Loulou Djine i pjevačica Zdenka Kovačiček, a na albumu »Manouche« harmonikaš Ludovic Beier i gitarist Yorgui Lefler te pjevač i gitarist Adrian Byron Burns.
Prosjak i milioner
Što za vas znače suradnje s autentičnim gypsy swing glazbenicima?
- To ima neprocjenjivu vrijednost. Ti ljudi bezuvjetno žive za glazbu. Čim dođu u Sisak požele svratiti u jazz klub i tada se dogodi nešto najvrednije. Odmah iz kofera vade svoja glazbala i u roku od trideset sekundi kreće svirka. Najljepše je kad se s njima nađemo face to face u klubu i kad zajedno sviramo do šest ili sedam ujutro. Tad najviše naučimo. Svatko u tom trenutku shvati gdje mu je mjesto, gdje je i što je. To mi je važnije od svih koncerata koje sviram s njima. Najbitniji je taj trenutak kad noću u jazz klubu uz čašu vina sviramo glazbu Djanga Reinhardta.
Za glazbenike kao što ste vi, koji su dostigli razinu izvrsnosti, u ovom su razdoblju karijere za napredovanje važni detalji, sitnice, nadogradnja. To je nešto što možete dobiti i iz razgovora s tim glazbenicima. Koliko vam to znači?
- To je naša hrana. Karijera Djanga Reinhardta protkana je mnogobrojnim pričama koje uvijek znatiželjno slušamo. Mnoge su mi ispričali Raphael Fays, Wawau Josef Adler i Yorgui Loeffler. Sasvim je jasno da sve što rade u životu rade za i zbog Djanga Reinhardta. On je istodobno mogao živjeti kao prosjak i kao veliki pariški milioner. U jednom je trenutku imao toliko novaca da je kupio auto i vozača koji ga je vozio na koncerte. Jednom se taj auto pokvario i Django je rekao vozaču da skrene s ceste. Njemu je dao otkaz, a auto je zauvijek ostao na tom mjestu. Nikad ga više nije tražio. Nije plaćao porez jer nije znao što to znači. Iste bi večeri, igrajući biljar za novac, izgubio sav honorar koji je dobio za nastup, te založio svoju kamp prikolicu i gitaru. Django je naprosto sloboda.
Zašto za tog jednostavnog čovjeka koji je čitavog života slijedio svoje srce, možemo reći da je bio velik umjetnik?
- Django je bio prvi. Bio je inovator, najveći europski glazbenik. Bio je neopterećen pravilima društva i svim harmonijskim predošcima koje su mu nametali. Bio je nepismen, pa i glazbeno. Bio je neobrazovan, međutim uzdao se u svoj sluh, slobodu, intuiciju, puno više nego u zakonitosti koje važe u svijetu nota. Uspio je spojiti cigansku romansu s jazz standardima. Nikom drugom nije pošlo za rukom da svu čaroliju, sav sjaj i ljepotu koju Romi nose u sebi, uspije spojiti s američkim jazz stadardom, primjerice "Sweet Georgia Brown". Django Reinhardt je prepoznatljiv. Kad god bi čuo tu gitaru, svatko tko se imalo bavio glazbom rekao bi: "Oh, to je Django!"
Drukčija percepcija stvarnosti
Možemo li govoriti o kompatibilnosti jazza i romske tradicije? Naime, najveća značajka jednog i drugog je sloboda.
- Naravno. To se osjeti u izravnom kontaktu s glazbenicima. U Siscia Jazz Club često su dolazili američki jazz glazbenici. Kod njih je sve bilo podređeno ustaljenom protokolu: hotel, dobra večera i možda tulum poslije koncerta. No, svi Romi s kojima smo svirali zvučali su mi previše slobodno. Vidi se to i po njihovu načinu života. Romski glazbenici koji su boravili kod nas imaju potpuno drukčiju percepciju stvarnosti. Okrenuti su zemlji, prirodi, ljudima. Često smo zajedno vozili motore. Ribolov i glisiranje po Kupi uvijek su neizostavan dio tih druženja. Poznato je da je Django jako volio ribolov. Često bismo završili u streljani ili bismo zapalili ciganske vatre uz koje smo dugo u noć pričali i "roštiljali". Poznato je da su oni majstori "roštiljanja". No najviše su im se dopali izleti u Čigoč i Lonjsko polje, s posjetom nekoj tradicionalnoj kući gdje bi kušali začinjenje, ljute kobasice i sireve. S Yorguiem Loefflerom jahao sam konje. Fascinira me njihovo uživanje u životu. Jednom sam Raphaela Faysa pitao je li istina da je Django dobro igrao biljar. Odgovorio je: "Što god je radio, Django je radio vrhunski". Sjano je igrao biljar.
Koliko u toj glazbi, koja ima svoja pravila i zasniva se na oponašanju onoga što je svirao Django Reinhard, možete dati svoje osobnosti?
- Ja samo želim svirati kao Django Reinhardt. Smisao mojeg života je svirati kao on. Skinuo sam puno njegovih fraza, ideja. Često sam, svirajući dugo u noć sa spomenutim glazbenicima, skidao neke njihove fraze. Naravno, nitko nema taj touch. Netko ti može objasniti sve tonove i fraze koje je Django svirao, ali taj touch, taj osjećaj, to nikad nitko neće imati kao on. Django je bio jedan jedini. Međutim, mi u to ubacujemo i malo američkog bopa, westerna i swinga koje jako volim. U našoj se glazbu osjećaju i primjese sevdaha. Ruska tradicija nam je također bliska, kao i rumunjska. U našem repertoaru su i hrvatske starogradske pjesme. Ljudi to vole. Sviramo i neke slavonske pjesme koje su srodne s tom glazbom. Tako spajamo dio hrvatske glazbene baštine s dijelom Djangove ostavštine.
Raritetne gitare
Što vaša glazbena misija znači za grad Sisak koji vam je polazišna točka i središte svih važnijih aktivnosti?
- Ljudi ponekad odu izvan grada, studiraju, završe fakultete i vrate se da bi uživali u sisačkoj šetnici uz Kupu. Ja to ovdje imam stalno i ne pada mi napamet da odselim iz grada. Puno mi je draže da u Sisak dolaze ljudi iz metropole ili metropola. Još mi je draže kad me iz metropole pozovu da čuju kako sviramo, što je potvrda da se u Sisku događa nešto posebno na području jazz glazbe. U Sisku ima puno dobrih glazbenika, a sisačka je publika zahtjevna. To su obrazovani ljudi koji posjeduju velike kolekcije sjajne glazbe. Svaki glazbenik koji dođe u Sisak vidi da je publika naslušana i osjeća se dostojan poštovanja. Tijekom svirke u klubu nitko ne priča. Nezamislivo mi je da se netko tko čitav život uloži u postizanje glazbene virtuoznosti, popne na pozornicu, a pokraj njega sjedi mladić ili djevojka i priča o svojim privatnim problemima. Svakom glazbeniku, i onom najmlađem, omogućit ću pozornost na predstavljanje njegova djela. To treba poštivati. Za to vrijeme ni konobari ne hodaju klubom. Mora biti tajac, potpuna tišina u klubu, zato što sam siguran da u tom trenutku, kad se popne na binu, nitko nema jaču glazbenu priču nego izvođač.
Zašto ste opsjednuti raritetnim gypsy swing gitarama?
Imam jedanaest gitara. Sve su ekstrakvalitetne i rariteti. Međutim, najdraža mi je ona koju mi je ostavio Wawau Adler. Napravio ju je Leo Eimers. To je prava gypsy, ciganska gitara. Vrlo je midlasta što znači da jako ispucava srednje tonove. To je vrlo glasno glazbalo. Predviđena je da se može svirati bez razglasa. Po osjećaju i zvuku najbliža je gitari Djanga Reinhardta. Izvrsno glazbalo. Poslije ovog razgovora krećem kući i jedva čekam da u ruke uzmem gitaru Eimersove proizvodnje. Svaki put kad ju dotaknem prođu me trnci od tog sjajnog, prštavog, midlastog tona. Jedino je to bitno. To je, zapravo, najbitnije. Ponekad mogu satima sjediti gledajući neki film ili radeći na računalu, ali važno je da mi je gitara uvijek u krilu, upravo ta, model Antique.
Prije nekoliko mjeseci bio sam gost na proslavi jednog profesora glazbe koji je obilježavao pedeset godina djelovanja. Tada sam odsvirao tri skladbe i, naravno, to nisam htio naplatiti. Nedugo nakon toga nazvao me i rekao da želi doputovati u Sisak kako bi mi uručio poklon. Očekivao sam litru rakije, a on mi je na poklon donio četverožičani američki tenor bendžo. Malo tko zna da je Django karijeru glazbenika započeo svirajući bendžo. Odmah sam se zaljubio u to glazbalo. Nekoliko dana nakon toga nabavio sam još jedan - američki peterožičani bluegrass bendžo. Naime, dixieland i bluegrass glazbe su moje velike ljubavi. U zadnje vrijeme puno sviram bendžo i već sam ga dobro savladao tako da u repertoar mogu ubaciti i pokoju skladbu koju sviram s njim.
(Preuzeto iz Novog lista od 11. siječnja 2015.)
