U ranom razdoblju diskografske karijere pjevačica, flautistica i skladateljica Tamara Obrovac eksperimentirala je surađujući s raznim glazbenicima. Najpozntija je po djelovannju s Transhistria Ensembleom za koji je karakteristična suradnja s gitaristima i harmonikašima, ali i sviračima drugih glazbala. Iz tog konteksta izdvajaju se albumi »Neću više jazz kantati« koji je u stilu bliskom funku snimila sa sastavom Transhistria Electric koji uključuje razne glazbenike, te »Madirosa« koji je u crossover stilu snimila uz svoj Transhistria Ensemble i gudački Epoque Quartet. Upravo zbog te znatiželje i potrebe za istraživanjem raznih glazbenih područja, te suradnje sa stilski različitim glazbenicima, svaki od tih albuma odlikuje se vlastitim karakterom, donosi novu, drukčiju priču.
Primjerice, način na koji je na svojem drugom CD-u, »Ulika«, predstavila skladbe koje spajaju Istru i jazz, što je kasnije artikulirala i varirala u različitim kombinacijama, do danas je ostao jedna od glavnih odlika njezinog stvaralaštva. Snimila ga je s kvartetom u kojem su svirali pijanist Matija Dedić te glazbenici koji su s njom od prvog albuma »Triade« do današnjih dana: kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Kruno Levačić. Za razliku od Transhistria Ensemblea, glazba Quarteta bliža je jazz formi, posebice u pogledu zvuka, ali preciznije bi bilo reći da se radi o jedinstvenom glazbenom svijetu Tamare Obrovac. Kao na svim njezinim albumima i na ovaj je uvrstila autorske skladbe od kojih su neke, primjerice »Cansoneita«, »Divojka«, »Črno zlo«, »Šenica« i »Joh«, ostale u njezinu stalnom repertoaru i koje je snimila na drugim albumima. Osim što se radi o prepoznatljivim i zadivljujućim glazbenim djelima, ona su i sjajan predložak za improviziranje. No, zašto je sedamnaest godina nakon njegova snimanja odlučila podsjetiti na sve skladbe što ih je predstavila tom prigodom? Iskra je frcnula u ljeto 2011., prigodom ponovnog okupljanja kvarteta za koncert u Grožnjanu. »Tada smo ponovno otkrili radost zajedničkog muziciranja«, rekla je Tamara Obrovac u razgovoru povodom objavljivanja CD-a »Ulika Revival«. »Kemija između nas ponovno je profunkcionirala, a bilo je vidljivo i da sad kao zreliji ljudi i glazbenici drukčije pristupamo glazbenom materijalu sa CD-a »Ulika« koji smo snimili 1997, a koji je bio posvećen mojoj baki. Te su pjesme dobile novo ruho već na tom prvom koncertu pa smo zaključili da bi bila šteta taj materijal ne interpretirati i snimiti iz ove nove vizure.«
Koncentrirani trans
Promotivni koncert albuma održan je 4. prosinca 2014. u dukom ispunjenoj dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosii u Zagrebu. Tom prigodom Quartet je izveo cjelokupan materijal s CD-a »Ulika Revival« pokazavši da Tamara Obrovac ima debeli razlog za obnavljanje ovog projekta. Iako se radi o izvedbama istih skladbi koje su dokumentirane na CD-u »Ulika«, možemo reći da su sad to »druge skladbe«. Naime, kao što to uvijek čini, i ove je skladbe predstavila na drukčiji način, ne samo drukčiji od onoga na CD-u »Ulika«, već i od onih na novom albumu. To ima smisla i uvijek donosi sjajne rezultate jer je istinska improvizatorica. Ta njezina osobina očituje se na više razina, ne samo u pristupu skladbi koju izvodi u tom trenutku nego i provedbi cjelokupnog koncerta, suradnji s glazbenicima Quarteta i komunikaciji s publikom. Tijekom koncerta ona neprestano vreba, izaziva, iskušava i procjenjuje trenutno raspoloženje suradnika tražeći žrtvu za sljedeći spontani glazbeni duel. Bez obzira radi li se o Dediću, Golobu ili Levačiću, oni se tom trenutku s njom prepuštaju zajedničkom hipnotičkom ritualu koji uvijek iznjedri novu i uzbudljivu glazbu. No, kao iskusna šefica ona svakom glazbeniku ostavlja dovoljno prostora da ispolji svoje emocije, što su oni sjajno iskoristili, ponekad se upuštajući i u kolektivne improvizacije. Takav pristup moguće je ostvariti jedino uz vrhunske glazbenike kao što su oni. »Tada kao da nestanem i stopim se sa glazbom«, rekla je. »Dogodi se neka vrsta koncentriranog transa, što je upravo ono što od glazbe tražimo, i što joj dajemo. Naravno da se takva izvedba i komunikacija ne bi događala da se ne radi o iznimnim glazbenicima koji su svoj veliki talent oplemenili radom i vježbom, kako s tehničke tako i s duhovne strane. Sretna sam da imam priliku raditi s takvim glazbenicima. Bez njih moja glazba ne bi zvučala onako kako treba.«
Kulturni identitet
Pritom forma nije važna; čas je to etno, u sljedećem trenutku mainstream ili free jazz, a nije manjkalo ni opernih eskapada. To je moguće zahvaljujući Tamarinoj glazbenoj filozofiji kroz koju promovira načela demokracije, potpune slobode, tolerancije, suživota i univerzalnosti, ali i njezinim visokom vokalnom umijeću koje joj omogućuju da bude uvjerljiva bez obzira u kojem se idiomu nađe potaknuta ugođajem, spontanim nepodopštinama članova kvarteta ili iznenadnom porukom iz publike. Tamara sve te prednosti koristi u cilju kreacije uzvišene umjetnosti, a to ju čini iznimnom osobnošću na europskoj glazbenoj pozornici.
Ovo diskografsko ostvarenje objavila je za švicarsku diskografsku kuću Unit Records, a njegovu međunarodnu promociju realizirala zahvaljujući nagradi International HDS-a. »Potpora HDS-a je važna jer je omogućila da po prvi put ozbiljnije i sistematičnije investiram u inozemnu promociju«, rekla je. »Naime, svi vanjski, pogotovo ozbiljniji izdavači traže uz gotov master i pokrivanje svih troškova produkcije i promocije izdanja. Imali smo specijaliziranog PR agenta koji se bavio promocijom na području Njemačke, Austrije i Švicarske, što je rezultiralo odličnim kritikama u relevantnim časopisima poput All About Jazz, Jazzthetik, Jazz Podium, Concerto Magazin, KulturSPIEGEL, London Jazz News i sličnima. To je ozbiljan posao, a dobar proizvod je prvi korak i osnova za to. Čini se dakle da je naš CD dobar proizvod, a ja bih rekla da je koncert još bolji proizvod. Osim toga preko promocije mog rada promovira se i Hrvatska i njezin suvremeni kulturni identitet, što je i osnovni cilj natječaja. Važno je da se vidi da i u Hrvatskoj postoji kvalitetno povezivanje vlastite tradicije i jazza, što je jedna od sve prisutnijih karakteristika europskog jazza. Jazz kao američka glazba, koja je nastala prije 100 godina ima svoju povijest, svoj razvoj i doživljava promjene. Današnji jazz treba svježinu koja leži u inspiraciji etničkim tradicijama i povezivanju s principom improvizacije. U prilog tome govori i to što na taj način rade mnogi europski glazbenici: Skandinavci, Mediteranci... Moja je glazba dio tog trenda Europskog jazza.«
(preuzeto iz Novog lista od 21. prosinca 2015.)
