Matija Dedić
Sentiana
Bamboo Music
Pijanist i skladatelj Matija Dedić ostvario je iznimnu međunarodnu karijeru, što je jako teško postići djelujući s male i nedovoljno poznate hrvatske jazz scene. No, zahvaljujući potkovanosti i zdravom načinu poimanja glazbe, uspio je ostvariti suradnje s jazzistima svjetskoga glasa, a novi album, što ga je objavio za američku diskografsku kuću, dokaz je da one nisu samo jednokratna avantura. Naime, kao i s nekima od glazbenika s kojima je prije snimao, i s poznatim kontrabasistom Scottom Colleyem i bubnjarom Antoniom Sanchezom s kojima je snimio CD Sentiana, nastavio je suradnju. Trio je ovog ljeta održao uspješne koncerte na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Ljetnoj kazališno-glazbenoj sceni Amadeo u Zagrebu kojima je Dedić, kao i ovim albumom, obilježio dvadesetu godišnjicu aktivnog bavljenja jazz glazbom. Prema riječima glazbenika ta će se suradnja nastaviti. Uz izvedbe s triom, neke je ostvario solo. Osim standarda Green Dolphin Street, to su od reda Dedićeve skladbe iz raznih razdoblja karijere, neke i posve nove. Dok je za solo izvedbe odabrao uglavnom balade: stariju Freerony i nove: Plan B, Stella by Skylark, 6 Umbrella's i Helia, za komunikaciju sa Colleyem i Sanchezom predložio je uglavnom one koje zahtijevaju energičnije izvedbe, otprije poznatu Uncle M i nove: Sentiana, Coutlett, Deep i Bremen. Oduševljeni Dedićevim skladbama ovi su čuveni glazbenici u potpunosti uronili u njegov osebujan svijet i pridružili mi se u spontanim glazbenim maštarijama. Poslije zagrebačkog koncerta nisu skrivali zadovoljstvo tom suradnjom, a posebice su hvalili Dedićev skladateljski rad. Colley je rekao: »U Matijinom mi se skladanju sviđa to što svako njegovo djelo odiše izrazitim, drukčijim karakterom. Sve više tragam, u bilo kojoj vrsti glazbe, za nečim što će me povesti u određenom smjeru i stvoriti osnove na kojima se može ostvarivati komunikacija, a što je posebice važno za improvizatore. To pronalazim u njegovim djelima koja su karakterna, puna zanimljivih melodija i linija, omogućuju sviranje improvizacija, ali olakšavaju da sastav ostvaruje zajedništvo u izvedbi skladbe.« U pohvalama nije zaostao niti Sanchez: »Matijine skladbe su sjajne jer sadrže mnogo građe iz koje možemo crpsti, a nema previše zadanih dijelova koji bi sputavali. Svirajući ih možemo činiti mnogo toga, možemo ih otvarati, možemo swingati, možemo ih napuštati... Pisane su na način koji omogućuje izvođenje na mnogo različitih načina, koji nam ostavlja puno različitih mogućnosti. To nas je potaknulo da na nastupima eksperimentiramo. Volim njegove skladbe. Smatram da su cool.« Kao i na spomenutim koncertima, i na izvedbama uvrštenim na album osjeća se koliko se Dedić, svirajući s ovom dvojicom glazbenika, osjeća sigurnim, nesputanim i opuštenim, kao nikad do sad. No, možemo ustvrditi da velik dio zasluge pripada upravo njemu, njegovoj sviračkoj vještini, ali i naslušanosti, osjećaju za estetiku te autorskoj maštovitosti.
(Preuzeto iz časopisa Cantus, br. 182)
