Preminuo legendarni jazz glazbenik Clark Terry

Preminuo legendarni jazz glazbenik Clark Terry
Datum objave:
23.02.2015.
Slavni jazz trubač, krilničar i skladatelj Clark Terry preminuo je 21. veljače u St. Louisu u 94. godini života. Tijekom svoje bogate karijere Terry je surađivao i s Hrvatskim jazz glazbenicima, posebice Boškom Petrovićem.
 
Donosimo poglavlje iz knjige “Život kao jam session - Boško Petrović autobiografija”. To je tek dio Petrovićevih sjećanja na Clarka Terryja koja su dokumentirana u toj knjizi.
 
Clark Terry ili, kako ga prijatelji jednostavno zovu, C.T., je, mogu reći, priča za sebe. Ako postoji u jazzu netko koga bi mogli usporediti s jedinstvenim, neusporedivim “Satchmom”, Louisom Armstrongom, onda je to, po mojem mišljenju, Clark Terry, briljantan trubač, pjevač, zabavljač, bandleader. Istovremeno je divan, skroman čovjek i prijatelj.
 
Odmah se odazvao mojem pozivu da, uz Arta Farmera, Alberta Mangelsdorffa, Ernieja Wilkinsa, Giannija Bassa, “Diča”, Marija, “Saleta” i druge domaće muzičare, sudjeluje u koncertu i snimanju novoosnovanog B.P. Convention Big Banda koji smo vodili “Dič” i ja. Aranžmane je pisao Ernie Wilkins, inače jedan od aranžera Count Basie Big Banda. Muzičari su zbog proba i snimanja trebali ostati četiri dana u Zagrebu. Snimljena su čak dva LP-ja. Osim ploče Blue Sunset s jazz-repertoarom, snimljena je ploča i matrice evergrinskog materijala za Josipu Lisac u produkciji Karla Metikoša.
Problem je bio u činjenici da se baš taj tjedan u Zagrebu održavao Svjetski liječnički kongres te je prva slobodna hotelska soba bila udaljena barem dvadeset kilometara od Zagreba. Za Alberta se pobrinuo njemački Goethe-Institut pri njemačkom konzulatu. Isto tako Talijani su riješili Giannija Bassa. Art je već bio pretplaćen na spavanje kod mene, uz kompletan servis moje mame. Ostali su, dakle, Ernie Wilkins i već pomalo nervozni Clark Terry. Tu je uskočio moj prijatelj, odvjetnik Vladimir “Valdemar” Rubčić. Iako rocker u srcu, velikodušno je ugostio dva velikana jazza u svojem stanu, a Clark Terry, naučen na velike svjetske hotele, bez riječi je prihvatio situaciju. Još jedanput hvala C.T.-u!
 
U vrijeme kad smo snimali prvi studijski album pod radnim naslovom “Clark Terry & B.P. Convention” tema dana u Jugoslaviji bila je tzv. Markovićeva stabilizacija. Moj prijatelj, slikar “Žan” Picelj napravio je izvanredan tematski cover za ploču koristeći fotografiju Toše Dapca. Clark Terry je prisluškivao naše razgovore s light motivom “stabilisation - stabilizacija”.
“Boško, what is stabilisiation?”
Ja mu ukratko objasnim o čemu se radi. 
“Boško, sada ćemo, molim te, svirati jedan polagani blues u B-duru, standardne harmonije, a ja ću otpjevati scat vokal, u jednom trenutku na snimanju kaže Clark.
Scat je tzv. pjevanje bez riječi s imitiranjem nekog instrumenta.
“Dobro”, kažem ja. “Dečki, idemo! Jedan, dva...”
Svira se odlično. Puno atmosfere. Clark Terry daje znak za zadnji korus, još dva, tri takta, kad mi Clark s intonacijom jednog Charlieja Chaplina ili Johna Cleesea zamjauče glasno i jasno: “Stabilisaaaaation”.
Izvanredno, ali ne bez komplikacija. Naime, urednici u tadašnjem Jugotonu imali su osjećaj, i bili su u pravu, da je cijela stvar zapravo parodija na našu situaciju u državi, te su tražili da “Stabilisation Blues” maknemo s ploče i da se uopće ne zove po tom komadu, inače ju neće izdati. Poslije dobre pola godine natezanja ploča je ipak izašla.
Zahvaljujući poznanstvu s Clarkom, u dva sam navrata bio izabran za Festival All Star Big Band na jazz-festivalu u Montereyu. Jednom su Band vodili Gerry Mulligan i Clark Terry, a drugi put je svoj materijal dirigirao Oliver Nelson. S Clarkom sam u nekoliko navrata svirao i na Monterey California Jazz Festivalu. Jednom smo obojica bili gosti u fantastičnom bandu Tita Puentea, drugi put smo gostovali kod meni posebno dragog, nažalost pokojnog vibrafonista Cala Tjadera, a jednom smo prilikom obojica bili članovi Monterey Festival All Starsa što mi je ostalo u posebnoj uspomeni jer sam tom prilikom prvi put svirao s jednim od meni najdražih pijanista, Hankom Jonesom, a koncert je posebno obilježila izvedba standarda “Bye Bye Blackbird” u novoj verziji Clarka Terryja, koja po prilici glasi “Bye Bye Whitebird”.
 
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja