Glazba je mistično iskustvo

Gitarist i pijanist Ralph Towner nastupit će 9. travnja u Maloj dvorani »Lisinski« na koncertu u sklopu sezone Jazz.hr
Glazba je mistično iskustvo
Datum objave:
01.04.2015.
Autor:
Davor Hrvoj

Genij suvremene glazbe Ralph Towner nastupa i snima solo, suradnik je mnogobrojnih uglednih glazbenika poput Keitha Jarretta, Garyja Burtona i Egberta Gismontija, ali i član legendarnog sastava Oregon s kojim će 9. travnja nastupiti u Maloj dvorani Lisinski na koncertu u sklopu sezone Jazz.hr. S tim je sastavom ostvario kreativan, osebujan, eklektičan glazbeni pristup zasnovan na spoju jazza s europskom i indijskom klasičnom, ali i tradicijskom glazbom raznih naroda. Sastav su 1971. utemeljila četvorica virtuoznih multiinstrumentalista, sjajnih improvizatora i skladatelja: gitarist, pijanist, klavijaturist, trubač i udaraljkaš Ralph Towner, saksofonist, oboist, klarinetist i svirač engleskog roga Paul McCandless, kontrabasist, violinist, pijanist i flautist Glen Moore i sitarist, tablist, udaraljkaš, klarinetist, violinist, gitarist, pijanist i marimbist Collin Walcott. Nakon što je Walcot 1984. poginuo u automobilskoj nesreći njegovo je mjesto zauzeo tablist Trilok Gurtu ili je sastav djelovao kao trio, te mu se u kratkom razdoblju priključio udaraljkaš Arto Tuncboyaciyan. Od 1997. stalni je član bubnjar i udaraljkaš Mark Walker. Tijekom karijere sastav Oregon ostvario je suradnje s uglednim glazbenicima i orkestrima, primjerice s bubnjarom Elvinom Jonesom i violinistom Zbigniewom Seifertom te s Moscow Tchaikowski Symphony Orchestrom. Svoje je stvaralaštvo dokumentirao na tridesetak albuma od kojih su neki bili nominirani za nagradu Grammy.

Apstraktan oblik umjetnosti

            Kad ste otkrili dvanaestožićnu gitaru i zašto ju volite svirati?

            - Isprva je nisam htio svirati jer nije lako metalne žice trzati noktima, ali kad sam svirao sa zanimljivom grupom Paul Winter Consort bio sam zamoljen da ju sviram. Osim mene, koji sam bio pozvan da sviram klasičnu gitaru, u sastavu su svirali violončelist, oboist i svirač engleskog roga - to je mjesto poslije zauzeo Paul McCandless - tablist i udaraljkaš Collin Walcott i Glen Moore koji je svirao kontrabas. Glen i ja smo neko vrijeme svirali na jazz sceni. No, tada smo svi istodobno bili pozvani u taj sastav: Collin Walcot, Glen Moore i ja. Vođa je bio saksofonist Paul Winter. Napisao sam cijelu knjigu neuobičajenih skladbi za Paul Winter Consort s kojim smo poduzimali dugačke turneje diljem Sjedinjenih Američkih Država. Svirali smo u svakoj državi SAD-a. Glazba sastava zasnivala se na spoju barokne i brazilske glazbe te skladbi koje su bile na tragu onih Joni Mitchell. Bio je to divan spoj raznih stilova koji je lijepo zvučao, prilagodbe raznih djela, primjerice Bachovih ili Dowlandovih, ali i folk glazbe, kao i slobodnih improvizacija. Bilo je to sjajno nadahnuće da skladam za tu grupu. U izvedbi jedne od folk skladbi Winter je želio da sviram dvanaestožičnu gitaru i za mene ju je kupio. Na kraju sam popustio i počeo ju svirati. Tijekom jedne duže turneje počeo sam svirati solo na dvanaestožičanoj gitari. Trebala je to biti free stvar, ali ustvari svirao sam nešto što je podsjećalo na čembalo i renesansnu glazbu. U stvari, improvizirao sam u duhu renesansne glazbe.

            Je li takav dojam bio zbog zvuka?

            - Da, zbog zvuka. Osim toga imao sam usavršenu klasičnu tehniku, a nitko nikad nije svirao klasiku na dvanaestožičanoj gitari jer nije pogodna za sviranje prstima. Nokti bi trebali biti savršeno glatki. Nije dobro strugati noktima po metalnim žicama. Poslije toga nastavio sam ju svirati i razvio novi stil na dvanaestožičnoj gitari. Svirao sam ju i sa sastavom Weather Report, što je neuobičajeno.

            Što vas nadahnjuje na mističan pristup glazbi koji se ponekad osjeća i u izvedbama Oregona?

            - Moj je pristup uvijek mističan. Glazba je ionako mistično iskustvo. Ne možeš ju vidjeti, kušati ili dodirnuti. To je gotovo popot čistog osjećaja. Glazba izaziva određene osjećaje kod slušateja, a kod mene izazva određene osjećaje zasnovane na zvuku koji izlazi iz glazbala. To je uvijek vrlo mistično iskustvo, bez obzira tko svira i što svira. To je posve apstraktan oblik umjetnosti.

Varijanta spontanog skladanja

            Kako ste odlučili utemeljiti super grupu Oregon čije je stvaralaštvo bilo logičana nastavak djelovanja sastava Consort Paula Wintera?

            - Paul Winter Consort je bio sjajan sekstet, ali neki od nas su željeli otići korak dalje, stvarati vlastitu glazbu. Nakon godinu dana nas četvorica smo se odlučili izdvojiti i utemeljiti vlastiti sastav. Bili smo ograničeni glazbalima koja smo svirali. Paul McCandles se razvio u odličnog improvizatora, a Collin Walcott u nevjerojatnog udaraljkaša klasične i indijske glazbe. Godinama je putovao s Ravijem Shankarom i Alla Rakha Khanom koji su bili njegovi učitelji. Radio je kao njihov road menadžer koriseći svaku priliku da prima poduku od njih, čak i prigodom čekanja u zrakoplovnim lukama i hotelskim sobama. Imao je odličnu naobrazbu i odlikovao se sjajnim zvukom svih glazbala koje je svirao. Glen i ja smo godinama nastojali svirati poput Billa Evansa i Scotta LaFara, uhvatiti takav zvuk. Na taj smo se način povezali. Poznajemo se još od studentskih dana. Od samog početka tako smo se dobro uklopili. Ja sam napisao najviše skladbi za sastav, ali i ostali su skladali.

            U stvaralaštvu sastava Oregon, uz ostale pristupe, zastupljene su i slobodne imprvizacije. Takav je pristup posebice bio istaknut u prvim godinama djelovanja. Zašto vam je važan free jazz?

            - Nema free jazza u glazbi koju skladaš, bez obzira kako sviraš. Kad god počneš svirati, stvarati zvukove, počinješ skladati, nastojiš reći nešto, a to ovisi o glazbenom materijalu. Sviraš li free znači da si započeo bez predloška, naslijepo, i da možeš ići u bilo kojem smjeru u kojem u tom času poželiš. Možeš svirati tango ili polku. Sviraš li free svakako možeš uključiti polku. Neka free glazba zasnovana je na atonalnom sviranju, ali to je samo jedna verzija, jedan stil. I ja sam tako svirao u to doba u New Yorku. No, to je samo jedna varijanta spontanog skladanja.

            Sastav Oregon od samog početka ima jedinstven i prepoznatljiv zvuk. Kako to da ste odlučili spajati tolike stilove, primjerice klasičnu glazbu, jazz, folk, indijsku glazbu?

            - U to doba u New Yorku su mnogi eksperimentirali i spajali stilove. Mnogi su bili zainteresirani za udaraljkaše. Primjerice, Miles Davis je u svoj sastav uzeo Airta Moreiru.

            Nije li Davis na suradnju pozivao i Colina Walcotta?

            - Za snimanje jedne ploče »posudio« je Collina Walcotta, ali nije htio da svira sitar nego tanpuru, zbog njezina zvuka. Neki su glazbenici u sastave pozivali tabliste. Utjecaj indijske glazbe bio je snažan.

Intrigantan Stravinski

            Je li i to bio jedan od važnih utjecaja u nastanku fusiona?

            - Tada je počeo djelovati Mahavishnu Orchestra gitarista Johna McLaughlina koji je svirao vrlo složene ritmove i glazbu nadahnutu indijskom. Bio je jako dobar. Još uvijek je. Mnogo se toga događalo u to doba. Tada je nastala predivna glazba koju su nazvali fusionom, a koju su svirali mnogi, primjerice Joe Zawinul koji je bio iz Beča. Napisao je puno nevjerojatnih skladbi za ploče Milesa Davisa. Sjajna je bila njegova suradnja s Cannonballom Adderleyem. Bio je briljantan skladatelj, glazbenik. Zanimljivi su bili ti europski glazbenici u koje spada i Englez John McLaughlin. Osim jazza na mene je utjecala i europska, istočnjačka i brazilska glazba. Osjeća se to u mojem skladanju koje je posebice nadahnuto istočnoeuropskom klasičnom glazbom, primjerice stvaralaštvom Bele Bartoka. Pišem djela u nepravilnim mjerama. Teško je to objasniti gledajući note na papiru, ali ako se dobro odsvira doimaju se logično. To mi je potrebno zbog fraziranja. Kad se odsvira doima se posve prirodnim. Bilo je to divno doba. Svi su svirali, istraživali nadahnjivali se glazbom sa svih strana svijeta.

            Iako ste američki glazbenik u vašem se stvaralaštvu osjeća upravo bliskost s tom europskom estetikom, ne samo klasične nego i folk glazbe. Zašto?

            - Kad dolaziš na svijet ne možeš odabrati gdje ćeš se roditi. Uvijek sam imao osjećaj za različite vrste glazbe iako nisam znao sve pojedinosti o njima. Stasao sam slušajući puno ploča. Dobro sam upoznao tradiciju jazz glazbe. Još tijekom drugoga svjetskog rata moja su braća kupovala ploče swing glazbe koje sam slušao kao dijete i dobro se upoznao s tom glazbom. Dolaskom u New York upoznao sam se s glazbom koja izlazi iz okvira američke tradicije. No, gitaru sam počeo učiti prije nego sam došao tamo. Nakon što sam studirao skladanje na jednom američkom sveučilištu, došao sam u Europu. Godinama sam živio u Beču gdje sam studirao i diplomirao klasičnu gitaru. Tamo sam se upoznao s tamošnjom glazbenom tradicijom. Obožavam Albana Berga i Antona Weberna. Webern je najbolji primjer takvog skladateljskog pristupa. Naravno, Igor Stravinski je uvijek bio intrigantan za većinu jazz glazbenika. Skladao je predivna djela koja me još uvijek nadahnju, posebice ona koja odišu narodnom glazbom ali s neverojatnim tajanstvenim harmonijama koje u potpunosti mijenjaju značenje tih jednostavnih melodija.

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 29. ožujka 2015.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja