Joe Kaplowitz o albumu “Organic Intelligence"

Joe Kaplowitz o albumu “Organic Intelligence
Datum objave:
08.04.2020.
Pijanist, orguljaš, tubist, skladatelj i aranžer Joe Kaplowitz je glazbenik istrančanog osjećaja za jazz i srodne stilove koji je stekao veliko znanje o toj glazbi, njezinim korijenima i razvojnom putu, a upoznat je i sa suvremenim dostignućima. 
 
Kaplowitz se profesionalno počeo baviti glazbom s petnaest godina, dok je živio u Washingtonu. Svirao je s poznatim američkim blues i jazz glazbenicima kao što su Eddie Daniels, James Moody, David “Fathead” Newman, Koko Taylor, Lucky Peterson, Abraham Burton, Wess Andreson, Wycliff Gordan i drugi. Nakon 1999. predvodio je sastave s kojima je nastupao u Bijeloj kući te kultnim klubovima Blues Alley, The Knitting Factory i The House of Blues. Od 2002. do 2004. živio je u New Yorku gdje je vodio Joe Kap Organ Trio.
 
Godine 2006. doselio je u Hrvatsku gdje je sa suprugom, pjevačicom Lelom utemeljio Lekap Quartet. Otada nastupa i snima s mnogim poznatim pjevačima i instrumentalistima i jedan je od najtraženijih glazbenika na hrvatskoj sceni. Aktivno sklada, raspisuje aranžmane te nastupa i snima s mnogim uspješnim glazbenicima. Sa sastavom Davor Križić Experiment 2014. je snimio istoimeni album za koji su osvajili tri nagrade Porin.
 
Cijenjen je i na području klasične glazbe. Godine 2011. postao je članom kvinteta klasične glazbe Simply Brass u kojem svira tubu. S tim je sastavom nastupio na Juilliardu u New Yorku, na sveučilištu u Quebecu te na turneji po sedam kineskih gradova.
 
Od 2014. Kaplowitz je redovni član Jazz orkestra HRT-a za koji piše mnogobrojne aranžmane i skladbe. Svirajući s tim orkestrom surađivao je s uglednim imenima svjetske glazbene scene kao što su Charles Tolliver, Miroslav Vitous, Ernie Watts, Terrell Stafford, Ed Neumeister, Michael Abene i drugi.
Godine 2012. dobio je prestižnu nagradu Status za doprinos u glazbi, u kategoriji jazz glazbe, kao klavirist, a 2014. kao klavirist i tubist. Godine 2017. osvojio je nagradu Porin za najbolju jazz skladbu pod nazivom “Donna Lee Is Pissed Off” s albuma prvijenca sastava 4in3+1 pod nazivom “Eat It, It's Still Good”.
Za koncert s Jazz orkestrom HRT-a i CD “Organic Intelligence” (Aquarius Records) Kaplowitz je pripremio jedanaest autorskih skladbi različitih karaktera, stilova, tempa i instrumentacija pisane za hammond orgulje i orkestar.
 
Osjećaj zahvalnosti
 
- Duke Ellington, Thelonious Monk i Charles Mingus su mi među najbitnijim jazz skladateljima. Pisali su vrhunske jazz skladbe prepune originalnosti i emocija. Ponekad čujem zanimljivu melodiju u glavi i onda ju zapišem, a ponekad istražujem harmonijske progresije na klaviru i kad nađem one koje su mi najzanimljivije, nastavim se igrati s njima sve dok se ne pretvore u pjesmu. Za pisanje me nadahnjuju životna iskustva i druge dobre skladbe koje slušam. Nekoliko puta godišnje mi se dogodi osjećaj kao da se spojim s nepresušnim izvorom kreativne energije za skladanje i tada nastaju moje najbolje skladbe. Skladba “Time To Go”, pisana u standardnoj blues formi i namijenjena otvaranju albuma, potječe iz korijena tradicije jazz orgulja. “Monoatomic” je jedna od mojih novijih skladbi koju inače sviram na klaviru, ali prikladna je i za izvedbu na orguljama. “The Peacemaker” je suradnja s mojom suprugom Lelom, a donosi pokretljivu liriku i prvoklasnu vokalnu izvedbu. Skladba donosi priču o pojedincu koji se posvetio podučavanju ljudi našega svijeta da zajedno žive u miru. Htio sam evocirati misli onih koji su kroz povijest obavljali taj posao. Skladba “Donna Lee Is Pissed Off” je lagana satira koja se odnosi na bivšu ženu starog prijatelja, a po svojem obliku i konstrukciji povezana je sa skladbom “Donna Lee” Charliea Parkera. Skladbu “Introphedaktole” za solo klavir napisao sam kao osamnaestogodišnjak, u vrijeme kad sam intenzivno slušao Monka. Zamisao za skladbi “The Mad Scientist” pojavila se jednog hladnog zimskog poslijepodneva, u doba kad sam često gledao stare znanstveno-fantastične filmove. “Zawanadon” je ime bića iz druge dimenzije. U aranžmanu sam koristio mali sastav sa četiri puhača. Naslovna skladba, “Organic Intelligence”, ukorijenjena u funk tradiciji, također je aranžirana za mali sastav. “Attitude of Gratitude” znači upravo ono što naslov govori. Nadam se da će izvedba donijeti osjećaj zahvalnosti za život i dobre ljude. “Blues in Red Hook” posvetio sam vremenu kad sam doselio u New York i živio u Brooklynu. Red Hook je susjedstvo na rivi u Brooklynu, odlično mjesto za druženje. Konačno, “Wise Is Water Blues” je nadahnjujuće djelo ostvareno u blues formi. Kod vode mi se sviđa to što se može uklopiti u bilo koji oblik i prostor. To je vrlo prilagodljivo, nešto što koristim kao primjer kad mi zatreba. U ovom djelu Lela ponovno donosi izvrsnu lirsku i vokalnu izvedbu, kao i fantastičan tap-dance solo s našom najdražom kćerkom Lucijom.
 
Most u povijesti jazza
 
Što vas nadahnjuje za pisanje aranžmana?
 
- Motiviraju me dobre skladbe. Kad pišem aranžmane u jazz stilu za skladbe koje nisu originalno napisane u tom žanru, pokušam pronaći dio koji se na neki način može vezati uz jazz. Kad ih pišem za vlastite skladbe, pokušavam iskomunicirati jednostavnu ideju kroz kompleksni zvuk jazz orkestra.
 
Koje aranžere u povijesti jazza smatrate važnima i zašto?
 
- Bill Strayhorn, Gil Evans, Charles Mingus i Thad Jones su mi neki od najvažnijih jazz aranžera. Oni su postavili temelje jazz aranžiranja koje koristimo i danas.
 
Zašto ste odlučili koncert i album posvetiti zvuku orgulja?
- Zvuk orgulja općenito nije toliko zastupljen u aranžmanima jazz orkestara. Također, želja mi je bila podijeliti s HRT jazz orkestrom i našom publikom nešto posebno, drugačije, nešto što nemaju priliku čuti tako često. Ovim albumom želim podijeliti svoje osobno iskustvo života u Americi kroz univerzalni jezik glazbe.
 
Kako ste uskladili zvuk orgulja sa zvukom jazz orkestra?
 
- Pokušao sam uklopiti orgulje u jazz orkestar koristeći ih u kombinaciji uloga basa i klavira kao jednog instrumenta u ritam sekciji. Također, mnogi veliki akordi koji se sviraju na orguljama zapisani su i u sekcijama puhača. Stil aranžmana odražava povijest i stil jazz orgulja s tvrdim swingajućim bluesom i dobrim funkom.
 
Što taj zvuk predstavlja u povijesti jazz glazbe?
 
- Hammond orgulje i taj zvuk predstavljaju važan most u povijesti jazza, od razdoblja swinga 1930-ih do hard-bopa 1960-ih. Prvi jazz orguljaši počeli su svirati 1940-ih u stilu Counta Basiea i Errolla Garnera, a trebalo je proći 25 godina da bi Hammond orgulje zaživjele u suvremenom jazzu 1960-ih. Taj je napredak ostvaren ponajprije zahvaljujući djelovanju orguljaša Jimmyja Smitha. On i njegovi slljedbenici razvili su svoje sposobnosti sviranja do dovoljno visoke razine da su mogli djelovati u ritam sekciji zauzevši mjesto basista. Time su pridonijeli najranijoj formi “funk” ili “funky” jazz glazbe koja je općenito bila sekularizirana verzija gospel glazbe. Bio je to razvoj u jazzu koji je imao ogroman utjecaj na druge afroameričke glazbene oblike kao što su funk, rhythm and blues, soul, motown i rock.
 
Kralj jazz orgulja
 
Zašto volite upravo zvuk Hammond orgulja?
 
- Kao devetogodišnjak prvi put sam čuo zvuk Hammond orgulja i pojačala Leslie. Očarao me topli zvuk i ogroman raspon frekvencija, pogotovo basova.
 
Koje orguljaše u povijesti jazza smatrate važnima?
 
- George Gershwin i Fatts Waller su bili među prvim glazbenicima koji su koristili Hammond orgulje netom nakon što je instrument izumljen 1936/37. Oni su bili odgovorni za uvođenje Hammond orgulja u jazz. Do 1940-ih posebna vrsta orguljaškog swing stila nastala je iz sviranja Fatsa Wallera i Wild Bil Davisa. Jazz orguljaški stil ostao je na tom putu sve dok Jimmy Smith nije 1956. počeo svirati i snimati. On je postao kralj jazz orgulja. Svirao je i okupljao istomišljenike s kojima je razvijao tu glazbu. Do 1962. novi su orguljaši poput “Brothera” Jacka McDuffa, Dona Pattersoan, Jimmyja McGriffa, Richarda Groovea Holmesa, Shirley Scott, Trudy Pitt, Charlesa Earlanda, Genea Ludwiga i Larryja Younga postali poznati i snimali su za velike diskografske tvrtke specijalizirane za jazz, primjerice za Blue Note i Prestige. Larry Young je donio orgulje u suvremene jazz zvukove kasnih 1960-ih, posebice sa svojim važnim albumom “Unity”  iz 1965. Nakon te godine jazz orgulje su se dobro uklopile u funk i soul, a poznatiji su postali drugi orgulljaši kao što su Dr. Lonnie Smith, Big John Patton, Johnny Hammond, Ruben Wilson i Charles Kynard. Do 1970. svi su spomenuti jazz orguljaši, uključujući najpoznatije: Smitha, McDuffa i Holmesa, donijeli promjene u funk bass stil i čak su u svoje sastave počeli pozivati bas gitariste. Do 1990-ih pojavili su se Joey DeFrancessco, Dan Wall i Barbara Denerlien koji su popularizirali jazz orgulje nakon desetljeća relativne zamagljenosti zbog popularnosti jazz fuzije i sintisajzera. Danas su DeFranecssco, Larry Goldings, Tony Monaco, Sam Yahel i Pat Bianchi u samom vrhu jazz orguljaša.
 
Davor Hrvoj
 
(Preuzeto iz Novog lista od 12. siječnja 2020.)
 
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja