Umjetnost je potraga za izgubljenom komunikacijom

Umjetnost je potraga za izgubljenom komunikacijom
Datum objave:
17.05.2020.
Tamara Obrovac osvojila je Porin u kategoriji Najbolje skladbe jazz glazbe za pjesmu "Suza sjajna" s albuma “TransAdriaticum”. Album je predstavila u lipnju prošle godine ekskluzivnim koncertom na svečanom zatvaranju sezone Jazz.hr-a.
 
To je njezin dvanaesti autorski album, četvrto inozemno izdanje i drugo izdanje za austrijsku izdavačku kuću Alessa Records s kojom surađuje od posljednjeg CD-a Tamara Obrovac Transhistria Ensemblea “Canto amoroso”. CD donosi odmak od njezinog dosadašnjeg stvaralaštva, posebice onog što ga ostvaruje sa svojim Transhistria ensembleom. Nove zamisli odlučila je ostvariti uz nove suradnike, osim, naravno, njezinog najdugovječnijeg glazbenog partnera, bubnjara Krunoslava Levačića. Uz njih dvoje, TransAdriatric quartet čine dvojica talijanskih glazbenika: pijanist Stefano Battaglia i kontrabasist i violončelist Salvatore Maiore. Uz njih je nastupila na nekoliko koncerata.
 
Kao i prigodom snimanja prethodnih albuma, u nastojanju da ostane u prepoznatljivom skladateljskom izričaju, istovremeno je donijela nešto novo, a stvaranju glazbe pristupila je studiozno. Primjerice, prije snimanja albuma razmišljala je za koga piše te skladbe, a kao i uvijek, pri izabiru glabenika za Tamaru je bilo vrlo važno to da su spomenuti talijanski glazbenici tankoćutni umjetnici uvijek spremni za spontane komunikacije. “Naravno da to nije racionalan proces”, rekla je. “Nisam to napravila namjerno, ali u glavi sam imala nekoliko pjesama i koncept jednog filigranskijeg i tematski zaokruženog albuma. U pisanju skladbi vodilo me razmišljanje o načinu na koji Stefano Battaglia svira klavir, njegov izuzetno profinjen i originalan način interpretacije, potpuno neopterećen bilo kakvim jazz klišejima. Vjerujem da je njegovom zaista individualnom načinu sviranja pridonijelo i to što je klasično obrazovan pijanist, koji je spojio najbolje od oba svijeta. Kontrabasist Salvatore Maiore je svirao sa mnom još na samim počecima - zajedno smo svirali nekoliko koncerata kasnih 1990-ih i početkom 2000-e - a inače je Battaglijin stalni suradnik, što je također važno. Želja mi je bila spojiti njih dvojicu, Krunu i mene, kao antipod koji nosi malo drugačiji princip i način improvizacije, svojstven svim mojim ansamblima u kojima svira Kruno. Htjela sam spojiti njihov filigranski ili ECM-ovski zvuk i naš možda malo jači ili emotivniji princip.”
 
Ugođaj i dramaturguja
 
Kroz taj princip stvaranja Tamara je premostila dvije obale jadranskoga mora proširivši okružje u kojem traži nadahnuće. “Naravno da je Mediteran moje pristanište, glazbeno i kulturološko, uvijek inspirativno prvenstveno u smislu ozračja i duha, jer se u mom radu gotovo nikad ne bavim direktnim parafraziranjem tradicionalne glazbe”, rekla je. “Shodno samom imenu albuma Jadransko more je višeslojna poveznica, most, sjecište i stjecište različitih, a istovremeno bliskih kultura što se svakako osjeća i u pristupu glazbi. Salvatore je sa Sardinije, a Stefano živi u Toskani, u Sieni, tako da i ta, čisto geografska pripadnost nosi određeni kod prepoznavanja. Tijekom rada na skladbama zaista smo lijepo surađivali, zajedno radili na finalnoj strukturi skladbi, pronalazili odgovarajuća rješenja, od harmonijskih, ritmičkih elemenata do finaliziranja strukture samih skladbi ali i dramaturgije cijelog CD-a. To mi je posebno drago jer je to svakako pridonijelo zaokruženoj cjelini i ozračju cijelog albuma.
 
Uz spomenute glazbenike Tamara istražuje novi zvuk: introspektivan, meditativan, minimalistički, blizak onom koji promovira diskografska kuća ECM za koju obojica Talijana snimaju. Pri tome je ostala vjerna načelima na kojima stvara tijekom cijele karijere: osobno, duboko promišljeno i elegantno dotjerano, suvremeno a nadahnuto tradicijom vlastitog okružja - Istre. No, to ne znači da u taj izraz ne može inkorporirati elemente drugih kultura, u ovom slučaju afričke i dalmatinske, ali i odraze svojeg stvaralaštva na području glazbe za kazalište. Fascinantno je kako u tim nastojanjima stapa tekstove s glazbom, riječ i zvuk, arhaično i suvremeno, regionalno i univerzalno, stvarajući poseban, prepoznatljiv ugođaj. “Naravno i zvuk je važan”, rekla je. Željela sam dobiti kombinaciju “velikog” zvuka karakterističnog za izdanja ECM-a i prirodnog zvuka prostora u kojem snimaju živi glazbenici. Studio Muzičke akademije u Zagrebu, gdje smo snimali, ima sjajan koncertni Steinway glasovir što je osnovni preduvjet kvalitetnog zvuka, a Bernard Mihalić je producirao album točno na način na koji sam željela, način koji, prema mojem mišljenju, pravilno korespondira samom sadržaju i strukturi glazbe. Izdavačka kuća ECM je poznata po karakterističnom zvuku, tj. produkciji, ali je isto tako važno i to da je ta kuća donijela drugačiji izbor i profilirala određenu vrstu glazbe za određenu vrstu slušatelja koja je odmaknuta od tzv. mainstream jazza, što je, prema mojem mišljenju, potrebno. Osim toga uspjela je u sklopu svojih izdanja profilirati i element koji mi je posebno interesantan, taj tzv. europski jazz. Isto tako na svojim izdanjima vode računa o konceptu i generalnom ugođaju albuma na čemu smo i mi dosta radili. Na primjer pjesma “Dvi divojke”, koja ima dozu jačine u sebi, nije bila uvrštena na CD zato što nije bilo moguće stvoriti tu dramaturgiju jer je na neki način iskakala. Zapravo, dramaturgiju bih nazvala ugođajem, znači da glazba teče na neki način, da ima različitosti, ali da nema poremećaja, da je neki generalni pristup vidljiv a da istovremeno nije dosadno u smislu da ne nosi uvijek isti glazbeni element, istu emociju, isti ritam; dakle da je kontekstualno smisleno te unutar toga konteksta istovremeno različito. To je ravnoteža koju smo tražili, a čini mi se i našli.
 
Metafizička razina
 
Kao i na prethodnim izdanjima Tamara je autorica većine skladbi. Glazbu je napisala za sve osim za “Afro Blue Istra” koja je njezina obrada legendarnog standarda “Afro Blue” Monga Santamarie, a tekstove za sve osim za skladbe “Slavuj piva” koji je narodna, “Galiotova pesen” koju je uglazbila na tekst Vladimira Nazora, “M'hanno ferita” na tekst Carmele Ronchi, talijanske pjesnikinje s početka prošlog stoljeća, i “Trukinja” za koju je namjenski tekst napisala Rosanna Turchinovich.
 
Oblikovanje skladbi odvijalo se kroz duže razdoblje i to u tri faze. “Prva faza je bila čitanje i zajedničko građenje skladbi”, rekla je. “Na tome smo poradili na nekoliko koncerata tijekom 2017. kad smo postavljali te skladbe i kad smo se na neki način osluškivali. Nakon toga smo imali pauzu te smo se početkom ove godine ponovno sastali i doradili ih zajedno. Vremenski odmak uvijek nosi svoje, prema mojem mišljenju dobre karakteristike; na neki način djeluje kao sito u kojem ostaju najbitniji segmenti glazbe, najbitniji segmenti dramaturgije svake pjesme. To smo zaista polirali do filigranske preciznosti, sve dok nije dobilo formu koja je zabilježena na CD-u. Nakon toga, kad smo ih počeli izvoditi na koncertima, skladbe su se otvarale na posve drukčiji način, to je normalno. Uvijek je CD, samo snimanje, sam zvuk koji je uhvaćen, na neki način hermetičniji od koncerata, iz jednostavnog razloga što tamo nema publike, a na koncertima je ima. Zato je logično da se kroz višestruke izvedbe pjesme otvaraju i da se događaju različiti “ekscesi”. Uživamo u tome kako se pjesme razvijaju na pozornici, u suzvučju sa slušateljima i njihovim reakcijama ”
 
Album “TransAdriaticum” snimljen je početkom 2019., a objavljen je desetak dana nakon iznenadne i, unatoč poznim godinama, potpuno neočekivane smrti Tamarinog oca Ivana Obrovca koji je izvršio ogroman utjecaj na njezin život i stvaralaštvo. “To se dogodilo jako naglo i tata je od jednog nevjerojatno živog stvorenja, jednostavno u trenutku nestao... to je bio zaista velik šok. Njegov odlazak donio je neku novu konotaciju albumu koji je po svom tonu, ogoljenosti i cjelokupnom intimističkom pristupu na neki način dobio dimenziju oproštaja od mog zaista divnog oca koji me naučio moralu i slobodi, koji je oblikovao moju percepciju svijeta oko sebe, oca kojem mogu zahvaliti svu svoju slobodu izričaja, izuzetno važnu za područje kojim se bavim. Bio je moj otac, ali i duhovni otac mnogih svojih učenika kojima je otvorio nove perspektive, nove svjetove, uvide, kao i odnose između njih. Kao i sam album, tako su i neke skladbe nakon njegovog odlaska dobile drugu konotaciju kao primjerice pjesma “Mriž zvizdami” koju sam posvetila baki, a problematizira mogućnost da je ljubav ta dimenzija preko koje bi eventualno mogli osjetiti naše voljene koji odu u neku drugu dimenziju. Iako je to u našoj kulturi prvenstveno religijska predodžba vjerujem da ima opravdanje i u fizikalnom smislu i činjenici da energija u principu nikad ne nestaje već se transformira u neki drugi oblik. S emotivne strane je naravno vrlo teško prihvatiti da voljene osobe više nema; to je dugotrajan proces u kojem se odvija čitav spektar različitih emocije od kojih je najizraženija tuga. Pretpostavljam da je logično da moje emotivno stanje djeluje na to kako se te pjesme izvode. Kad izgubi nekog tako važnog, čovjek svakako na neki način odraste. Tim više što je moj tata bio čovjek širokih horizonata i obrazovanja s kojim sam o tome što radim mogla razgovarati na tzv. metafizičkoj razini na način na koji to nisam mogla ni s kim drugim. Uvijek smo nalazili suzvučje i istovrsno stanje u kreaciji - njegovim slikama i mojoj glazbi - i na taj smo način birali njegove radove za omote mojih CD-ova.”
 
Suština postojanja
 
Slijedom događaja nakladnik Sa(n)jam knjige u Istri objavio je Monografiju “Obrovac, Ivan i Tamara” koja je, uz prigodni nastup umjetnice, promovirana 5. prosinca na otvorenju 25. izdanja istoimenog Sajma u Puli. Promocija se idealno uklopila u temu Sajma “Gradovi u tijeku”, odnosno posvetu gradu Puli. Monografija je nastala na inicijativu Magdalene Vodopije, direktorice Sajma knjiga u Puli koja dobro poznaje rad Tamare i njezinog oca Ivana Obrovca, kao i njihov odnos. Monografija je najbliži termin koji se mogao naći za knjigu u kojoj su njegove slike i njezini stihovi. “Odnos tih slika i stihova oslikava našu obostranu potragu za suštinom postojanja i komunikacije”, rekla je Tamara. “Tata mi je jednom davno rekao da je “umjetnost potraga za izgubljenom komunikacijom”. To je jedna od mnogih njegovih misli koje su mi se urezale u pamet još kao mladoj, a čije sam značenje tek kasnije shvatila.”
 
Slike i stihove sjajno je uparila Leonida Kovač, povjesničarka umjetnosti i kustosica, također rodom iz Pule, a za zaista izvrsno oblikovanje knjige zaslužan je pulski dizajner Mauricio Ferlin. Svi koji su bili uključeni u stvaranje te knjige imali su, osim stručnosti potrebne za stvaranje takve neuobičajene strukture knjige, i osobni odnos prema Tamari i njezinom ocu. “Knjiga je zaista rađena s ljubavlju i poštovanjem, te je osmišljena kao svojevrsni omaž našem odnosu, odnosu oca i kćeri koji se oboje bave stvaralačkim radom, te sam stoga jako zahvalna svima koji su bili uključeni u stvaranje ove knjige”, rekla je. “U knjizi su moji stihovi u kontekstu odnosa s njegovim slikama dobili jednu drugu dimenziju. Naime to su sve uglavnom starije pjesme, neke uglazbljene neke neuglazbljene, dakle radovi koji nisu direktno nadahnuti slikama, koji u ovom kontekstu djeluju organski povezani, a neki stihovi čak i kao oproštaj. Pretpostavljam da se to, osim emotivnom odnosu i vezanosti između tate i mene, može pripisati određenom arhetipu koji postoji i u njegovom i u mom radu, koji po mojem mišljenju omogućuje istinsko intuitivno razumijevanje bilo kojeg, a pogotovo kompleksnijeg i apstraktnog umjetničkog izričaja, te time omogućuje i smislen odnos i korespondenciju između dvaju različitih područja izražavanja. Drago mi je bilo što smo na promociji knjige izbjegli komemorativni ugođaj, što mogu velikim dijelom zahvaliti sjajnom uvodnom “referatu” Borisa Dežulovića, moderatora promocije, kao i riječima Mladena Lučića, kustosa MSU Istre, kojima je na stručan i edukativan način opisao obilježja tatinog rada kao umjetnika i pedagoga.”
 
Odraz kompleksnosti
 
Ova knjiga predstavlja posve novi odnos oca i kćeri, onaj koji se skrivao od pogleda javnosti, koji je obuhvaćao samo njihovo intimu. Naime, do sada se odnos njegovog i njezinog rada materijalizirao tek kroz omote Tamarinih albuma na kojima su uvijek njegovi radovi. “Odabir radova za naslovnice mojih albuma posljedica je naših razgovora o potragama za vlastitom suštinom, identitetom i sredstvima izražavanja koja nam to najbolje omogućuju”, rekla je. “Tako smo na neki način tata i ja otkrivali slične, istovrsne iako shodno području različito realizirane faze rada prema kojima je onda tata izabirao svoje radove koje bismo koristili na omotima. Njegove slike su zaista odraz njegove kompleksnosti kao čovjeka široke naobrazbe i znanja kojeg je kao pedagog nesebično prenosio svojim učenicima, čovjeka posvećenog razumijevanju svijeta i pozicije umjetnosti u njemu, istraživača novih tehnika i kreativnih procesa. Tek sad nakon njegovog odlaska zaista osjećam i vidim njegove slike sasvim drugim očima. One su zaista on sam. Ove riječi kustosice Leonide Kovač iz kataloga izložbe u Laubi koje su gotovo pa anticipirale njegovu smrt to lijepo ilustriraju: Ivan Obrovac ne slika ono što je vidljivo, već slikanjem, koje ovdje jest dodirujući susret tvari što se otjelovljuju u pojavnosti prozirućih polja boje i zasijecajućih grafizama, daje osjetiti neperceptibilni, no paradoksalno temeljni medij koji postoji s onu stranu vidljivoga. Taj bazični medij je vrijeme samo, spoznatljivo jedino posredstvom činjenice smrtnosti tijela.”
 
Monografija je u sklopu otvorenja Sajma bila komplementarna i otvorenju izložbe “Pantoskopije” Ivana Obrovca u MSU Istre, kao i programu Obrovac2, kao pratećem audiovizualnom događaju u sklopu otvorenja, u kojem se isto tako događa spoj njezinog i njegovog rada, ovaj put na nešto direktniji način. Naime, radi se o glazbeno vizualnoj izvedbi koja spaja njezinu glazbu i improvizaciju Transhistria quarteta i projekcije Ivanovih slika u režiji njegovog učenika Matije Debeljuha, istarskog dizajnera i vizualnog umjetnika. Ivan Obrovac je, naime, bio profesor i utemeljitelj škole za primjenjenu umjetnost i dizajn u Puli, iz koje su izrasle generacije istarskih umjetnika: slikara, kipara, dizajnera. “Taj program je prvi put zaživio u sklopu otvaranja tatine izložbe istog naziva u zagrebačkoj Laubi”, rekla je. “Na tu ideju došla sam zahvaljujući sugestiji naše bliske prijateljice Tatjane Genc, u želji da njegov rad približim širem krugu ljubitelja i poštovatelja umjetnosti. To je i za mene i za moje sjajne glazbene suradnike bilo zanimljivo i novo iskustvo koje je donijelo još neke nove elemente u izvedbu tih djela. Naime radilo se o atipičnom nastupu u smislu nedostatka elemenata pravog koncerta, pozornice, svijetla. Mi glazbenici bili smo ispred zida na koji su preko nas - bili smo neosvijetljeni - projicirani tatini radovi te smo se tako našli u jednoj vrsti intime što nam je omogućilo novi pristup improvizaciji koji je uključio i vizualni element, u režiji Matije Debeljuha. Izvedba Obrovac na kvadrat u sklopu otvorenja izložbe u MSU Istre otvorila je još jednu novu razinu u izvedbi i improvizaciji, te ću svakako taj program u kojem se sve jače prožimaju tatin i moj rad uvrstiti u svoj profesionalni portfolio.”
 
Davor Hrvoj
 
(Preuzeto iz Novog lista od 29. prosinca 2019.)
 
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja