Klavirist koji definitivno ima božji dar

Klavirist koji definitivno ima božji dar
Datum objave:
25.05.2020.

Matija Dedić “Tajna vještina – Glazba Zlatana Stipišića Gibonnija”

Za početak stvaralaštva pijanista i skladatelja Matije Dedića kao solo izvođača važno je bilo razdoblje s početka 2000-ih. Naime, nakon što je snimio dva albuma u formaciji trija, 2000. je za diskografsku kuću Cantus objavio CD »Solo/Part I« na kojem, kao i na prethodnima, izvodi uglavnom vlastite skladbe, a 2002. je bio polufinalist na Montreux Solo Piano Competitionu i nastupio je na Kopenhagen Jazz Festivalu. Otada su solo izvedbe, više ili manje, prisutne u svim njegovim glazbenim projektima. To je njegova strast, njegova nasušna potreba. Kad je sam za klavirom osjeća se smirenim, nesputanim, slobodnim, najiskrenije može iskazati ono što ga obuzima u tom trenutku, bez obzira na koji glazbeni predložak improvizira.

Zato mnogi smatraju da Matija svoje emocije najdojmljivije izražava upravo kroz solo sviranje. Iako je na albume koje je snimao s drugim glazbenicima često uvrštao i solo izvedbe, 2015. je ponovo objavio albume u tom kontekstu: »Ligherian Rhapsody« i »Matija svira Arsena«, a nedugo za Croatia Records i CD »Tajna vještina – Glazba Zlatana Stipišića Gibonnija« na koji je uvrstio osam solo izvedbi i jednu koju je ostvario uživo s Nikšom Bratošem i Mladenom Kosovcem.

»Solo nastupi nisu nimalo jednostavna disciplina«, rekao je. »Nije lako publiku sedamdeset i pet do devedeset minuta, koliko otprilike traju moji improvizatorski nastupi, publiku održavati sretnom, ispunjenom i zaintrigiranom. Ti me nastupi izmore, ali ako su uspješni, osjećam ponos da se hrabrost isplatila i da sam svojim, često avangardnim pristupom, uspio dotaknuti ljudske duše.«

Osim kroz prizmu solo izvedbi, na ovo izdanje možemo gledati i kao na kontinuitet objavljivanja tematskih albuma. Osim spomenutog »Matija svira Arsena«, koji je posvetio skladateljskom radu svoga oca, Arsena Dedića, te CD-a »Kontesa« na koji je uvrstio djela Dore Pejačević, pa i prigodnog »Jazz Christmas«, 2004. je objavio CD »Tempera – Matija Dedić svira Gibonnija«. Neke izvedbe za to izdanje snimio je u triju s kontrabasistom Mladenom Barakovićem i bubnjarom Bornom Šercarom ili programerom Silviom Pasarićem, a četiri solo: »Sve ću preživit«, »Judi, zviri i beštimje«, »Projdi vilo« i »Ako me nosiš na duši«. Na novi CD uvrstio je tri koje je snimio na prethodnom, naravno u novim obradama, te neke koje je snimio prvi put.

Potreban je valjan razlog da bi se ponovo upustio u proučavanje stvaralaštva istog autora, u poniranje u dubinu njegovih glazbenih zamisli i istraživanje novih mogućnosti prezentacije njegovog djela. Ovaj album potpuno je različit od »Tempere«, kao što je i album »Matija svira Arsena« drukčiji od puno godina prije snimljenog albuma »Drugi pogled«, također s Arsenovim skladbama.

Prava istina

Matija se uspio osloboditi razmišljanja u stilskim okvirima i zato na ovom albumu tako prirodno objedinjuje pop, jazz, klasiku…. Gibonnijeva je glazba zahvalna za improviziranje na taj način, a ujedno izazovna i privlačna. Dvije njegove skoladbe snimio je prije dvanaest godina za album »Life of Flowers« »Osjetio sam da je upravo Gibonnijeva glazba to što mi daje mogućnost sviranja na način na koji sam, recimo, snimio glazbu pokojnog oca«, rekao je Matija. »Slobodniji autorski pristup ionako izdajem isključivo za strano tržište. Ne smatram nimalo da se kod »Tajne vještine« radi o jazz albumu, a onaj koji ga detaljno presluša primijetit će da je, kao i kod Arsena, prisutno vrlo malo jazz elemenata, to jest načina moje interpretacije u tom smjeru.

Oba navedena autora svojom glazbom vode me potpuno drugim putem koji dolazi iz mojih drugih sklonosti sviranju. Jazz je moja relikvija, ali volim i ostalu kvalitetnu glazbu. Tako sam i odgajan, a prilično poznavanje ostalih žanrova otvorilo mi je puno raznih poslova. Zato mi je bliska Gibonnijeva glazba kojoj sam pristupio s priličnom dozom minimalizma, pitkosti, koketiranja s ambijentalnim i klasikom. Harmonijska progresija u njegovim skladbama, velik broj zajedničkih nastupa s Gibonnijem i istinsko uživanje u njegovim baladama, što je u stvari i moj najveći izbor iz njegovog repertoara, apsolutno odgovaraju mojoj estetici.«

Matija Dedić se hrabro upušta u glazbenu avanturu, a ona je, osim skladbi koje je odabrao, određena trenutkom, ugođajem, kvalitetom instrumenta, zvukom koji se širi prostorom i dolazi do njega. Sve to uvjetuje smjer u kojem će se kretati njegove izvedbe, a to znači da one koje su dokumentirane na albumu ne može ponoviti. Ne želi ih ponoviti! Zato je odabrao put improvizatora. »Obožavam klasiku, iz nje crpim ideje, proučavam je, ali kao improvizator mogu dati puno više, a ujedno ostaviti i autorski trag«, kaže. »Uvijek postoji rizik, s obzirom da je prva izvedba neke skladbe upravo ona koja je prava istina. Pobornik sam takvog načina razmišljanja. Ako je instrument loš ili nije kompatibilan s prostorom, ja od sebe ne mogu dati ništa i jedva čekam da završim. Odradim sve na rutinu i ljudi znaju biti zadovoljni, ali ne i ja.«

Osjetiti duhovnost

Očito je da Gibonnijeva glazba na poseban način rezonira u Matijinoj glavi, u njegovom tijelu, da njegova glazbena filozofija ima silan upliv na njegovu, da ga njegove skladbe opsjedaju, izbezumljuju, paranoično obuzimaju sve dok ih ne propusti kroz svoje prste. Kao da u tom trenutku dolazi do oslobađanja i iscjeljenja. Zato u izvedbama Gibonnijevih skladbi možemo čuti i njegovu skladateljsku osebujnost. Pokušao je to objasniti Gibonni u razgovoru koji smo vodili prigodom objavljivanja jednog od njegovih albuma.

»Moju glazbu slušaju oni koji imaju strpljenja za violinistički ili bubnjarski solo, za pjesme koje umjesto četiri traju osam minuta«, ističe. »Variram teme, improviziram, a to nije uobičajeno za pop glazbu. Na to možete eventualno naići u nekim »katakombama« ili jazz klubovima. Volim avanturu i nepoznato. Volim snimati na raznim mjestima i surađivati s novim ljudima. Ne pouzdajem se toliko u inteligenciju i razmišljanje koliko u senzibilitet. Želim osjetiti duhovnost. Ponese me osjećaj kad čujem kako neki ljudi sviraju, snimaju ili produciraju. Važno mi je da ih doživim kao dio obitelji te da su mi bliski po senzibilitetu. To mi je važnije nego donošenje racionalne odluke. Razum je često kao policajac. Takav me pristup može udaljiti od umjetnosti, koja se ipak temelji na emocijama. Nažalost, često se događa da kad se netko upusti u avanturu i kaže da ne želi znati kamo ide, ljudi su takvu odluku skloni protumačiti kao slabost. Često mi se događa da me netko upita kako želim da neka pjesma zvuči, a ja odgovorim da ne znam. Najljepše je to što ne znam. Tragam za nečim što će mi donijeti uzbuđenje koje ću zatim prenijeti i na druge. Kod emocionalno zrelih jazz glazbenika, namjerno kažem zrelih jer nezreli su očajni, takav pristup je u opisu njihova radnog mjesta. Pokušavam u svoju glazbu unijeti dozu avanture koja je bliska takvom jazz pristupu. Ne volim znati. Znanje nešto podrazumijeva. Podrazumijeva se da znaš zalijepiti potplat ako si postolar. Ne želim razmišljati na toj razini. Želim biti kreativan. Nastojim da tekstovi koje sam ispričao budu vezani uz moj život i stavove. Glazbu je toliko lijepo i jednostavno pisati da o njoj ne mogu razmišljati kao o poslu.«

U službi ljepote

Zašto je njihova umjetnička veza toliko snažna? »Postoji nekoliko pjesama kroz koje mogu vidjeti kako ih tko osjeća«, rekao je Gibonni. »Kad klavirist dobro odsvira »Temperu«, odmah znam da je moj. Matija je jedini klavirist koji je uspio biti tiši od mojega šaptanja. U splitskom smo HNK-u zajedno odšaptali »Temperu«, što je bila najbolja izvedba te skladbe koju sam u životu čuo. Dok smo šaptali »Temperu«, u kazalištu je vladao takav muk da se mogla čuti muha. Sedamsto ljudi nije disalo. To je bila moja najtiša izvedba u životu. Znao sam da je Matija velik klavirist, ali u tom sam trenutku shvatio da definitivno ima Božji dar. Potpuno je u službi ljepote. Nadam se da se neće naljutiti, ali Matiju najviše volim kad svira sa mnom. Kad smo zajedno na pozornici među nama se dogodi takva čarolija da uvijek dobijemo ovacije.«

Mnogi slavni jazz pijanisti, oni u koje se Matija ufa, također su kao obrazac za svoje solo improvizacije koristili skladbe autora drugih žanrova, pa i onih iz pop i rock glazbe. Primjerice, pijanist Brad Mehldau upušta se u solo izvedbe skladbi Lennona i McCartneya, Kurta Cobaina, Briana Wilsona, Rogera Watersa… No, oni ipak najčešće snimaju cijele albume solo u izvedbama vlastitih skladbi ili biraju djela raznih autora, dok se Matija, koji između ostalog radi i na taj način, češće posvećuje određenim temama. To što je Mehldau snimio cijeli album svirajući solo improvizacije na Bachova, a Jarrett na Gurdjieffova djela, rijetki su primjeri. Radi se o nadahnuću i fasciniranosti određenim autorima i njihovim djelima. Tako se Matija poziva na djela svoga oca i Gibonnija, autore koji zauzimaju posebno mjesto u njegovom repertoaru.

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 24. svibnja 2020.)

 

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja