Glazbena elegancija džentlmena jazza

Glazbena elegancija džentlmena jazza
Datum objave:
15.06.2020.

John Lewis, u povodu 100. obljetnice rođenja

    U svijetu jazza ove godine obilježava se stota objetnica rođenja američkog jazz pijanista, skladatelja, aranžera i glazbenog pedagoga Johna Aarona Lewisa. Rođen je 3. svibnja 1920. u La Grange, u američkoj saveznoj državi Illinois, a preminuo je 29. ožujka 2001. u New Yorku. Odrastao je u obitelji koja je držala do obrazovanja i glazbe. Imao je dvije glazbene diplome, jednu s Yuliard School u New Yorku, a također je bio diplomirani antropolog. Uvijek je težio najvišim estetskim standardima. Njegov suzdržani, meditativni stil sviranja klavira ostavljao je poseban dojam na slušatelje. O svojoj je glazbi govorio kao o ekonomičnoj i transparentnoj. Jedan od važnih elemenata njegove interpretacije bila je tišina. Slušajući ga na mnogobrojnim koncertima često sam imao osjećaj kao da čujem note koje zapravo nije odsvirao. Ta pijanistička, ali i skladateljska vještina, na što je utjecalo poznavanje klasične glazbe, učinili su ga jedinstvenim u svijetu jazza.
    Zahvaljući iznimnoj glazbenoj potkovanosti Lewis je bio iznimno tražen suradnik koji je već na početku karijere, 1940-ih, svirao s vodećim glazbenicima tadašnjeg jazza kao što su bili Lester Young, Charlie Parker, Dizzy Gillespie, Ella Fitzgerald i Miles Davis. Godine 1949. i 1950. sudjelovao je u snimnju klutnog albuma “Birth of the Cool” Milesa Davisa, proslavivši se kao pijanist, ali i skladatelj te posebice aranžer.
    Bio je umjetnički voditelj Modern Jazz Quarteta, jedne od najdugovječnijih i najbolje prihvaćenih skupina u povijesti jazza. Uz Lewisa u tom su sastavu svirali vibrafonist Milt Jackson, kontrabasist Percy Heath i bubnjar Connie Kay. Upravo zbog njegovih umjetničkih afiniteta izvedbe tog sastava bile su suptilne i rafinirane, bliske baroknoj komornoj glazbi, često su ih svrstavali u kategoriju cool jazza, a neki su ih zvali komornim jazzom. Naime, od samog početka karijere klasična je glazba snažno utjecala na njegiv pristup jazzu. Primjerice, još 1947., kao član orkestra Dizzyja Gillespiea, napisao je “Toccatu” za trubu i jazz orkestar.
Trademark
    Osim po glazbenoj profinjenosti, Lewis je bio poznat i po elegantnom odijevanju i džentlmenskim manirima. Jednom su u muškom magazinu Esquire na dvije stranice uvrstili slike članova MJQ-a koje je za tu prigodu obukao jedan čuveni njujorški modni kreator. Na njegov prijedlog to je bio obrazac i za odijevanje svih članova MJQ-a na koncertima. Smokinzi i leptir-mašne - bio je to zaštitini znak njihovog imagea, posve neuobičajenog u tadašnjem, a i današnjem jazz svijetu. Također, Lewis je uvijek nastojao da nastupaju u uglednim koncertnim dvoranama, a tek rijetko u klubovima.
    Budući da je veći dio stvaralačke energije ulagao u djelovanje tog sastava, njegova je samostalna karijera bila gotovo nezapažena širem krugu ljubitelja jazza. Ipak, objavio je tridesetak albuma kao vođa sastava ili solo. Kroz samostalnu je karijeru velik doprinos dao razvoju stila poznatog kao glazba treće struje, koji se zasniva na spoju jazza i suvremene ozbiljne glazbe. Lewis je također skladao za simfonijske orkestre i komorne sastave te za filmove, balet i kazalište. Osim toga autor je skladbi koje su postale jazz standardima. Neke od njih su “Django”, “Two Degrees East, Three Degrees West”, “Afternoon in Paris”, “Blues in A Minor”, “The Golden Striker”, “Skating in Central Park” i “The Jasmine Tree”.
    Lewis je bio zapažen u promociji jazza među mlađim izvođačima. Nakon što je 1953. magistrirao na Manhattan School of Music, predavao je u raznim institucijama, među ostalima u Davis Centreu for Performing Arts at City College CUNY i na sveučilištu Harvard. Sudjelovao je u osnivanju Lenox School of Jazz u Massachusettsu, jedne od prvih škola na svijetu posvećene isključivo jazzu. Pored toga niz godina bio je umjetnički voditelj Monterey Jazz Festivala u Kaliforniji, vodio je Orchestra U.S.A, a važnu suradnju ostvario je s American Jazz Orchestrom.
    Osim toga Jhn Lewis je najčešće spominjani strani glazbenik među hrvatskim jazzistima, posebice članovima Zagrebačkog jazz kvarteta. Kao prekretnicu u svojem poimanju jazza i načinu stvaralaštva uvijek navode savjet koji im je dao na samom početku njihovog poznanstva: “Nemojte graditi karijeru na delta bluesu, jer vi to ne možete svirati kao dečki s Delte, ili na bebopu jer vi to ne možete svirati kao glazbenici u koji su 1940-ih u New Yorku stvarali taj stil” rekao je. “Naravno, trebate svirati i to jer je sastavni dio jazza, ali nađite nešto svoje, nešto po čemu ćete biti prepoznatljivi. Nađite svoj trademark. Pogledajte u svoje dvorište, a budući da imate krasnu narodnu glazbu predlažem vam da tražite nadahnuće u toj glazbi koja je vaša, koja potječe od vašeg naroda.”
Zagrebački zet
    Njihovo poznanstvo s Lewisom počelo je na samom početku djelovanja ZJK-a, a presudni su bili ručak i jam session u domu Boška Petrovića. O tom susretu, kao jednom od najvažnijih u njegovoj karijeri, Petrović mi je pričao kad smo radili intervjue za njegovu autobiografiju. “Tu je bio i vibrafon - u ono sam vrijeme još vježbao - i klavir, pa smo poslije ručka zasvirali”, rekao je. “Svirali smo naizmjenično. Bio je to pravi jam session do kasnih sati. Poslije je većina otišla spavati, a Davor Kajfeš i ja završili smo s Johnom Lewisom, ni manje ni više nego u Ritz baru. Tako je počelo to prijateljstvo s Modern Jazz Quartetom, a prije svega osobito moje s Johnom Lewisom. Iste godine došao je na tjedan dana u Zagreb, kao gost moje obitelji. Spavao je u mojoj sobici našeg trosobnog stana. Svako jutro, točno u devet sati, morao sam biti za klavirom. John bi došao, sjeo i predavanje bi počelo. Svakog sam dana željno čekao njegovu lekciju. Bio je inteligentan. Puno toga sam pokupio od njega i puno puta sam se s njim nasmijao i uživao u životu. Ostao mi je vjerni prijatelj do kraja svojih dana.”
    Nakon toga Lewis je svojim savjetima i na druge načine pomagao i sudjelovao u ravoju ZJK-a, ali i samostalnih karijera članova, kao i drugih hrvatskih glazbenika. Primjerice, za svoju europsku turneju u sastav je pozvao bas gitarista Maria Mavrina. Upravo zahvaljujući Lewisu, Boško Petrović, Miljenko Prohaska i Davor Kajfeš nastupali su na uglednom jazz festivalu u Montereyu, Petrović čak petnaestak puta. Godine 1962. Lewis je za čuvenu diskografsku kuću Atlantic snimio ploču “Animal Dance” na koju je uvrstio izvedbu skladbe “Ornaments” Davora Kajfeša. Bubnjar kvarteta s kojim je snimao bio je Silvije Glojnarić, a u izvedbi Kajfešove skladbe svirali su članovi ZJK-a: Kajfeš, Petrović, Prohaska i Glojnarić.
    Zahvaljujući prijateljstvu s članovima ZJQ-a Lewis je oženio zagrepčanku Mirjanu Vrbanić, a Boško Petrović je bio kum na zagrebačkom vjenčanju. S Mirjanom, čembalisticom, snimio je nekoliko albuma od kojih je najpoznaiji “The Chess Game”.
Hommage to John
    Lewis je puno učinio i za svjetsku promociju istaknutog hrvatskog skladatelja i aranžera Miljenka Prohaske. Primjerice, Modern Jazz Quartet je jedini jazz sastav koji je objavljivao, primjerice, za Apple Records, diskografsku kuću koju su 1968. pokrenuli članovi Beatlesa, s namjerom da iskažu divljenje prema stvaralaštvu stilski raznolikih umjetnika, nerijetko iz nekomercijalnih žanrova. Za tu je izdavačku tvrtku snimio dva albuma: “Under the Jasmin Tree” te “Space” na koji je, upravo zahvaljujući Lewisu, uvrštena i skladba “Dilemma” Miljenka Prohaske. Iako slavni svjetski glazbenici, sastavi i orkestri rijetko izvode djela hrvatskih autora, odabir Prohaskine skladbe nije bio iznenađenje. Naime, Lewis je na programe koncerata ili albuma Modern Jazz Quarteta, USA Orchestra i Cincinnati Symphony Orchestra uvrštao razna djela ovog proslavljenog hrvatskog kontrabasista, skladatelja, aranžera i vođe jazz orkestra.
    Lewis je 1976. u Zagrebu sudjelovao u snimanju albuma “Misterij bluesa”, kad je u izvedbama vlastitih skladbi “Django” i trostavačne “Na dubrovački način” svirao je uz B.P. Convention Boška Petrovića i Zagrebačke soliste pod ravnanjem Miljenka Prohaske. Poslije je, 1994., bio gost na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu s kojeg su snimke objavljene na albumu “Zagreb 900 - Jazz gala”. Između ostalih na programu su bile i njegove, upravo spomenute skladbe “Django” i “Na dubrovački način”, ali i također njegove “Sketch”, “Alexander's Fugue” i “For Ellington”. Kao pijanist u jednoj se izvedbi pridružio Zagrebačkom jazz kvartetu, a u šest je svirao u duu s Davorom Kajfešom.
     U znak zahvalnosti za dugogodišnje prijateljstvo i mentorstvo Davor Kajfeš je napisao skladbu “Hommage to John”, koju je posvetio svom šogoru. “Ta skladba nije samo izraz poštovanja i zahvale s profesionalnog stanovišta nego, što je još važnije, spontani izraz sjećanja i odavanja poštovanja čovjeku koji je tako mnogo značio u mom životu, u svakom pogledu”, rekao je Kajfeš. “Njegovi prvi i najvažniji savjeti bili su upravo u vezi sa značajem razvitka osobnog izraza i stila te “otkrivanja” glazbe iz vlastitog okruženja. Tako su nastale mnoge skladbe članova kvarteta koje su davale mogućnost za profiliranje ZJK-a.”

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 14. lipnja 2020.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja