Poglavica plemena “Maske”

Poglavica plemena “Maske”
Datum objave:
30.06.2020.

Christian Scott, dobitnik nagrade Herb Alpert za umjetnost (Snimio Davor Hrvoj)

    Ugledna Fondacija Herb Alpert i Kalifornijski institut za umjetnost (CalArts) dodijelili su nagradu Herb Alpert za umjetnost (HAAIA) petero umjetnika koji rade na polju plesa, filma / videa, glazbe, kazališta i vizualne umjetnosti. Trubač, skladatelj i producent Christian Scott aTundé Adjuah ovogodišnji je dobitnik glazbene nagrade koja mu, između ostalog, donosi neograničena sredstva u iznosu od 75.000 američkih dolara. U obrazloženju stoji da se nagrada Scottu dodjeljuje zbog “njegovog originalnog pristupa umjetnosti te inventivnog načina na koji dekolonizira zvuk i koristi prošlost kako bi nas uvodio u budućnost, kao i da svojom impresivnom i uvjerljivom glazbom stvara čaroliju, zanemaruje konvencije, ima snažan, visceralni utjecaj na slušatelje i gradi mostove unutar zajednice.” Ostala četiri dobitnika nagrade, koja je ove godine dodijeljena dvadeset i šesti put, su Karen Sherman (ples), Sky Hopinka (film / video), Phil Soltanoff (kazalište) i Firelei Báez (likovna umjetnost).
Rođen i odrastao u New Orleansu, Christian Scott je počeo svirati trubu kao dvanaestogodišnjak. Prvu poduku iz jazza dobio je od svog ujaka, poznatog saksofonista Donalda Harrisona. Nastavio je školovanje u školi New Orleans Center for the Creative Arts koju su prije njega pohađali, i zahvaljujući kojoj su svoje glazbene karijere započeli Wynton Marsalis, Harry Connick i Terence Blanchard. Nakon toga dobio je stipendiju za renomirani Berklee College of Music i završio ga u upola manje vremena nego što je to prosjek. Nakon objavljivanja CD-a “Rewind That”, svog prvog albuma za Concord Records, časopis Billboard ga je uvrstio na svoju listu 10 Faces to Watch in 2006, među deset, dakle, mladih glazbenika koji najviše obećavaju. Najstariji i najuspješniji afroamerički časopis Ebony uvrstio ga je 2007. među trideset vodećih mladih “lidera”. Samo dvije godine poslije Scott se predstavio hrvatskoj publici nastupivši na Liburnia Jazz Festivalu u Opatiji. Danas je jedan od najcjenjenijih glazbenika na jazz sceni, što potvrđuje i osvajanje prvog mjesta u kategoriji trubača na ovogodišnoj listi međunarodne Udruge jazz novinara.
    Koja je vaša misija?
    - Puno je toga, ali najvažnije je ujediniti ljude u razumijevanju jezika. Glazba pruža najsmisleniju mogućnost za pomaganje u izlječenju ljudi, za pomaganje ljudima u načinu na koji gledaju jedni na druge.
Najprofinjeniji glazbeni jezik
    Vjerujete li doista da glazba može biti iscjeliteljska?
    - Sva je glazba iscjeliteljska i svaka osoba može biti terapeut ako je namjera glazbenika da to bude. Jedan od razloga zašto uvijek govorim o sjedinjavanju ljudi i razumijevanju je da u trenutku kad shvatimo da možemo komunicirati, bez obzira odakle dolazimo, to donosi promjenu u naša srca, mijenja način na koji gledamo jedni na druge. Ljudska smo bića, nitko nije u potpunosti dobar ili u potpunosti loš, neki imaju zbrkane misli, ne mogu ih kontrolirati. Primjerice, djeca kojima držim radionice dobro zvuče, ali nitko ne sluša, a to je ogromna sastavnica toga. Postoji razlika u tome da čujete nešto i da slušate. Razlika je u namjeri. Stvar je u tome da ljudima pružamo priliku da slušaju jedni druge.
    Kako takav stav djeluje na vaše suradnike i glazbenu komunikaciju s njima?
    - To nam se događa uvijek i na sve moguće načine. Uvijek se smješkamo jedni drugima, dobro se zabavljamo dok sviramo, komuniciramo u izvedbama, komuniciramo kroz glazbu. Kroz nju se ispoljavaju naše prave osobnosti. Kad sviramo nemamo maske. To nam olakšava komunikaciju.
    Kako istražujete nove dimenzije u glazbi da biste ostvarili tu razinu komunikacije?
    - Morate slušati glazbu. Ne možemo reći da netko uvodi novine ako nije ovladao osnovama. Istraživanje je važno. Uvijek moraš znati objasniti razliku između senegalske i glazbe Obale Bjelokosti, uvijek moraš znati objasniti razliku između glazbe koja dolazi iz Havane i Haitija, uvijek moraš znati objasniti razliku između Bachove i Beethovenove glazbe, uvijek moraš znati objasniti razliku između glazbe Charliea Parkera i Dona Byasa... Dakle, neophodno je napraviti istraživanja, domaću zadaću, ili u protivnom možeš svirati nešto drugo, a ne jazz.
    Zašto je afroamerička tradicija važna za bolje razumijevanje jazz idioma?
    - Jazz je tradicijska glazba. Predivna. Često dolazi do prijepora je li to zaista najprofinjeniji glazbeni jezik koji se ostvaruje u stvarnom vremenu, ali dokaz da stvarno jest tako možemo sagledati kroz doprinos mojih predšasnika, kao i glazbenika koji sviraju u ovom trenutku i još uvijek guraju tu glazbu do njenih krajnih granica. Svaka tradicija koja je nastala kroz neprestanu borbu ljudi koji teže boljitku dobra je tradicija. Tradicija je važna sve dok te ne sputava, dok ti ne onemogućava da se družiš s drugim ljudima. Tradicija je predivna, sve dok tvoja tradicija ne potiče mržnju.
Zavijeni velom tajne
    Dio vaše tradicije očituje se u plemenskom ustroju i činjenici da ste postali poglavica. Kakav, zapravo čiji poglavica?
    - Dolazim iz New Orleansa, iz afronjuorleanske kulture, iz loze koja je dala puno poglavica. Kroz to kolonijalno iskustvo afrička je kultura prokrčila svoj put u Louisiani. Počela se razvijati krajem sedamnaestog stoljeća, kad su prvi francuzi došli u Louisianu. Miješala se s autohtonom američkom, ali i raznim drugim kulturama. Počeli su se spajati ljudi koji prije jedni s drugima nisu imali nikakve veze. Moj pradjed Donald Harrison stariji bio je veliki poglavica, jedini koji je bio poglavica četiriju klanova. Kad je umro, moj ujak Donald Harrison mlađi preuzeo je ulogu poglavice. Moj rođak Brian Nelson je poglavica potpuno drukčije vrste. Način na koji to funkcionira je taj da je kultura ustrojena na principu maske. U Americi nitko nikad neće reči da je poglavica nekog afričkog plemena. Služe se kodnim imenima. Koriste li prava plemenska imena ljudi izvan te zajednice ne gledaju na njih na isti način, jer zapravo ne znaju tko su. Mnogi segmenti te kulture su zavijeni velom tajne, ali osnovna zamisao je da su ti ljudi u osnovi stvorili tradiciju unutar postojeće, karnevalske tradicije, kako bi predstavili njihovu stvarnu tradiciju koja je egzistirala prije američkog eksperimenta. Kad ih vidite na Mardi Gras karnevalu ljudi kažu da su to Mardi Gras Indijanci, ali to je isprazan naziv. Ljudi iz naše zajednice to ne vole. Oni se ne pojavljuju samo na karnevalu. To je zapravo plemenska organizacija koja nije zasnovana samo na krvnom srodstvu. Ponekad se zasniva samo na zemljopisnom području ili nekim drugim sistemima što ih je vlada ustrojila. U ovom trenutku to se odnosi više na kulturalni aspekt nego na pitanje tko je tko. To je počelo zato da bi se štovala zamisao o široj, starijoj zajednici, ali kako se regija mijenjala, od zajednice domorodaca preko crnaca, Francuza i Španjolaca do Amerikanaca, više ne postoje mnogi elementi koji su bili važni za plemenski identitet. Sad je to više vezano uz pitanje kulture.
Jezik i zajednica
    U kojoj je mjeri taj DNK obilježio vašu umjetnost?
    - Imam poseban, rijedak, predivan DNK, ali, s druge strane, svačiji DNK je takav. To postoji u umjetnosti, primjerice kad netko kaže da postoje ljudi s istom vrstom DNK izraza. To vuče korijene iz davnina. To je nešto što sam naučio, poput bluesa, poput jazza kao jezika, hip-hopa kao jezika, ali nije jedino za što sam zainteresiran. O tome manje razmišljam u smislu DNK, a više u smislu jezika i zajednice. Princip DNK donosi divan pogled na to, ali kad počnemo govoriti o tome to daje za pravo ljudima koji racionalno prosuđuju i kažu da si ti bijel, a ja crn, ili pak da je neka osoba Azijac. Oni s nama ne mogu komunicirati na taj način. Zato ne volim da to bude prevladavajuća zamisao, jer omogućuje ljudima da diskriminiraju.
    Da, ali to će uvijek biti prisutno...
    - Nadam se da neće.
    To će uvijek biti prisutno u vašoj umjetnosti.
    - To uvijek postoji u svakoj umjetnosti. Nema ništa loše ako netko kaže: “U redu, blues, jazz, hip-hop, rock and roll - možemo reći da su to američke glazbene forme, crnačke američke glazbene forme”, ali na kraju dana to ne znači da netko drugi nije sposoban slušati tu glazbu i stvarati divnu glazbu u tim idiomima. Problem nije samo u tome. Problem je u tome da, ako uzimamo nešto iz bluesa ili rock and rolla, baš kao što to ja činim posežuću za elementima zapadnoafričke glazbe ili klasične glazbe ili indijskih raga, trebamo reći da smo to napravili. Dok god iskreno napominjemo kako razvijamo svoju glazbu nitko to neće zamjeriti. Problem nastaje kad glazbenici prisvoje nešto tuđe i kažu da to njihovo. Kad slušam Rolling Stonese kažem: “Sranje, ovo zvuči poput Muddyja Watersa”. No, poštujem Rolling Stonese jer oni kažu da je to Muddy Waters. Nije li tako?

Davor Hrvoj

Preuzeto iz Novog lista od 28. lipnja 2020.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja