Voljela bih pjevati više hrvatskih pjesama!

Voljela bih pjevati više hrvatskih pjesama!
Datum objave:
14.10.2020.

Što vam je najvažnije prigodom osmišljavanja pjesama?

            - Poštenje. Čak i ako pišem o fantaziji, to je još uvijek iskreno jer je to istina koja dolazi iz srca. Kako postajem starija, smatram da je jednostavnost također važna. I dalje možete biti mračni, ali jednostavnost je ključna. A jednostavnost za mene obično znači istinu.
            Što vam je najvažnije prigodom tumačenja pjesama na koncertima?
            - Glazbu tumačim još od djetinjstva. Kad god odaberem naslovnu pjesmu, kao u projektu Charliea Huntera, moram vjerovati pjevaču da će ju zaista naučiti. Možda imaju samo mali raspon od tri note, ali ako pjevaju iz duše, dobili su me. Kad smislim kako da napravim pjesmu svojom, pjevat ću je i to sama, u autu, za vrijeme tuširanja, dok kupujem namirnice - i ona će samo kliknuti. Moram doslovno sto puta prožvakati pjesmu prije nego je ispljunem - haha! Tada ću je otpjevati pred publikom i vidjeti djeluje li. Reakcija publike mi puno govori.
            Kako vam poznavanje klasične i bliskoistočne glazbe pomaže u vašem kreativnom radu?
            - Budući da sam odrasla s oba stila glazbe, još u vrlo mladoj dobi bila sam otvorenog uma. Zapravo nisam smjela slušati pop glazbu, ali moja mama, operna pjevačica, pustila me da slušam Michaela Jacksona i Princea jer je obožavala njihove falsetne glasove! U tom smo pogledu imali strog odgoj. Uvijek sam svirala flautu i pohađala satove baleta. Još kao vrlo mala slušala sam Vladimira Horowitza kako svira Chopinove klavirske sonate i doslovno plakala zbog te ljepote. Još uvijek plačem slušajući te sonate. Ne može biti ljepše od toga. Iako u karijeri nisam nastavila putem klasike, rano sam bila izložena onome što mislim da je zaista jako važna glazba. Moja mama je također bila trbušna plesačica i cijelo je vrijeme vježbala, čak i više od opernog pjevanja. Ti grčki i libanonski ritmovi doprinjeli su da razmišljam i izvan okvira.

            Kako vam vještine sviranja klavira i flaute pomažu u vašem kreativnom radu?
            - Učenje sviranja glazbala u vrlo mladoj dobi važno je za kreativnost svakog djeteta - čak i ako se ne bavi umjetnošću. To je poput učenja bilo kojeg jezika - čitati ga i govoriti.
            Zašto volite pjevati jazz standarde?
            - Jazz standardi koji su napisani tokom 1930-ih i 1940-ih istinska su poezija. Cole Porter savršen je primjer skladatelja koji se igrao engleskim jezikom i izvrtao ga kako bi vas nagnao da se smijete, plačete, tugujete ili se zaljubite. Ne samo da je znao napisati stihove, već je znao kako ih učiniti “pjevnim” za pjevača, koje samoglasnike koristiti i kako ih provlačiti kroz riječi, kako osmisliti unutarnje rime u svakom stihu. Njegova je složenost i jednostavnost genijalna. Razumio je pjevače i djelovanje njihovog “glazbala”.
            Kako vas nadahnjuju Peggy Lee i Django Reinhardt?
            - Peggy Lee je bila najslađa pjevačica ikad. Pjevala je s razumijevanjem, smireno i strastveno. Napisala je puno pjesama, tako da je sigurno zakoračila izvan okvira tadašnje tipične pjevačice. Django je poput stroja. Njegova ritmička, melodična i harmonična intuicija su sile s kojima se mora računati.
            Koju ste hrvatsku pjesmu izvodili sa skupinom Pink Martini i jeste li kroz to naučili nešto o hrvatskoj glazbi?
            - “U plavu zoru” je pjesma koju sam morala naučiti kad sam išla na turneju sa skupinom Pink Martini. Bila mi je to najdraža pjesma od svih koje sam učila i pjevala svake večeri u setu. Pjevala sam tekst na hrvatskom jeziku, što je za mene bilo kao da sam svake večeri pet i pol minuta na mini-glazbenom putovanju. Bilo je super teško naučiti jezik i njegove nijanse, ali mama mi je pomogla u učenju dijalekta s obzirom na to da je muzikologinja. Voljela bih pjevati više hrvatskih pjesama!

            Što je za vas značila suradnja s Joeom Cockerom?

            - Joe Cocker bio je prvi “veliki umjetnik” za kojeg sam pjevala. Čast!

            A s Chaka Khan?

            - Iduće će godine objaviti ploču s posvetom Joni Mitchell, pa sam pjevala back vokale na nekoliko pjesama u stilu Chaka. Bilo je nevjerojatno biti dio tog albuma.
            Kako je bilo s bendom Snarky Puppy?
            - Sa Snarky Puppy surađujem od 2012. - na turnejama, pisanjima pjesama, snimanjima, druženjima. Sjećam se vremena kad su nas devetero strpali u mali kombi i kad smo četiri osobe dijelile hotelsku sobu, ili smo cijelu noć vozili do sljedeće svirke, nadajući se da će se na nastupu pojaviti pedesetak ljudi. Energija, želja za akcijom i integritet kojima su tada zračili, potpuno su isti danas. Bilo je zarazno. To me nadahnjivalo na milijun načina, ali i omogućilo mi da shvatim koliko je važna zajednica u kojoj živite i djelujete.
            Kakav je osjećaj pjevati sa simfonijskim orkestrom?
            - Kao da sam surfala oceanom. Uistinu, tako se osjećam.
            Zašto često putujete u Keniju i Ruandu?
            - Moj najbolji prijatelj odrastao je tamo i zato više od petnaest godina odlazim u Keniju. To je intenzivno, ali čarobno mjesto. Nairobi je fascinantan jer je središte za novinare koji prolaze kroz grad, tako da je za mene svaka večera, ručak ili zabava prava poduka.
            Kako i zašto ste započeli održavati koncerte za sirotište Cura?

            - Otac mog najboljeg prijatelja osnovao je sirotište Cura sa sjedištem nedaleko Nairobija. Nastupajući na prigodnim koncertima, koje smo organizirali u Henson Studiju u Hollywoodu, počeli smo prikupljati novac za potrebitu djecu. Jedne godine donijeli smo im školske potrepštine, pjevali pjesme, igrali nogomet i slikali životinje - po njihovom izboru! Na zidovima spavaćih soba. Prikupili smo dovoljno novca da djecu pošaljemo u srednju školu i izvedemo ih u stvarni svijet.


Davor Hrvoj

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja