Klasični skladatelj i pop pjevači na izletu u jazz

Klasični skladatelj i pop pjevači na izletu u jazz
Datum objave:
14.01.2021.

Antun Tomislav Šaban rođen je 1. siječnja 1971. u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu, Miamiju i Beču, gdje je 1998. završio studij kompozicije. Od 2001. djeluje kao Glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja (HDS). Jedan je od utemeljitelja European Composer and Songwriter Alliancea (ECSA), krovnog saveza europskih skladateljskih udruga koji promovira interese glazbenih stvaralaca u okviru kreativne industrije, a od 2013. do 2019. bio je i njegov dopredsjednik. Također je aktivan u svjetskoj konfederaciji autorskih društava (CISAC) gdje je od 2007. član savjeta za glazbu (CIAM). Za svoj umjetnički rad nagrađen je brojnim nacionalnim i međunarodnim priznanjima: Nagrada Fonda “Stjepan Šulek”, Nagrada “Miroslav Sedak Benčić” Hrvatskog društva skladatelja, nagrada Porin… Uz svoj skladateljski opus realizirao je niz obrada, prerada i aranžmana. Njegova transkripcija Vivaldijevih “Četiri godišnjih doba” za dva klavira objavljena je 2001. na albumu diskografske tvrtke EMI Classics koje je dospjelo među najprodavanija izdanja ozbiljne glazbe u više europskih država. Umjetničke aktivnosti skladatelja upotpunjuje i djelovanjem kao dirigent i glazbeni producent.

Nešto veće

Šaban je odrastao u obitelji umjetnika. Njegova majka Ljerka Njerš, kiparica, slikarica i keramičarka, čitavu je svoju karijeru bila slobodna umjetnica, a otac Jura Šaban bavio se raznim kulturnim projektima i menadžmentom u kulturi. Bio je to snažan impuls da i sam odabere poziva umjetnika. “Iako je već dugo u mirovini, moja majka i danas radi i zarađuje, bavi se profesionalno umjetnošću već više od 60 godina”, rekao je Šaban u razgovoru za Novi list. “Moj pokojni otac Jura Šaban je također tijekom mog djetinjstva bio u slobodnoj profesiji. Iako je diplomirani pravnik bio je umjetnički tip koji je pisao poeziju i uživao u glazbi, književnosti i drugim umjetnostima. Moji roditelji su se i mnogo družili s umjetnicima. Tata je osamdesetih bio u filmu - bio je organizacijski direktor Animafesta - tako da sam kao klinac pratio tu scenu, upoznao ljude kao što su Bordo Dovniković, Joško Marušić, pokojni Nedjeljko Dragić, Dušan Vukotić ili Ante Zaninović, Walter Neugebauer - senior, stric istoimenog rockera. Od glazbenika, prijatelji mojih roditelja bili su Alfi Kabiljo, Arsen i Gabi, Zvonko Špišić, Boško Petrović, Čaklec, Mihaljinec, teta Radojka, Vice nakon povratka iz Pariza…Tata je kasnije radio na Muzičkom biennalu, bio je šef pressa, pa sam kao tinejdžer upoznao ljude iz svijeta suvremene ozbiljne glazbe: Stanka Horvata, Nikšu Gliga, Rubena Radicu, Milka Kelemena. Preko mame sam poznavao brojne njene kolege slikare, kipare i keramičare. Takvi ljudi su za mene kao klinca bili “norma”, ljudi koji su stvarali i živjeli od svoje umjetnosti, a ne oni koji su išli radnim danom na posao od 8 do 16 i za to primali plaću. U takvom okruženju bilo je logično da počnem razmišljati o vlastitoj umjetničkoj karijeri jer je odrana bilo evidentno da imam raznih talenata: išlo mi je sviranje i glazbena improvizacija, slikao sam i crtao stripove, pisao pjesme i priče, kasnije sam sa starijim bratom Borisom snimao video uratke…”

Sve je to usmjerilo njegovo glazbeno obrazovanje i njegov glazbeni put. Naime roditelji su zarana procijenili da je glazbeni talent. Sa šest godina je krenuo u muzičku školu na klavir, s dvanaest je završio nižu muzičku i prešao na klarinet. Istovremeno je krenuo u srednju kao teoretičar, jer mu je i to jako ležalo, pa je sa šesnaest apsolvirao sve predmete i krenuo ozbiljno vježbati dva instrumenta: klarinet i ponovo klavir. “Tada sam već zaključio da me ni jedno ni drugo neće potpuno ispuniti i da mi treba nešto veće, sveobuhvatnije i dublje a to je bilo komponiranje”, prisjeća se. “Usmjerio sam se tada prema studiju kompozicije na Muzičkoj akademiji, imao nekoliko seansi sa Stankom Horvatom koji je u to doba bio jedini profesor kompozicije i s 18 godina sam položio prijemni i za klarinet i za kompoziciju. Ukratko, bio sam jedno od one djece koja zarana znaju što žele biti. Meni je već sa 14, 15 godina bilo jasno da želim biti kompozitor. Od tada sam se fokusirao na to i svoje vrijeme, energiju i trud koristio da to i ostvarim.”

Znanje i vještina

Odrastanje u umjetničkom okružju utjecalo je na njegov pristup i razmišljanje o umjetnosti. “Umjetnost je za mene uvijek bila nešto razumljivo i pristupačno, nešto što je dostupno za uživanje ili za osobnu refleksiju”, tvrdi. “Dugo nisam imao razumijevanja za mistifikaciju u umjetnosti niti sam želio gubiti vrijeme na nešto što mi se doimalo prepametnim. Pristup umjetnosti ili pojedinačnom umjetničkom djelu je uvijek osoban a umjetnost sama po sebi kodirana i time dijelu ljudi nerazumljiva. No ja bih valjda trebao biti neki stručnjak za umjetnost, makar za glazbenu, tako da se pouzdajem u svoju prosudbu i jasno mi je što je dobro a što baš i nije. Cijenim nečiji uspjeh ili ugled, no ako mi se nešto ne sviđa, nema pomoći, bez obzira tko je to stvorio.”

O tome što mu je najvažnije kao umjetniku, Šaban kaže: “Kao glazbenik, pogotovo kao skladatelj, ovisim o drugima. Kod likovnjaka je to drugačije, oni imaju apsolutnu kontrolu nad svojim djelom. Mi pak trebamo druge umjetnike, pojedince ili skupine, da bismo realizirali svoja djela. To su prije svega izvođači: svirači, pjevači, dirigenti pa nakon njih i snimatelji i glazbeni producenti. Ako se radi o velikom, glazbeno-scenskom djelu tu bude još i mnogo drugih ljudi: od režisera i scenografa preko oblikovatelja svjetla do plesača i glumaca. Ponekad i video-umjetnici: kamermani, montažeri, redatelji… Dakle, da bi realizacija bila dobra trebam dobre suradnike. Svaka uspjela skladba je timski rad, od dvoje ljudi naviše, ponekad i stotina njih. No pogrešno bi bilo zaključiti da to uvijek moraju biti najbolji ljudi na svijetu, već je potrebno stvoriti uvjete da bi ti predviđeni suradnici mogli ostvariti svoj maksimum. To mi je najvažnije. E sad, to za svakog od njih može biti osobno, što je posebno evidentno kod pjesama. Pjesma je u intimnijem odnosu s pjevačem nego li instrumentalna skladba sa sviračem, pogotovo nego skladba za ansambl ili orkestar s glazbenicima koji ju izvode. Sve su to važne stvari kojih jedan skladatelj mora biti svjestan da bi uspješno radio svoj posao.”

Razmišljajući o tome kako zamisli, slike, predodžbe – sve ono što mu se vrzma po glavi – pretvara u glazbena djela, te koliko uz razne funcije koje obnaša uspijeva skladati, rekao je. “Teško je to opisati... Najveću ulogu tu igra praksa i iskustvo, naravno i obrazovanje, odnosno znanje i vještina. Važna je rutina kod tih procesa, da se ne zapinje na svakom uglu ili na sitnici. Tu ja nažalost imam hendikep jer kako se primarno bavim drugim poslovima, prvenstveno HDSom, nedovoljno skladam da bih imao te rutine. Sportski rečeno, obično mi fali treninga i kondicije. Postupci se uvijek pomalo razlikuju ovisno o sastavu za koji se piše, a ja zadnjih godina pišem svaki put za neki drugi sastav što dodatno narušava rutinu. Kad idem kronološki unazad, zadnje sam napisao koncert za klarinet i gudače, prije toga “Jerusalem”, pjesmu za pjevača, simfonijski orkestar i zbor. Još prije toga dvije reminiscence za solo klarinet. Pa skladbu za pjevačicu i tamburaše… - sve vrlo različite stvari po sastavu glazbenika ali i stilski.”

Nepoznate konstelacije

Zapravo Šaban je zainteresiran za stvaranje u raznim stilovima i djeluje na raznim glazbenim područjima. Njegovi široki interesi u glazbi su ga svojedobno maknuli od klavira i klarineta i usmjerili prema kompoziciji te su ga nastavili voditi kroz razne glazbene svjetove. Stekao je vrlo široko glazbeno obrazovanje: diplomirao klasičnu kompoziciju, studirao i medijsku (primijenjenu) glazbu, a isto tako se usavršavao u jazzu. “Samouk sam jedino u pop-glazbi, no svi uspješni kolege iz te branše su samouki”, pojašnjava. “Tu je pak pomoglo što sam se puno bavio glazbenom produkcijom, primarno u okviru studija medijske glazbe, ali isto tako sam puno sjedio po studijima i snimao, producirao… Naravno, nije kod mene tu samo bio zanatski pristup. Naime zaista volim različite glazbene stilove. Ne samo da sam glazbeno tolerantan nego doista želim slušati ali i stvarati različitu glazbu.”

Takav stav utjecao je na Šabanov glazbeni pristup, bavljenje raznim žanrovima, a ponekad i njihovim spajanjem. Zato su njegova djela svirali i snimali stilski različiti izvođači: ugledni orkestri, ansambli i solisti u Hrvatskoj i u svijetu, između ostalih Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a, Ensemble Modern, Jazz orkestar Slovenskog radija, Jazz orkestar HRT-a, Cantus Ansambl, Monika Leskovar, Maksim Mrvica, Tamara Obrovac, Miroslav Vitouš, Jon Faddis, Ignacio Berroa te niz drugih uglednih solista, zborova, komornih i jazz sastava iz cijelog svijeta. Njegovu skladbu “Lamento” za violoncello koncertno je izvelo ili snimilo preko sto čelista. Također je surađivao s pop glazbenicima kao što su Massimo Savić, Arsen Dedić, Radojka Šverko, Gibonni, Tony Cetinski, Marko Tolja, Damir Kedžo i drugi. “Žanrove ponekad spajam, a ponekad držim odvojenima i vozim ih paralelno”, kaže Šaban. “Treba biti oprezan s prelascima granica: svaki žanr ima svoje prakse i običaje, a i svoju publiku. Prije svega, izvođači pojedinih žanrova funkcioniraju drugačije od izvođača u drugim žanrovima i u pravilu se ne osjećaju komotno u nepoznatim konstelacijama. Ima tu iznimaka a i ja sam se odvažio povesti neke izvođače na strane im teritorije. Primjerice, projekt “Za jednom kapi čistoga života” kojeg sam realizirao pred desetak godina opisali smo kao “klasični skladatelj i pop pjevači na izletu u jazz”. I to je dobro funkcioniralo. A “Jerusalem” je crossover pjesma koju Damir Kedžo pjeva sa Zagrebačkom filharmonijom. Ranije sam više toga radio: devedesetih sam napisao “Troskok” za bas gitaru u komorni sastav. Radi se o solo koncertu za taj instrument, gdje se elementi iz pop i rock glazbe prenose u kontekst suvremene ozbiljne glazbe. Isto tako neke moje skladbe za jazz orkestar sadrže elemente iz klasične glazbe. No kad se ide u to mora se ići s mjerom i oprezom te s posebnom pažnjom pri izboru izvođača. Kao skladatelj kod takvih projekata riskiram da nešto serviram pred pogrešnom publikom. Osjećam kao problem da zapravo malotko prati i sagledava cjelokupan moj opus: ono što sam pisao za jazz sastave prati jedna publika, moj klasični opus prati druga publika, a primjerice ono što sam zadnjih godina napisao za Krapinski festival neka treća publika. Takva fragmentacija percepcije mojeg rada sigurno ne doprinosi njegovoj ispravnoj valorizaciji. No moram dodati da se ne opterećujem time, valjda sam nakon 20 godina profesionalnog rada navikao…”

Akustički fenomen

Za svakog je umjetnika važno da dokumentira svoje stvaralaštvo, posebice za nekog tko prolazi kroz razne stvaralačke faze i procese kao Šaban. Zajedno sa suprugom je 2008. utemeljio obiteljsku diskografsku tvrtku Fonart s ciljem da sami rade i objavljuju notne zapise te audio i video snimke njegovih djela. U ovih dvanaest godina snimili su i objavili preko pet sati studijskih audio snimaka Šabanovih kompozicija, te oko dva sata video materijala. Izdali su i pet CD-ova pretežito njegove glazbe, a također su preko Fonarta dostupne partiture i notni materijali svih njegovih kompozicija. Pionirski rad u hrvatskoj ozbiljnoj glazbi predstavljaju vizualizacije izvedbi - video spotovi - njegovih skladbi. Sve te snimke dostupne su svuda u svijetu preko digitalnih glazbenih servisa poput Deezera, iTunesa ili Spotifyja, a video je dostupan na YouTube kanalu Fonarta. “Tu imam individualni pristup, odnosno sve sam preuzeo u svoje ruke”, objašnjava. “Moj model, kojeg sustavno provodim već dvanaest godina kod svih svojih djela, je da se sam pobrinem za sve i da svakoj svojoj skladbi dam maksimum: osim koncertne izvedbe sva moja djela snimljena su studijski audio a dobar dio njih i video, bilo kao inscenirani “video clip” ili kao video snimka koncertne izvedbe. Smatram da posao skladatelja ne završava onim dvjema crtama na kraju partiture: glazba je zvučni fenomen i ostvaruje se samo kao izvedba ili tonski zapis. Vizualizacija glazbe je pak vrlo važno poglavlje kojeg skladatelji zanemaruju. Čovjek je vizualno biće: prema nekim istraživanjima 90% informacija koje stižu u ljudski mozak dolazi kroz oči. Način percepcije, odnosno uživanja umjetnosti ili bilo kakvog kulturnog sadržaja se stalno mijenja. Posljednjih desetljeća takvi sadržaji sve više migriraju u vizualno. Televizija, nelinearni streaming servisi kao što su YouTube, TikTok…, sve su to mediji, odnosno sredstva kojima se danas distribuira glazba. Ultimativni smisao svakog glazbenog djela je da kao akustički fenomen dođe do publike i na nju prenese svoju poruku. Vizualizacija tome značajno doprinosi. Puno je veći broj ljudi koji će POGLEDATI video snimku izvedbe glazbenog djela od npr. desetak minuta nego onih koji će POSLUŠATI audio zapis tog istog djela od početka do kraja. Kolege skladatelji koji pišu komercijalnu glazbu, dakle onu kojoj je cilj zagrabiti publiku što šire, to jako dobro znaju i koriste. Zato svaka pop pjesma mora imati svoj video spot. Skladatelji umjetničke glazbe su tog manje svjesni, iako princip jednako dobro funkcionira.”

Poseban dio Šabanovog stvaralaštva čine njegova djela vezana uz jazz i latino glazbu, stilove za koje je razvio sklonost još u vrijeme studija. “Oduvijek sam volio jazz”, rekao je. “Kod mene je fascinacija jazzom bila paralelna s fascinacijom klasičnom glazbom. No dok sam ovu drugu učio institucionalizirano, od muzičkog vrtića do magisterija, s jazzom sam se snalazio kako sam znao i umio. Imao sam jazz aranžiranje kao sporedan predmet, primijenjene na studiju kompozicije u Beču, no pravi razvoj sam postigao odlaskom u Ameriku, na studijsku razmjenu na University of Miami. Devedesetih je to bila jedna od najboljih jazz škola. Naravno, tamo sam vrlo brzo došao u kontakt s latino glazbom jer mnogo je studijskih kolega bilo iz Latinske Amerike, ali i dio profesora. Glazbenu produkciju je, primjerice, predavao Raúl Murciano koji je bio jedan od osnivača i glazbeni direktor orkestra Miami Sound Machine. Kao i u Beču, puno sam naučio na koncertima slušajući vrhunske umjetnike. No ključna stvar je bila praksa. Naime tamo se u okviru studija stalno pisalo, skladalo razne minijature, situacije, stilske vježbe i sve to se izvodilo i snimalo.”

Arhaičan predmet

Zapravo Šaban je u Miamiju stekao širinu, ali i skladateljske vještine i naučio kako ih učinkovito primijeniti. “Danas je mlađoj generaciji skladatelja veliki problem što sve svoje skladbe rade digitalno - svaka partitura sama svira”, rekao je. “Tu gube kontakt s izvođačkom realnošću, neki bi dodali i s ljudskom dušom. Mi smo tada morali na nastavu doći s novim partiturama i dionicama, podijeliti ih članovima ansambla, dirigirati i izvesti. Dobio si svojih deset-petnaest minuta da s ansamblom navježbaš i izvedeš svoju malu skladbu ili studiju. Vrlo pragmatično, američki. Znaš ili ne znaš, možeš ili ne možeš, nema muljanja. E tamo sam izučio zanat. Zapravo već preko 25 godina pišem i produciram glazbu isključivo za žive ljude. Nikakva elektronika me ne zanima, nikakva digitalna tehnologija i generirani zvukovi. Tehnologija snimanja i distribucije da, ali sama moja glazbena djela pisana su isključivo za ljude - izvođače: svirače, pjevače, dirigente… Isto mi je tako važno da, osim skladateljskog rada, budem aktivan i kao dirigent i glazbeni producent. I na taj način opet radim sa živim ljudima, kolegicama i kolegama glazbenicima. Davno prije, kao student u prošlom stoljeću, radio sam i s elektronikom, generirao zvukove i pravio ono što danas zovem “umjetnom glazbom”, no to me već dugo ne privlači. Glazbeno djelo je za mene partnerstvo između skladatelja i izvođača. Da se sutra moram zatvoriti u nekakav elektronički studio, pa neka je i najbolji na svijetu, i da moram tamo sam producirati glazbu, poludio bih. Pa nama skladateljima su glazbenici-izvođači oduvijek partneri; na kraju oni od glazbenih izvedbi i žive. Ljudski i kolegijalno je angažirati ih i dati im priliku da pokažu svoje umijeće. Uvijek će svirka pravog glazbenika nadmašiti neku digitalno generiranu patvorinu. Primjerice, kad je riječ o jazzu - ta glazba kao i klasika funkcionira isključivo sa živim sviračima. To je još jedan razlog zašto ju volim.”

Šaban se u svojem stvaralaštvu nadahnjuje i drugim vidovima umjetnosti. “Na prvom mjestu tu je literatura odnosno poezija”, kaže. “Volim uglazbljivati tekstove. Posljednjih desetak godina u mojem stvaralaštvu dominira pjevana glazba. Započelo je to mojim ciklusom “Za jednom kapi čistoga života” gdje sam uglazbio tekstove hrvatskih pjesnika napisavši pjesme za pop pjevače i jazz orkestar. Nakon toga se dogodila “Golgota” za zbor i orgulje na tekst velikog S. S. Kranjčevića. Napisao sam i nekoliko pjesama za Krapinski festival uz koji sam obiteljski vezan jer je moj tata, tada pod pseudonimom Jura Stubičanec, tijekom mog djetinjstva bio jedan od najznačajnijih tekstopisaca tog festivala. Tamo sam posljednjih godina prisutan kao skladatelj ali i kao dirigent što me posebno veseli. Inspirira me i likovna umjetnost. Davno sam napisao djelo za slikara i komorni ansambl, izvodili smo to nekoliko puta moj prijatelj Duško Šibl i ja kao dirigent s različitim ansamblima. Djelo ima tri stavka, a Duško tri platna i slika uživo na koncertu odnosno reagira na glazbu koju čuje. To je specifičan projekt likovno-glazbene suradnje. Inače, supruga i ja smo spomenuta diskografska izdanja Fonarta osmislili uz vizualnu komponentu pa smo angažirali istaknute likovne umjetnike da naprave vizuale za naslovnice. CD je danas arhaičan predmet koji uz glazbu koja je ionako dostupna digitalno mora nuditi neki dodatni sadržaj. Kod naših izdanja to je opsežna knjižica ali i vrhunska likovna oprema. Jedno izdanje je likovno opremio Duško, drugo Toni Franović a treće, što mi je bila velika čast, nedavno preminuli akademik Kožarić koji je godinama pratio moje aktivnosti na području jazza.”

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 3. siječnja 20121.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja