Odrastanje i život s bubnjevima

Odrastanje i život s bubnjevima
Datum objave:
25.01.2021.

snimio Saša Huzjak

 

Dalibor Dado Marinković jedan je od najtraženijih studijskih i koncertnih bubnjara na našim prostorima. Bubnjeve je počeo svirati u svojoj petoj godini, a kao jako mlad počeo je svirati profesionalno s očevim prijateljima glazbenicima. Pohađao je razne seminare za bubnjare, između ostalog i na bubnjarkom kampu u Grožnjanu gdje je radio s Garyjem Chaffeeom, Johnom Raileyjem, Mikeom Haidom i Marcom Minnemannom. Tamo je, nekoliko godina kasnije, bio i gost predavač, zajedno s uglednim bubnjarima kao što su Antonio Sanchez i Virgil Donati. Marinković je dobitnik nagrada Status za najboljeg instrumentalista: za pop-rock 2004. i 2005. te za pop-rock i jazz glazbu 2006. Godine 2009. dobio je nagradu za velik doprinos hrvatskoj glazbi. U svojoj karijeri svirao je i snimao s mnogim poznatim glazbenicima raznih žanrova kao što su Gibonni, Parni Valjak, Oliver Dragojević, Zdravko Čolić, Dino Merlin, Tifa, Toše Proeski, Voice of Nature, Bruno Mičetić Quartet i mnogi drugi. Od 2004. do 2009. svirao je u Gibonnijevom bendu s kojim je snimao album “Unca Fibre”, zajedno sa Manuom Katcheom, Tonyjem Levinom, Tommyjem Emmennuelom, Matijom Dedićem, Vlatkom Stefanovskim i drugima, a kasnije i koncertni album “Acoustic- Electric”. Marinkoveć također svira u jazz-fussion bendu Chewbakka 4, zajedno s Antom Gelom, Maasejem Kovačevićem i Vladimirom Samardžićem. Od 2009. stalni je član Parnog Valjka.

Krajem 2020. Marinković je objavio svoj prvi album “My Life”. Snimio ga je s mnogobrojnim prijateljima što govori o njegovom ugledu, zbog kojeg je uspio okupiti toliko cijenjenih glazbenika, ali i njegovoj svestranosti. Suradnike je birao prema njihovim osobnostima, odnosno karakteru svake skladbe. Zašto je snimao s raznim postavama. Prema potrebi pojedinih skladbi na snimanju su se izmjenjivali pjevači Daria Hodnik Marinković, Vladimir Pavelić Bubi i Dragan Brnas Fudo, trubač Davor Križić, saksofonisti Vojkan Jocić, Dražen Bogdanović i Ivica Iwek Premelč, flautist Žarko Hajdarhodžić, klarinetirst Goran Bojčevski, violinist Marko Ramljak, gitaristi Elvis Penava, Bruno Mičetić, Miroslav Lesić Lesique, Marijan Brkić Brk, Boško Jović i Ante Gelo, klaviristi/klavijaturisti Matija Dedić, Vasil Hadžimanov, Maasej Kovačević, Kristijan Terzić, Zvjezdan Ružić, Gojko Tomljanović i Mahir Sarihodžić, orguljaš Joe Kaplowitz, basisti Mario Rašić, Robert Vrbančić, Vladimir Samardžić, Goran Delač i Alen Svetopetrić te udaraljkaš Mladen Ilić Mljacka.

U prvom pokušaju

“Album “My Life” počeo sam snimati s triom, uz Maaseja Kovačevića i Robija Vrbančića”, rekao je Marinković. “To je bilo sjajno, ali onda sam odlučio da ću proširiti postavu na više glazbenika, naravno koliko god je to moguće. Ipak mi je to prvi album i zato sam htio ugostiti sve drage ljude s kojima sam svirao, družio se itd. Nisam uspio, jer premalo je jedan album za tako nešto. Nisu mogli svirati svi.”

Marinković je autor većine skladbi, dvije je napisao sa suradnicima koji su sudjelovali na snimanju albuma: Kristijanom Terzićem i Antom Gelom, a na album je uvrstio i dvije koje je napisao Maasej Kovačević. Aranžmane potpisuje Marinković, neke u suradnje s Terzićem, Vrbančićem, Kovačevićem i Gelom. Svi glazbenici dali su velik doprinos i u skladbe unijeli svoju osobnost. “U puno stvari sam čuo upravo te glazbenike, pa sam tako i snimao s njima ili su oni kasnije dosnimavali”, rekao je. “Neke skladbe sam napisao ranije, Ideje, teme sam snimio na diktafon kako ih ne bih zaboravio. Kasnije sam ih dorađivao u studiju, neke sam, a neke s ekipom. Isto tako neke stvari smo snimali zajedno, a neke sam postavio sam i napravio info snimku koju sam slao ekipi da odsvira svoje dionice. Htio sam da sviraju po svom guštu, kao da sviraju sebi. Tako i ja snimam - uvijek. Osmislio sam skladbu “Endless Day” i poslao je Kristijanu Terziću da mi snimi keyboard, on je dodao još jedan b dio i ubacio neke stvari koje su mi se svidjele tako da smo zajedno tu. Svidjele su mi se Maasejeve skladbe koje je svirao dok smo imali probe. Predložio sam da ih snimimo, on se složio i to je to. S Antom Gelom sam puno svirao, a dugo smo se dogovorili da nešto snimimo. Odlučili smo da ćemo probati nešto, napraviti skladbu u kojoj su samo bubanj i akustična gitara. Tako je i bilo; našli smo se, probali smo nešto i snimili je u prvom pokušaju.”

Na poseban način koristio je vokale. “Vokale jako volim, pogotovo na gospel način ili na način na koji ih koristi Pat Metheny, kao vokalize ili dodatak temi, kao što to radi, recimo, Aziza Mustafa Zadeh. To mi je nekako prirodno, organski. A imam tu Dariju i Bubija, i ostalu ekipu koja to radi odlično.”

Neparni ritmovi

Tijekom karijere Marinković je razvio svestranost, u pogledu stilova, ali i kao bubnjar. Mogli bismo reći da je njegov prvi album nešto kao “Many Faces of Dado”. Naime on svoj jazz-rock pristup obogaćuje orijentalnom glazbom, world musicom općenito, ali i funkom, rockom... “Sve to jest nešto što inače slušam”, rekao je. “Odrastao sam slušajući razne glazbene stilove. Slušanjem svih tih stilova izgradio sam svoj ukus i stil. U glazbi mi je važno da me dotakne ili da me taj ritam pokrene na neki način. Tu se prepuštam i ako me dotakne, to je to. Ne slušam uvijek analitički, nego više kao mali dječak... Analitički i matematički slušam samo kad vježbam i radim na nečemu... Glazbu volim slušati kao netko iz publike, koliko je god to moguće. Onda ne razmišljam puno, ne brojim, nego zažmirim i uživam. Volim dobru mjuzu, stil mi nije toliko bitan. Sadržaj mi je uvijek nekako bitniji. U nekim stvarima, trudio sam se da povežem istok i zapad na neki način, ali recimo, taj istok vidim više u stilu, primjerice Triloka Gurtua ili Karima Ziada. Tako nešto je i s world musicom. Dakle zanima me kombinacija rocka, jazza, funka, afričke glazbe, uz neke orijentalne motive tu i tamo, ali na neki moj način. Trudio sam se da i neparni ritmovi zvuče kao da su parni, da imaju taj flow i da se i uz njih može plesati. Naravno, kod mene su ti etno momenti vezani uz glazbu našeg podneblja. Provučeni su kroz temu ili na drugi način. Jako volim svirati traditional jazz, obožavam swing, ali sada nisam htio takav album. Jednostavno ovo je nešto iza čega trenutno mogu stati, iskreno mislim, bez lažne skromnosti. Ovo je nešto što mogu svirati bilo gdje u svijetu.”

            Osim toga album je svojevrsna kronika njegovog glazbenog, ali ne samo glazbenog odrastanja. Zato ga je nazvao “My Life”.“Sviram bubnjeve od svoje pete godine i puno sam se nasvirao i nasnimao u studiju, ali ovo je prvi album na kojem sam ja, na neki način, u prvom planu, i kao aranžer i kao autor”, rekao je. “Fotografije na CD-u su autentične, od onih kad sam bio mali dječak za bubnjevima, kada sam počinjao, pa sve do sada, do velikih koncerata i arena. To na neki način predstavlja moje odrastanje, sazrijevanje, ako to mogu tako reći... To je najveća istina - kad sam za bubnjevima to sam pravi i jedini JA.”

Korijen fusiona

Kroz pojedine skladbe osjećaju se utjecaji, naslušanost, glazba koju je pratio u mladosti i koju sluša danas, sastavi, ali i bubnjari, iako na snimanju nije koristio sve bubnjarske tehnike kojima je ovladao. “U mladosti sam najviše slušao rock glazbu”, rekao je Marinković. “To su bendovi koje i sad volim: Led Zepelin recimo, Deep Purple itd. Također, dva bubnjara koja su najviše utjecala na mene su John Bohnam i Ian Paice. Kasnije sam počeo slušati Billyja Cobhama, pa sam prešao na traditional jazz ekipu, n a bubnjare kao što su Jimmy Cob, Jack DeJohnette, Tony Williams, Elvin Jones, Buddy Rich, Joe Morello itd. Volim i bubnjare novije generacije kao što su Bill Stewart, Denis Chambers, Gary Novak, Dave Weckl, Vinnie Colaiuta, Omar Hakim, Simon Phillips, Keith Carlock i mnogi drugi.”

Marinković je nedugo na jednom koncertu podsjetio na slavnog bubnjara Billyja Cobhama koji je važan, ne samo za sviranje bubnjeva nego i glazbu općenito, iako rijetko tko svira tu glazbu. Oduševio je izvedbom skladbe “Stratus” iz ranog razdoblja Cobhamove samostalne karijere. Naime, uvjeren je da je važno vraćati se toj glazbi, tom razdoblju, tom stilu, tom bubnjaru. Osim toga na tim postavkama razvijeno je mnogo glazbe koja je danas aktualna. “Billy Cobham me je uvukao u svijet jazz-rocka”, rekao je. “Za mene je vrlo značajan, kao što je, pretpostavljam, i za mnoge druge glazbenike. To je nešto što je korijen fusion glazbe. Ne bi ga smjeli zaboraviti, kao ni ostale jazz velikane. Tu je sve počelo i na tome se nastavlja. Naravno obožavam i druge glazbenike, ne samo bubnjare, kao što su, recimo, Chick Corea, Brecker Brothers, Yellow Jackets, John Scofield, Pat Metheny, Herbie Hancock, Keith Jarrett, Joe Zawinul, Jaco Pastorius i mnogi drugi. Ne znam u kojem će se smjeru glazba dalje razvijati, vjerojatno kao i do sada, ali siguran sam da će ovi korijeni uvijek biti prisutni. To će uvijek biti bitno i IN.”

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 24. siječnja 2021.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja