Umjetnik koji je obilježio hrvatski jazz

Umjetnik koji je obilježio hrvatski jazz
Datum objave:
04.03.2021.

Sjećanja na život s Boškom Petrovićem - 10 godina poslije

            Velikani umjetnosti i nakon svoje smrti ne prestaju intrigirati, izazivati pažnju javnosti, mamiti na proučavanje njihova života i stvaralaštva. Tako je i s Boškom Petrovićem, jednim od najvećih hrvatskih umjetnika čije ime još uvijek spominjemo svakodnevno. Deset godina nakon što nas je napustio, 10. siječnja 2011., on je polazišna točka svih razgovora u jazz miljeu i referenca prema kojoj se uspoređuje.

            Kad je Boško u pitanju puno smo toga, što bi inače za nekog drugog umjetnika bilo reprezentativno, uzimali zdravo za gotovo. Primjerice, njegovu sam svestranost - naravno, tek jedan dio - osvijestio kad sam, nakon što je preminuo, pripremio izložbu fotografija njemu u čast. Ta izložba donosi fotke Boška Petrovića kao vibrafonista, pijanista, bubnjara, harmonikaša, orguljaša, ali i konferansjea ili ljubitelja vina te u trenucima opuštenosti i na pozornici s najdražim suradnicima. To je tek dio glazbala koja je svirao, po potrebi. Primjerice u međunarodnom ansamblu Non Convertible All Stars, što ga je vodio početkom 1970-ih, uz vibrafon je svirao marimbu, električni klavir, darmarofon i tarabuku, neke od njih i u solima.

            Upoznali smo se u drugoj polovici 1970-ih kad sam počeo slušati jazz. Posve je logično bilo da odlazim na njegove koncerte, najprije u Lapidarij. Upravo to - sjajne svirke ali i ugođaj, milje - još me više privuklo jazz glazbi, kao i sve ljubitelje jazza mojeg naraštaja. Često bismo razgovarali nakon koncerata i brzo smo se sprijateljili. Poslije smo radili nebrojene intervjue u kojima sam saznao puno toga što obični smrtnici nisu znali, primjerice kako je počeo svirati “roštilj”, kako je nazivao svoj vibrafon. Rekao je da ga je na to nagovorio jazz pijanist Mihajlo “Puba” Schwartz koji je u podrumu Radio Zagreba u Šubićevoj ulici pronašao onaj glasoviti, prastari, vidno oštećen i davno zaboravljen vibrafon kojem su falile dvije pločice i kotači tako da je bio malo viši od koljena. Budući da nije imao palice, odlomio je komad lajsne s poda i prilagodio potrebi. Naime, već tada je bio sjajan “improvizator”. Na toj “lješini od vibrafona”, kako ga je Boško tada nazivao, započela je njegova avantura.

Osoban pečat

            U čemu je bila tajna ljekovitih pripravaka koje je spravljao na tom roštilju s pločicama od aluminija po kojima je miješao čarobnim štapićima? Nakon što je nastupio u B.P. Clubu, a na kojem mu se Boško pridružio, u razgovoru s čuvenim američkim vibrafonistom Davidom Friedmanom pokušavali smo dokučiti što je to Boškov pristup činilo tako osjećajnim, a zvuk toplim, nježnim - jesu li to bile deblje palice kakve je koristio Milt Jackson, ili nešto drugo. Zaključili smo da je stvar u osobi, cjelokupnom glazbenom iskustvu, te unutrašnjoj snazi i osjećaju koji nosi u sebi. Tom prigodom David je iskazao divljenje prema Boškovoj muzikalnosti, osjećaju za udarac palicom, kao i njegovom viđenju jazza koje je neusporedivo s drugima, pa i najvećima, onima koji su bili ili jesu modelima za sviranje pojedinog stila ili glazbala.

            Osim toga Boško je bio svestran glazbenik koji je jednako uvjerljiv u izvedbama komornog, straight ahead, latin ili etno jazza, fusiona i glazbe treće struje. Upravo zbog toga bio je jedan od rijetkih hrvatskih jazz glazbenika koji su ostvarili uspješnu međunarodnu karijeru. Osim što je prijateljevao s Louisom Armstrongom i svirao s velikanima jazza, među ostalima s Johnom Lewisom, Dizzyjem Gillespiem, Artom Farmerom, Stanom Getzom, Joeom Passom, Rayom Brownom, Clarkom Terryjem, Tootsom Thielemansom, Johnnyjem Griffinom i Jamesom Newtonom, čak petnaest puta nastupio je na kultnom Monterey Jazz Festivalu. Kao solist nastupao je s big bandovima koje su vodili Oliver Nelson, Gerry Mulligan, Woddy Herman, Tito Puente, Gerald Wilson, Clark Terry te Toshiko Akiyoshi i Lew Tabackin.

Autorski mu je opus golem; napisao je nekoliko stotina glazbenih djela od kojih neka trajne vrijednosti hrvatskog glazbenog stvaralaštva. Neizmjeran je ushit prigodom slušanja tih skladbi u kojima, ponovnim preslušavanjem, uvijek iznova pronalazim ljepotu u skrivenim detljima, kao što je slučaj i s drugim djelima istinske umjetničke vrijednosti - knjigama koje nas oduševljavaju prigodom svakog ponovnog čitanja, slikama nad kojima se zamislimo shvativši da prigodom prethodnog gledanja nismo zapazili neke sjajne zamisli, odnose boja ili detalje koje zapažamo tek pažljivijim proučavanjem, filmovima koji su nam na svako novo gledanje sve bolji... Njegove skladbe od reda sadrže osoban pečat - jazz umak posipan autohtonim začinima koji uspijevaju samo u našem podneblju, uvijek začinjen humorom, svemu tome što donosi univerzalnu poruku. Kako netko ne bi uživao u tim djelima različitih karaktera i raznolike ornamentike, koja se ponekad razvijaju polako, strpljivo, filigranski, kao što se izrađuje najfiniji perzijski tepih koji osim kvalitete i trajnosti, pruža ugodu za oko, nježnost pri dodiru, užitak bosonogog hodanja po njemu!? No, to je samo moj osobni dojam; puno važnije je da je ljepotom vlastitih skladbi zadivio, a kompleksnošću zbunio mnoge slavne svjetske jazziste.

Blues za nesretnog jastoga

            Jedna od njegovih skladbi na koje sam uvijek otkidao, osim naravno “With Pain I Was Born”, je “Green Lobster Dream”. Još više me je obuzela nakon što mi je ispričao kako je nastala. Boško je imao viziju te skladbe kad je putovao na večeru kod Ede Murtića koji je u Istri imao ljetnu rezidenciju i koji je obznanio da će za objed biti jastog. Dok je s prijateljima putovao šalio se da će jadni jastozi platiti glavom, odnosno repom. Tada mu je palo na pamet da su junaci u crtanim filmovima Mickey Mouse - miš, Šiljo koji je zapravo konj, Pluton koji je pseto, Pajo Patak - patak, Tom i Jerry - mačak i miš, a da nikad u glavnoj ulozi nema “lobstera”. Naime, on je, ako je uopće u priči, uvijek na stolu, na tanjuru. Išao je dalje u toj improvizaciji i zamislio “lobstera” koji je u njegovoj verziji još i zelen - znači totalno out. Tako je osmislio tužaljku, blues koji priča o odbačenom, zanemarenom “Lobsteru” koji sanja da će jednog dana postati glavni junak. S posebnim zanosom i ponosom pričao mi je o obradi te skladbe koju je sa svojim Almost Big Bandom snimio pokojni saksofonist i aranžer Ernie Wilkins a koju je uživo na Montreux Jazz Festivalu kao solist izveo trombonist i vokalist Richard Boone. On je, kroz scat onomatopeje ostvario fantastičnu priču na “Green Lobstera”, drukčije, ali duhovito i sa šarmom, upravo kako je to i sam autor uvijek činio.

            Boškove su skladbe izvodili i drugi slavni jazzisti, među ostalima Stan Getz koji je svirao “Sigurd's Garden”, Boškovu posvetu prijatelju Sigurdu Schapsu. Koliko je samo sretan bio kad mu je Clark Terry, koji je u Ameriku odnio skladbu “Blue Sunset” i pokazao ju Oscaru Petersonu, javio da mu je Peterson rekao da ju želi snimiti.

Jedan od važnijih Boškovih poduhvata bio je BP Club, a poznato je i da je svoje prste imao i u riječkom klubu Louis koji je djelovao u hotelu Bonavia. Tijekom Domovinskog rata Boško je otvorio vrata svojeg kluba koji je tada postao najvažnijim skloništem u kojem su za vrijeme uzbuna utočište pronašli svi koji bi se zatekli u centru Zagreba. Taj me prostor mamio nekom magičnom privlačnošću, možda zato što je odisao ugođajem umjetnosti. U njega smo dolazili na kratak odmor, sastanak, miran razgovor tijekom dana, povlačenje u osamu, podignuti poštu koju je netko nekome ostavio za šankom, informirati se o novostima iz svijeta kulture, razmijeniti s Boškom koju riječ ili mu tek mahnuti. B.P. Club je bio recepcija mnogim Zagrepčanima, a Boško dobar domaćin. Na koncertima ili tijekom dana u njemu su se ugodno osjećali građani iz svih područja javnog, društvenog, političkog i kulturnog života grada, Hrvatske, svijeta.

            U B.P. Clubu su se, među ostalima, svakodnevno okupljali glumci i ostali djelatnici ZKM-a, ali i urednici i novinari Radija 101 na kojem sam bio suradnik, a poslije i urednik emisije Jazz štand. Neki od njih u njemu su ustanovili dislociranu redakciju, održavali sastanke, pripremali emisije, smišljali nove smicalice. Naime, Radio je od kluba bio udaljen svega manje od sto metara. Posebice je prisna bila povezanost Cluba i emisije Jazz štand, zbog suradnje s Boškom te programa koji su bili sadržajem izvještavanja u toj emisiji, ali i neposredne blizine što je olakšavalo izvještavanje s događaja u klubu, ali i dovođenje gostiju koji su svirali u njemu, neposredno prije, u pauzi ili poslije koncerta.

Neponovljive svirke

            Koliko sam puta trčao uz stepenice, zadihan sjedao pred mikrofon i izvjestio o onome što se prije samo nekoliko minuta događalo u B.P.-ju - kako je Boško neplanirano zasvirao s Garyjem Burtonom, kako je u klub poslije koncerta u Lisinskom nenajavljeno doveo gosta najuglednijih svjetskih koncertnih dvorana Michela Legranda, kako je s Boškom doista zasvirao najveći flautist jazza James Newton, tada trinaesti put u DownBeatovu glasovanju proglašen najboljim svjetskim flautistom, kako je našim glazbenicima omogućio da zasviraju s legendama kojima su se divili, kako je u klubu publiku šarmirao najbolji svjetski usni harmonikaš Toots Thielemans, kako legendarni Clark Terry upravo nastupa na jam sessionu s Helen Merrill, kako se u klub ugurao i div - Johnny Griffin - Little Giant - kako poslije koncerta u ZKM-u kultni brazilski multiinstrumentalist Hermeto Pascoal nije mogao odoljeti klubu i počastio je publiku svojim virtuoznim vratolomijama, koliko se curica okupilo jer je nastupao ljepuškasti Kyle Eastwood, sin slavnoga glumca i redatelja, kako nikad bolje improvizacije, uključujući i one na Bachovu glazbu, nije odsvirao Niels-Henning Ørsted Pedersen, kako se žanrovski raznolikim nastupima predstavio Philip Catherine, kako su west coast jazz prezentirati Bob Brookmeyer i Scot Hamilton, kako su u njemu bljesnuli Hal Galper i Bobo Stenson, kako klub trešti jazz rockom jer nastupa Joea Zawinul koji nije smio biti reklamiran da ne bi nahrupilo previše njegovih obožavatelja i koji je dan kasnije u nekom drugom gradu možda svirao pred 25000 obožavatelja. Svi su oni svirali samo nekoliko metara od Boška i publike s kojima su prisno komunicirali, spremno odgovarali na kojekakva, najčešće Boškova dobacivanja, za šankom s nama raspredali o koječemu kao da se ne radi o zvijezdama koje dan kasnije, prije ili poslije nastupa u Carnegie Hallu ili Lincoln Centeru, okruženi čuvarima, obožavatelje ili novinare primaju samo uz dozvolu menadžera. Kako je to bilo moguće? Samo zahvaljujući Bošku!

            Posebnu draž nastupima u B.P. Clubu dali su jam sessioni i suradnje glazbenika - pripremljene ili spontane - što je donosilo posebno nadahnuće i podsjećalo na vrhunce svjetske klupske jazz scene. Tada smo se mi prisutni osjećali povlaštenima, jer svjedočimo neponovljivim svirkama. Naime, Boško je znao prepoznati, osjetiti i okupiti u skupinu dobre glazbenike koji, u nekim slučajevima, nikad prije nisu svirali zajedno, a rezultat su bile uzbudljive, nezaboravne svirke.

            Tijekom devedesetih njegova je diskografska tvrtka Jazzette Records objavila pedesetak naslova, među ostalima i neke sa snimkama nastupa spomenutih glazbenika u B.P. Clubu, postavši našim najznačajnijim jazz izdavačem, ne samo kvantitetom, već i kvalitetom što se vidjelo i po brojnim dobivenim “Porinima”.

Zahvaljujući Bošku Petroviću i BP Clubu Zagreb je bio prepoznat kao grad umjetnosti, a Hrvatska je “ušla u Europsku uniju” i prije nego su političari uspjeli u tome.

Iskra u oku

            Boško je bio i važan glazbeni pedagog. Svi su jazz početnici znali da se mogu prijaviti Bošku i pridružiti mu se u komuni koju je vodio - Ljetnoj jazz školi Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu. Komuni, u kojoj je niz naraštaja, ne samo hrvatskih ovisnika o jazzu, nastojao izvesti na pravi put, pridruživao sam se svake godine na nekoliko dana i redovito se oduševljavao žaru s kojim je klincima prenosio strast, ali i osjećaj dužnosti, potrebu za lepršavošću i improvizacijom, kao i formom i disciplinom... No, godinama nije imao priliku podučavati vibrafoniste i s tom se činjenicom već pomirio, ali, kad je već pomislio da se radi o lošoj karmi, ispaljen je impuls koji je pokrenuo val novih događaja. Jednog me jutra nazvao iz Grožnjana i usplahireno govorio o nekom klincu, slovenskom dvanaestogodišnjaku kojeg su roditelji doveli da se upozna s njim zato što - kojeg li čuda - svira vibrafon. Uz to, mali je jako nadaren i Boško je pristao podučavati ga, a roditelji su bili voljni prepustiti svoje dijete u ralje “glazbenog monstruma” kojeg je bio glas da ne prašta pogreške. Bio je to Vid Jamnik koji je otškrinuo vrata nizu vibrafonista što su se pojavili odmah nakon njega. U jednom trenutku bila su to čak četvorica iznimno mladih glazbenika koji jazz doživljavaju zvukom vibrafona: Slovenci Vid Jamnik i Matic Črešnik, Rus Vladimir Terekov i Hrvat Šimun Matišić. Upravo im je on omogućio prve nastupe, na festivalu Jazz is Back! koji se pod njegovim umjetničkim vodstvom, svake godina održavao - održava se i danas, ali bez njega - u Grožnjanu, usporedno s Ljetnom jazz školom HGM-a koju je vodio i za koju je primio Europe Jazz Awards, nagradu koja prepoznaje kreativnost i različitost u području značajnom za kulturu i kulturni turizam.

            Nezaboravna je epizoda koja se zbila prigodom jednog od mojih dolazaka u Grožnjan. Boško me odmah po dolasku poveo do jedne kuće i diskretno, ali ipak teatralno odškrinuo vrata. U nevelikoj sobici bila su dva vibrafona, a za njima Vid Jamnik i Šimun Matišić koji su uvježbavali skladbu. Dirljiv prizor od kojeg mi je srce zatitralo, ne samo zbog mladaca nego i Boška kojem se, tek sam tada postao svjestan, ispunila životna želja. U jednom sam ga trenutku pogledao i spazio iskru u njegovom oku. U sljedećem trenutku zapazio sam da je ta iskra ustvari odsjaj zrake sunca, koja se probijala kroz škure, u suzi radosnici u oku koju nikako nije želio pustiti, jer Boško je uvijek želio biti tvrd orah koji vlada situacijom, koji sve konce drži u svojim rukama, koji može kontrolirati emocije. Koliko, upravo zbog toga, ne znamo o njegovoj osjećajnoj duši koju je uvijek nastojao prikriti.

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 17. siječnja 2021.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja