Otvoren za glazbu u svim njezinim oblicima

Otvoren za glazbu u svim njezinim oblicima
Datum objave:
04.03.2021.

Silvije Glojnarić, u povodu objavljivanja albuma “Music Conversation” u izdanju Croatian Recordsa

Krajem prošle godine diskografska kuća Croatia Records objavila je novi album proslavljenog bubnjara, skladatelja, aranžera i dirigenta Silvija Glojnarića, jednog od najvažnijih glazbenika u povijesti hrvatskog jazza koji je ostvario i zavidnu međunarodnu karijeru. CD znakovita naziva, “Music Conversation”, snimio je uz Jazz orkestar HRT-a kojim je sam ravnao, a koji je vodio više od petnaest godina, do umirovljenja. Na rasporedu su isključivo Glojnarićeve skladbe u njegovim aranžmanima koji odaju velikog glazbenog znalca, poznavatelja povijesti jazza, ali i kreativnog glazbenika iznimne imaginacije i suvremenih pogleda na orkestralni jazz. U solima su se istaknuli mnogi od članova Orkestra, kao i posebni gosti o kojima je vodio računa pišući neke od aranžmana: tenor saksofonist Saša Nestorović i pijanist David Gazarov.
Kako ste zamislili album “Music Conversation”?
- Htio sam ponuditi glazbu koja bi izdržala test vremena, koja bi utjecala na druge glazbenike i bila pod lupom kritike tijekom godina. Pripremio sam puno skladbi, jer ima stvari koje ne funkcioniraju dobro u snimljenom formatu. Ponekad mi se čini da sam mislio nešto drugo, ponekad mi se čini da u snimci ima “pogrešaka” stoga je potrebno imati više ideja koje omogučavaju odabir najboljih skladbi. Na taj način sam i na albumu došao do izbora osam skladbi koje su zadovoljavale moje kriterije. U tom smislu napravio sam “karticu rezultata” za svaku skladbu sa svim važnim značajkama - aranžman, harmonijska progresija, izvedba, sola... Stvarajući na taj način numerički sustav rangiranja omogućava objektivan postupak za inače subjektivnu umjetnost.
Zašto je pojam “razgovor” važan u jazz glazbi, u vašoj glazbi?
- Jazz glazbenici, i ne samo oni, vole razgovarati o najnovijim skladbama koje su čuli, ili o skladbama koje znaju od ranije. Glazba koju netko voli govori o njegovoj personalnosti jer ona je univerzalni jezik, tako da već i o stilovima razgovaramo različitim riječima, jer i vrstu glazbe ljudi često izgovaraju na različite načine. Stoga možemo reći da je glazbeni jezik jedan od najboljih jezika na svijetu, koji ne treba tumača, jedini jezik koji dopire do srca svake osobe bez obzira na sposobnost slušanja. Razgovor glazbenim jezikom možemo voditi na više načina, kao razgovor bez teksta koji nalazimo u gotovo svim vrstama glazbe – klasične ili orkestralnog jazza - i odvija se između najmanje dvije osobe, dok maksimalni broj sudionika ili maksimalna veličina grupe nema ograničenja, pri čemu prioritet publike čini izbornu temu s nekom dubokom glazbenom porukom koja publici može pomoći da slobodno podijeli svoje misli i osjećaje. Isto tako ide i glazbeni razgovor unutar sastava odnosno glazbene grupe, kada bilo koja glazbena “akcija” može poslužiti kao osnova za glazbeni razgovor. Jedna od glavnih prednosti koje glazbeni razgovor ima u odnosu na druge oblike razgovora je da sudionicima omogući osjećaj ugode, dijeleći misli sa strancima bez napetosti izbora teme, jer je ona već uspostavljena. Drugim riječima, tekst i melodija tvore razgovor, u kojem ljudi lakše raspravljaju o kontraverznim temama, kao npr. osjećajima. Nameće se zaključak da je glazbeni razgovor najmoćnija svjetska “artiljerija” koja može izliječiti svijet, povezujući ljude s njihovim prirodnim korjenima i podrijetlom kao društvena bića, izbjegavajući tako probleme. Vjerujem da će jednog dana, kada ovaj “čarobni štapić” nazvan razgovor bude omotan snažnom naslovnicom zvanom “glazba”, biti način koji ce omogućiti svim ljudima da suosjećaju sa svijetom.
Platno tišine
Koliko se u radu s big bandovima gube mogućnosti razgovora, spontanosti, a u kojoj mjeri je to moguće i u kojim situacijama?
- Povijest glazbe big bandova i naravno razgovora oko procesa rada seže u sredinu 1920-tih godina s bandovima koje su vodili Paul Whitman, Ted Lewis... Tijekom slijedećih deset godina njihov rad je postao popularna glazba tog vremena. Istaknuti vođe sastava postali su Count Basie, Duke Ellington, Fletcher Henderson i kasnije Glenn Miller. Ti ljudi su svojim radom i naravno stalnim razgovorom bili zastupljeni na svim mjestima - radiju, filmu, u plesnoj dvorani, što je potrajalo niz godina. Ulazeći u 21. stoljeće stvaraju se moderne umjetničke forme bandova kao što su Lincoln Centar Jazz Orchestra ili Big Phat Band, koji su protagonisti uvođenja nove ere big band glazbe. U tom kontekstu osim razgovora o samom procesu oni su poticali glazbenike na slušanje, pri čemu mislim na slušanje snimaka big bandova, što je kasnije bila podloga za razgovor. To je važno jer ne možemo očekivati da će band svirati “autentičan” jazz ako nema nikakvih saznanja što su bandovi svirali prije toga. Takav pristup omogućava da kroz slušanje i razgovor glazbenici počinju razvijati razumijevanje stilskih elemenata ove glazbe. Osim toga, razgovorom stvaramo preduvjet dobrog balansa u bandu objašnjavajući sekcijama njihovu ulogu što je presudni element za ukupni uspjeh ansambla. Razgovor sa svim sekcijama – trubačkom, trombonskom, saksofonskom, ritam sekcijom - uključuje prijenos odgovornosti svakog voditelja sekcije za postizanje ravnoteže ansambla u cjelini.
Kako ste tematski odredili ovaj album?
- Tematska definicija ovog albuma sadržana je u izboru skladbi koje sam skladao kroz veći vremenski period, a temelji se na središnjoj temi ili konceptu. Ta tema može biti kompozicijska, lirska, instrumentalna ili narativna. Na ovom albumu središnji narativ ili temu donosim u skladbi “Log 4 Midnight Indigo” koja se može definirati kao “ujednačena izvrsnost” s otvorenim prostorom za tenor saksofon, a ujedno predstavlja centralno mjesto na albumu s karakterističnim formalno-harmonijskim pristupom koji dijelim u dvije kategorije - tematski koncept tj. za što slušatelji misle da se radi o djelu i tematski iskaz o tome što djelo govori o temi. Stoga bi ovaj album mogli definirati kao “koncept album” jer predstavlja više skladbi oko centralne teme, iako se druge teme mogu slušati neovisno, jer pružaju cjelovitu naraciju u kojoj se svaka tema povezuje s ostalim temama albuma.
Što vam je važno u skladateljskom radu?
- Ovo je osnovno vrijedonosno pitanje, kad odgovor zavisi o estetici i etici, kad odgovori mogu biti različiti, izrazito subjektivni ali i jednako dobri. Najbolji odgovor sam zapravo ukrao od Chicka Coreae koji kaže: “svirajte samo ono što čujete, a ako ne čujete nemojte ni svirati”, na što se referiram ne pisanjem skladbe ako ju ne čujem. Iz laičke perspektive ovo bi moglo zvučati kao čudna izreka, ali kako bi netko mogao napisati nešto što ne čuje? Ipak, baš kao što neiskusni jazz glazbenici ponekad besciljno lutaju, čak i velikani to čine, pa u budnim noćima platno tišine doživljavaju kao prostor koji treba ispuniti. U toj “igri” poželjno je poštovanje prema podsvijesti kao načinu nastanka glazbenog materijala, kad se mogu unijeti svjesni impulsi za organizaciju, pročišćavanje i oblikovanje. Svi ovi impulsi traže i notni zapis koji bez obzira na gore rečeno mora biti tehnički ispravan u cilju smislene cjeline i bezprijekornog zvuka, odnosno rezultata koji pruža adekvatno raspoloženje ili osjećaje.
Osjećaj vrijednosti
Koliko se vaš autorski rad na području jazza razlikuje, a koliko je blizak ostalim žanrovima u kojima djelujete?
- Glazba kao oblik umjetnosti nastaje kombinacijom različitih zvukova, kako bi mogli oblikovati neko novo suzvučje. Svako glazbeno djelo ima šest osnovnih, bitnih elemenata. To su ritam, dinamika, melodija, harmonija, tekst i forma. Kad pišem nešto izvan pojma jazz ove elemente kombiniram različito, jer žanrovi glazbe uključuju klasiku, operu, zabavnu glazbu, hip-hop i mnoge druge kategorije. Klasična glazba u usporedbi s drugim žanrovima ima veću dinamiku, domet, duže trajanje i naravno veću notacijsku preciznost. Npr. hip-hop ima jači ritam, dok je karakteristika jazza u izmjeni melodije i improvizacije, a pop glazba ima relativno kratko trajanje i lako pamtljive melodije. Osim toga sve je dostupnija glazba koja se sluša u javnosti - o čemu jazz glazba treba voditi računa - na aerodromima, na ulici i sl., što pokazuje sve veći interes za slušanje glazbe. Slušanje jazza ipak traži koncentraciju i mir dok neki drugi žanrovi imaju efekt poboljšavanja raspoloženja, jer jazz je glazba u čijem sadržaju postoji kreativnost koja definira sposobnost pretvaranja inventivnih, maštovitih ideja u stvarnost i traži određenu vrstu pažnje. U svakom slučaju dok ljudi slušaju glazbu njihova razina stresa se smanjuje, raspoloženje se poboljšava, bez obzira na vrstu glazbe, što u određenom smislu povećava njihovu kreativnost, pa možemo reći da, koliko god ima razlike toliko ima i zajedničkih elemenata.
Na kojoj tradiciji se napajate, a što i kako donosite kao novo, vlastito?
- Jazz je glazbena improvizacijska forma koju su razvili Afroamerikanci pod utjecajem europske harmonijske strukture i afričkih ritmova. To djelomično proizlazi iz forme ragtimea i bluesa s karakterističnim sinkopiranim ritmom, polifonim sviranjem na različitim stupnjevima improvizacije i čestim namjernim odstupanjem izvornih boja. Ništa od toga ne može biti pokrenuto na silu, sve se zapravo događa spontano. Svaki pokušaj da se dođe do precizne i sveobuhvatne definicije jazza kao tradicije uzaludan je. Jazz je od samih početaka na prijelazu u 20. stoljeće glazba koja se neprestano razvijala prolazeći kroz nekoliko karakterističnih faza razvoja na temelju čega sam donosio svoje novo vlastito. Istovremeno uvažavam misao kojom npr. New Orleans stil ili swing postaje neprikladan kad se primjeni na drugi segment njegove povijesti, recimo free-jazz. Rani pokušaji definiranja jazza kao glazbe čija je glavna karakteristika improvizacija, pokazali su se previše restriktivnim i velikim dijelom neistinitim jer su kompozicije i aranžman također bitni sastavni dijelovi jazza kroz većinu njegove povijesti. Dugogošnja ideja da se razvoj ne bi mogao dogoditi bez sinkopacije bila je opovrgnuta kad je npr. Louis Armstrong generirao ogroman zamah dok je svirao ponavljane nesinkopirane note. Na temelju takvih razmišljanja dolazim do svoje koncepcije, do koncepcije koja uključuje dugogodišnji rad s Johnom Lewisom i sustavnu analizu rada Dukea Ellingtona koji u meni pobuđuje osjećaj vrijednosti naše tradicije.
Proces putovanja
Kako ste osmislili aranžmane?
- Postupak aranžiranja jednako je važan kao i skladateljski dio. Ako je pristup dobar uspjeh je zagarantiran, a ako ne, ostane vam samo zbrkana ideja. Za početak nastojim naći “centerpiece”, središnji dio, što zapravo znači zauzeti središnje mjesto u skladbi. Drugim riječima aranžman je tijek skladbe od početka do kraja, odnosno aranžman je sve što čujete osim melodije. Aranžman je način gledanja na skladbu iz nekoliko kutova, kad uklanjate viškove a podržavate ono što djeluje kao lijepi doživljaj. U tome svemu važna je skladba koja sve potrebne elemente spaja u cjelinu. Jako je važno da imate dobar i snažan tonalni centar, jer taj dio je cilj svakog aranžmana. Bez obzira prenosite li ideju, osjećaj ili emociju, aranžman govori određenu priču zbog čega je odabir snažnog tonalnog centra važan dio cjelokupnog uratka. Kritičan sam prema vlastitim radovima. Naime, sve oko aranžmana učio sam sustavno i temeljito, tj. učio sam od eksperata. Na akademiji sam naučio teoriju glazbe, na temelju izbora instrumenata pronalazio razne boje... To je način kojim prilazim organizaciji aranžerskog dijela. Naravno uvijek ima raznih odstupanja, ali to su iznimke.
Je li je vaše stvaralaštvo za veće formacije bolje opisati kao orkestralni ili bigbandaški jazz?
- Uvijek sam mislio da je big band u prvom redu oznaka swing ere, kad se zapravo ta djelatnost svodila na plesne dvorane. Ali kad je npr. Ellington napustio plesnu dvoranu i preselio svoj orkestar u koncertnu dvoranu rođen je jazz orkestar. Taj naziv sam i ja prihvatio i uvijek ću reći da sam napisao skladbu za jazz orkestar.
Koliko je aranžerski posao zanat, a koliko kreaktivnost?
- Zanat omogućava kreativno izražavanje. Netko koristi riječi, netko sastavlja melodije, netko koristi boje za ipunjavanje platna živopisnim dizajnom... Prema tome ljudi rade u različitim medijima, ali svatko voli stvarati. Bez obzira koristio note, drvo, vunu ili boje, zanat pruža mogućnosti za nove ideje i vizije i promiče osjećaj postignuća. Zanat može evoluirati od uradka i umjetnosti i zanata na početnoj razini ili specijalne vježbe i pažljive mukotrpne izrade. Bez obzira na vrstu djelovanja zanat zahtjeva određene skupove vještina, određene alate i materijale, preciznost i želju. Aranžman kao oblik kreativnosti izgleda jednostavno i kreativnost definira kao proces putovanja glazbenih ideja u cjelovitu skladbu. Može uključivati sve, od harmonija, dodavanja dijelova, planiranja strukture skladbe a ponekad i dodavanje efekata. Slijedom toga za mnoge je aranžiranje tamo gdje muziciranje prestaje biti zabavno, a kreativnost se počinje osjećati kao pritisak napornog rada.
Koji su aranžeri bliski vašem glazbenom ukusu ?
- Na glazbenoj sceni u kontekstu aranžerskih radova postoji značajan broj odličnih aranžera, posebice onih koji su radili za poznate velike sastave. Nema smisla nabrajati, ali po mom ukusu dva su gospodina kojima nitko nije ravan, barem do sada: Duke Ellington i njegov alter ego Billy Strayhorn.
Energija i strast
Koja je glazba bliska vašoj estetici?
- Ovdje se zapravo govori o vrsti glazbe ili još bolje o alternativi. Alternativa ili nešto što je blisko mojoj estetici može izazvati refleksno preziranje, a ono o čemu zapravo govorimo je upravo davanje razloga za potragom glazbe koja mi se sviđa. Dobro je razmisliti o svojoj omiljenoj glazbi onako kako bi razmišljao o bilo kojem uvjerljivom argumentu i pitam se zašto bih morao mariti, odnosno zašto mi se određena vrsta glazbe sviđa, što to u meni izaziva ili mi govori i na kraju zašto je to uopće važno? Lijepo je reći, da Count Basie svira odličnu glazbu, s odličnim aranžmanima i istovremeno se pitati zašto se to meni posebno sviđa? Možda je to energija i strast, neka emisija uživo ili mješanje raznih vrsta energije, što zapravo ima za cilj razbiti smisao života, i nije daleko od razgovora o osjećajima. Možda u tom smislu govorim o frazi ili sintagmi “pomalo od svega”, čime se želim udaljiti od općenitosti kada opisujem svoje ukuse u glazbi, iako sam u određenom smislu otvoren za glazbu u svim njezinim oblicima. Treba biti pomalo samozatajan pa se često šalim da glazba bliska mojoj estetici uključuje bradatog muškarca koji pjeva o svojim osjećajima svirajući akustičnu gitaru, dok žena istovremeno svira violončelo. Prije nego kažem nešto konkretno o mojoj bliskoj estetici htio bih reći nekoliko riječi o razlici u pojmovima “stara” i “nova” glazba. Stara glazba je nastajala pomoću izvornih instrumenata, pa su glazbenici prvo morali naučiti svirati te instrumente. U slučaju moderne glazbe to više nije potrebno, jer moderna glazba uglavnom ovisi o računalnim programima, što znači da jednostavnim klikom mogu spojiti dvije vrste zvuka i time proizvesti neku treću. To je dovelo do porasta milijuna glazbenih superzvijezda koje nemaju osnovna znanja o teoriji, formalno-harmonijskim načelima i na kraju o instrumentima. Ranije su žanrovi bili jasni za razliku od danas kada se scenarij potpuno transformirao. Služeći se raznim žanrovima otežava se prepoznavanje nečijeg rada, tako da neki glazbenici budu prepoznati i nagrađivani u glazbenim kategorijama u kojima nisu ni poznati niti u njima djeluju. Tako recimo reperi koriste glazbenu industriju izgovarajući psovke i ne shvaćaju da je utjecaj takvog pristupa velik na slušatelje koji na kraju to zavole. Bez obzira na sva događanja moja glazbena estetika uključuje dva velikana jazz glazbe: Johna Lewisa i Dukea Ellingtona. Ipak moram spomenuti da postoji jedan mladi skladatelj koji koristi sva elektronska dostignuća, ali je naučio svirati instrumente, poštuje formalno-harmonijske postulate i donosi znatne novine, kao što je npr. “negativna harmonija”, iako je taj pojam već razjašnjen i korespondira sa klasičnim izrazom “chromatic inversion”, što se odnosi na mladog Jacoba Colliera.
Stvarati vrijednosti
Zašto ste za izvođače, uz Jazz orkestar HRT-a, odlučili angažirati Davida Gazarova i Sašu Nestorovića?
- Stvar je vro jednostavna; i David Gazarov i Saša Nestorović bliski su mojoj glazbenoj estetici, što se odnosi na način donošenja solističkih dionica. Ne moram im ništa objašnjavati jer je njima odmah jasno što i kako treba pristupiti izvedbi. To je pitanje komunikacije u kojoj nema vremena za postavljanje nepotrebnih pitanja. Osim toga oni su i inače odlični glazbenici pa je izbor bio veoma lagan i plodonosan.
Što tjera skladatelje na pisanje glazbe za big bandove iako znaju da će ta glazba biti izvedena možda tek samo jednom na koncertu?
- Razlog za takav način razmišljanja proizlazi zapravo iz definicije jazza, kada su glazbenici na prijelazu u 20. stoljeće bili svijesni da je jazz glazba koja se neprestano razvijala, proširivala, mijenjala i prolazila kroz svoje karakteristične faze, primjerice New Orleansa ili swinga. No on postaje neprikladan kad se primjeni na drugi segment povijesti, primjerice na free jazz. Najveća promjena se osjeća kada jazz glazba iz plesnih dvorana seli u koncertne dvorane, kada dolazi do potpune promjene slušatelja, kada ples više nije u prvom planu jer ljudi sjede u dvorani i koncentrirani su iskljičivo na slušanje. Danas živimo okruženi milijunima drugih ljudi koji pokušavaju učiniti isto što i ja - biti originalni, jedinstveni, biti vođe a ne sljedbenici, kada nam se pruža prilika doživjeti uspjeh u glazbi. Jazz je glazba koju je nemoguće stvarati na brzinu, glazba koja ima poruku, a svijet u kojem živimo želi sve ali odmah. Za kvalitetnu glazbu treba vremena a ljudi nemaju vremena te im je dovoljno površno slušanje bubnjeva dok ispijaju piće. Osobno, uvijek ću pokušati očarati slušatelja i nastojati istovremeno stvarati vrijednosti, tako da i samo jedna izvedba može zadovoljiti osjećaj istine koji podrazumijeva umjetnost, a time i smisao pisanja glazbe kada prodaja ne znači ništa.

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 14. veljače 2021.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja