Dirigentica u ekstazi

Dirigentica u ekstazi
Datum objave:
30.03.2021.

Klaviristica, skladateljica, aranžerka i voditeljica jazz orkestra Maria Schneider rođena je 27. studenog 1960. u Windomu u državi Minnesoti. S pet je godina počela učiti klavir, glazbenu teoriju i skladanje studirala je na sveučilištu Minnesota, a postdiplomski je nastavila na sveučilištu Miami i Eastman Schoolu. Dolaskom u New York 1985. o skladanju i aranžiranju učila je od Boba Brookmeyera. Osim od Gila Evansa i Brookmeyera nadahnuće crpi iz djela Dukea Ellingtona, Thada Jonesa i Georgea Russella, ali njezina glazba uvijek ima osobnost i svježinu. Među ostalima, aranžirala je za orkestre Woodyja Hermana, Mela Lewisa i Carnegie Hall Orchestra. Na početku karijere vodila je jazz orkestar s Johnom Fedchockom, a od 1989. samostalno vodi vlastiti orkestar s kojim je objavila devet albuma i nastupila na mnogobrojnim jazz festivalima diljem svijeta. Često kao gošća nastupa s raznim europskim i američkim jazz orkestrima, za koje ponekad i sklada. Tako se 2005. hrvatskoj publici predstavila s Brussels Jazz Orchestrom nastupivši u ciklusu Jazz.hr HDS-a.

Dobitnica značajnih priznanja i nagrada, Maria Schneider zauzima najviše pozicije u svijetu big band glazbe, posebice skladanja i aranžiranja. Prije dva tjedna osvojila je nagradu Grammy u kategoriji najboljeg albuma velikog jazz ansambla. Dobila ju je za svoj novi album “Data Lords”. Također dobila je Grammy u kategoriji najbolje instrumentalne skladbe, za skladbu “Sputnik” s tog albuma. To nisu njezini prvi Grammyji. Do sad je dobila još dva u kategoriji najboljeg albuma velikog jazz ansambla te jedan za najbolju instrumentalnu skladbu i jedan za najbolju skladbu klasične suvremene glazbe.

            Zato je logično da je tijekom godina jedna od tema naših razgovora bila nagrada Grammy. Prvi je dobila za album “Concert in the Garden” iz 2004., u kategoriji najboljeg orkestralnog jazz albuma. “Bilo je to iznenađenje”, sjeća se. “Taj mi Grammy mnogo znači jer sam bila nominirana za sve svoje albume, ali dotad ga nisam osvojila. U njih, kao i u taj album, uložila sam neopisivo mnogo truda, što je na kraju trebalo biti prepoznato i zato sam se doista odlično osjećala. Znala sam da je to moguće, ali ta me spoznaja šokirala jer sam dobila Grammy za album koji se prodaje jedino putem interneta.”

To je bio prvi album koji je ikad dobio nagradu Grammy a ne može se nabaviti u trgovinama, nego jedino putem interneta. Zbog toga je uspjeh još veći.

Jedinstvene boje

Maria Schneider je ujedno prva osoba koja je predstavljena preko ArtistSharea koji proširuje mogućnosti prikaza cjelovitog procesa umjetnikova stvaranja i predstavljanja. Naime, nakon što je u ranom razdoblju objavljivala za diskografsku kuću ENJA, snimila ga je za ArtistShare, kao i sve ostale, pa i novi “Data Lords”. Ta internetska tvrtka omogućuje umjetnicima prodaju djela preko njihove web stranice. Ideja je da poslove oko objavljivanja CD-a može bolje rješavati podijele li se troškovi proizvodnje s kupcima i glazbenicima, a da se zarada od prodaje podijeli. Po tom načelu ljudi počnu naručivati CD prije nego je objavljen, prije nego je uopće snimljen, na osnovi podataka o skladanju i procesu snimanja. Na web stranici mogli su pročitati vijesti i ostvariti uvid u dokumentaciju koju umjetnik na nju stavi. Ona je na internetu objavila bilješke o procesu stvaranja albuma te su svi zainteresirani mogli pratiti projekt u svim razdobljima njegova nastajanja. Zahvaljujući ArtistShareu bila je u mogućnosti napraviti prezentacije svojeg rada i objaviti fotografije koje pružaju potpuniju sliku o njemu, a zainteresirani skladatelji mogli su skinuti partiture. “To je bio prvi album koji sam u potpunosti sama financirala i koji mi donosi zaradu”, rekla je. “Taj, tada za me novi način poslovanja, pokazao se uspješnim. Sve oko kreiranja i izdavanja albuma napravila sam sama. U trenutku kad sam CD pustila u prodaju, već sam pokrila veliki dio troškova njegove proizvodnje. Zadržavam vlasništvo nad svojom glazbom, a ArtistShareu pripada petnaest posto zarade jer su osmislili web stranicu i pomogli mi u izdavanju albuma. Tu je i prihod od svega što je uslijedilo poslije albuma. Snimila sam i inačicu glazbe koja je na albumu, ali bez jazz solista, tako da ljudi preko moje web stranice mogu kupiti glazbu bez improviziranih dijelova - mogu je skinuti, slušati i svirati uz nju. Taj sam program nazvala “Maria Schneider Orchestra featuring You”. Na stranicu sam uvrstila i razgovore s glazbenicima koji govore o svojem pristupu solima i glazbi. Ljudi koje to zanima mogu čuti i intervjue o glazbi koju skladam i dirigiram. Doista je zabavno jer ArtistShare pruža brojne mogućnosti u kojima uživam.”

Osim dva spomenuta Gramyja za skladateljski rad, Maria Schneider je često u godišnjim glasovanjima uglednog časopisa DownBeat proglašavana najboljom aranžerkom i skladateljicom, a njezin orkestar najboljim. Primjerice, prošle godine je u glasovanju kritičara opet zauzela prva mjesta u kategorijama najboljeg skladatelja i aranžera te big banda, a istu poziciju u glasovanju čitatelja u kategorijama najboljeg skladatelja i aranžera. “Prvenstveno sam skladateljica”, tvrdi. “Rijetko pišem aranžmane. Uvjerena sam da ima mnogo aranžera koji to rade bolje od mene. Čudno je to s pisanjem aranžmana. Jedan od najvećih aranžera bio je Bob Brookmeyer, koji je bio moj učitelj. On je bio i izvrstan skladatelj. Slide Hampton također je sjajan aranžer. U godišnjim glasovanjima Down Beata svake sam godine na prvom mjestu među aranžerima, ali to je nevjerojatno jer uistinu nisam aranžerka nego skladateljica. Snimila sam tek jedan album na kojem sam aranžirala glazbu drugih skladatelja. Uglavnom skladam i izvodim vlastitu glazbu. Za aranžere je znakovito da obrađuju postojeće skladbe. Ljudi misle da sam aranžerka jer je moja glazba iznimno orkestrirana, jer rabim mnogo drvenih puhačkih glazbala, što donosi jedinstvene boje u orkestralnu jazz glazbu, ali uistinu nisam aranžerka. Svake godine kad pobijedim u tim glasovanjima osjećam se neugodno. Važnije je to da sam u taj pristup donijela nešto jedinstveno. Ne razmišljam o tome kao o idiomu. Moj je orkestar po postavi poput big banda, ali o njemu ne razmišljam kao o uobičajenom big bandu. Prigodom skladanja ne razmišljam o jazz formi nego o glazbi općenito. Zato sam u mogućnosti skladbe obogaćivati elementima drugih stilova, primjerice brazilskom glazbom i flamenkom. Zainteresirana sam za skladanje glazbe koja će uključivati improvizacije. Takav pristup donosi spoj moje kreativnosti kao skladateljice i kreativnosti glazbenika koju sviraju tu glazbu. Pokušavam kreirati djela koja će isticati osobnosti. U potpunosti sam se oslobodila brige o tome da trebam biti jazz ili glazbenica bilo kojeg drugog stila. Više ne razmišljam na taj način i zato je moja glazba jedinstvena u svijetu jazza.”

Poput zombija

Takav način razmišljanja o glazbi usvojila je od svojih mentora: Boba Brookmeyera i Gila Evansa čije glazbene zamisli nastavlja razvijati djelujući sa svojim orkestrom. Važno iskustvo stjecala je kao asistentica slavnog Gila Evansa s kojim je surađivala u drugoj polovici osamdesetih. Nakon njegove smrti nastavila je suradnju s Gil Evans Orchestrom kojim je ravnala 1993. na Spoleto Music Festivalu i 1996. na JVC Jazz Festivalu u izvedbama glazbe s legendarnih albuma “Miles Ahead”, “Porgy and Bess” i “Sketches Of Spain” što su ih Miles Davis i Gil Evans ostvarili u drugoj polovici 1950-ih. “Gil Evans je bio zanimljiv jer je njegovo aranžiranje bilo gotovo poput skladanja”, rekla je. “Vrlo je osobno. Brookmeyer je također takav. Evans se nije nazivao aranžerom nego orkestratorom. Govorio je da orkestrira glazbu.”

S Gilom Evansom je radila i glazbu za film “The Color Of Money”. Zapravo suradnja s njim bila je presudna za njezinu karijeru, ne samo zato što je predstavljena široj javnosti nego i zato što usmjerila njezinu kreativnost u posve određenom smjeru. “Kada sam se, nakon studija, preselila u New York, već sam radila kao skladateljica, ali sam zarađivala fotokopirajući note u jednom glazbenom dućanu”, sjeća se. “Jednog je dana u dućan ušao jedan skladatelj čije sam note kopirala. Postavila sam mu neka pitanja o glazbi, iz čega je zaključio da skladam i pozvao me na kavu. U razgovoru me pitao koji su mi najomiljeniji skladatelji. Rekla sam da volim Gila Evansa, da volim ovo u njegovoj glazbi, da volim ono u njegovoj glazbi, i da me sve to izluđuje, da sam luda za njegovom glazbom. Razmijenili smo brojeve telefona. Te me je večeri nazvao i rekao da je Gil Evans njegov najbolji prijatelj, da ga je nazvao i pričao mu o meni, a Gil mu je rekao da treba nekoga tko će za njega obavljati neke poslove. Tako sam upoznala Gila. Odmah smo postali vrlo bliski. Glazbeno smo bili u istim vodama. Za njega sam od 1985. do njegove smrti 1988. radila mnogo odgovornih poslova. Ponekad mi je, kad nije uspijevao stići završiti nove projekte, davao da pišem za njega. Bilo je to zastrašujuće, jer bila sam mlada. Nikad nisam uspjela dokučiti zašto mi je Gil toliko vjerovao iako sam bila tako mlada! Ni danas ne znam! Gil je bio intuitivna osoba. Kod njega se puno toga temeljilo na osjećaju. Snažno smo se povezali.”

            Kao Evansova asistentica Maria Schneider je pisala aranžmane za skladbe koje je Sting izvodio na europskoj turneji 1987., na kojoj je nastupao uz Evansov orkestar. Bilo je to pred kraj Evansovog života, prije njegovog zadnjeg dolaska u Europu. “Evans me zamolio me da i ja aranžiram, ali tek tri dana prije prve probe, a bilo je iznimno mnogo posla”, prisjetila se. “Tri dana prije prve probe Gil nije imao napisan ni jedan aranžman. Napravila sam dva ili tri aranžmana, a dva dana poslije rekao je da trebam napisati još jedan. Konačno, zadnju večer je rekao da treba još jedan. Na raspolaganju sam imala samo tri dana. U ta tri dana spavala sam samo dva sata i na probama sam bila poput zombija. Bilo je iscrpljujuće. Bila je to jurnjava i ne mislim da je rezultat bio dovoljno dobar. Ali trebalo je to napraviti. Na kraju zbog premora nisam ni otišla na turneju. Koncert Gila Evans Orchestra sa Stingom u Italiji, održan 1987., snimljen je i objavljen je piratski album tako da nitko od umjetnika nije bio plaćen. Takav je život.”

Ujedinjeni u zamisli

            To iskustvo snažno je utjecalo na njezin daljnji razvoj, pogled na zvuk i način skladanja, baš kao i iskustvo slušanja i proučavanja starijih jazz skladatelja i aranžera. No njezina je glazba nadahnuta mnogim različitostima, ne samo jazzom. U njezinim se djelima osjeća i utjecaj klasične glazbe, što ne čudi jer je izobrazbu započela s klasičnom glazbom, iako je istodobno učila i stari stil jazza - stride klavir. Od samog početka svirala je pomalo i jazz i klasiku, ali ipak nešto više klasiku. Sve je to utjecalo na stvaranje njezinog osebujnog pristupa orkestralnom jazzu. “Uvijek sam jednako voljela klasičnu glazbu i jazz”, rekla je. “Tijekom studija željela sam surađivati s glazbenicima koji sviraju improviziranu glazbu, a na fakultetu je djelovao big band za koji sam počela pisati glazbu. Već tada sam bila nadahnuta glazbom Gila Evansa, jer je pisao za improvizatore, a njegova glazba nije zvučala tako tradicionalno, kao standardno bigbandovska. Big bandovi mogu biti zabavni, energični, ponekad profinjeni, ali možda ne previše osjećajni. Umorna sam od sirovog jazza, nekakvoga macho jazza u kojem svi žele pokazati svoju moć i silinu. Umorna sam od te vrste žestine. Za mene i tišina ponekad ima neku svoju silinu. Želim kreirati glazbu za jazz glazbenike koja će biti proživljena, a ne samo tehnički zahtjevna. Nešto što će biti doista lijepo i uzbudljivo. Nastojala sam postići bigbandovski zvuk, ali suvremeniji, orkestralan, profinjeniji nego što je uobičajeni zvuk big banda. Moja je glazba također nadahnuta klasikom: Ravelom, Hindemithom, ali i brazilskom folklornom glazbom - mnogo stare brazilske glazbe poput chorosa. Puno sam slušala taj stil i to me nadahnjivalo u skladanju. Nadahnuća dolaze s raznih strana. Sve manje slušam jazz, a više world music i klasiku. Moja je glazba postala više orkestralna, otvorena, svjetlija, prozračnija, s više zraka i pauza, prepuna međuigri. U njezino ostvarivanje uključujem mnogo glazbenika. U mojim djelima mnogo je utjecaja glazbe iz cijeloga svijeta. Ona više nije poput bigbandovske glazbe, niti je toliko jazzistička. Uključuje mnogo toga, ali improvizacija je i dalje jedan od važnih elemenata. Nastojim pisati glazbu koja će širiti predivne osjećaje. Ne želim skladati glazbu koja će biti intelektualna i zanimljiva. Ne želim da ljudi nakon slušanja kažu: “Vau, to je doista zanimljivo.” Htjela bih da ona obuzme slušatelje, da bude lijepa.”

            Publika to na koncertima može čuti, ali i vidjeti. Naime, Maria Schneider ima osebujan stil dirigiranja, potpuno se unosi u glazbu i dirigirajući pleše. To pomaže glazbenicima jer tako na njih prenosi emocije i zamisli. “To je nesvjesno”, kaže. “Čak i kada skladam doma, plešem. Tako pokušavam procijeniti kako trebaju ići prijelazi, koliko trebaju biti dugački, kakav treba biti intenzitet. Za mene je jedan od najvećih poticaja u glazbi učinak na koji ona djeluje na tijelo, a to se događa dok se izvodi moja glazba. U glavi imam zamisao, znam što želim postići, a kad sam suočena s glazbenicima, moje tijelo prirodno reagira. Vizualno im nastojim prenijeti svoj doživljaj glazbe. Želim li dočarati nešto mirno, to moje ruke automatski pokreće na određen način. To je potpuno prirodna reakcija, postalo je neophodno pri pokušaju da glazbu učinim onakvom kakvu je želim čuti. U nastojanju da orkestru prenesem način na koji želim da sviraju, moje tijelo nehotice radi te stvari. Tada smo ujedinjeni u jednoj zamisli. U big bandovima ponekad svi sviraju po notama, ali emocionalno je svatko u svome filmu. Nastojim ih sve dovesti u jednu točku, da svi sviraju iz istoga razloga i s istim osjećajem. Kada se u tome nađemo zajedno, to doista može biti moćno. No, to se ne događa uvijek. Ponekad se to dogodi u jednoj skladbi na koncertu, ponekad tijekom cijeloga koncerta, ponekad tek u trenutku, ali u tom se trenutku svi nađu zajedno i jednako proživljavaju. To je razlog zašto se bavim glazbom. Tada se predivno osjećam.”

 

Davor Hrvoj

 

(Preuzeto iz Novog lista od 28. ožujka 2021.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja