Novi uspjeh mladog skladatelja i instrumentalista

Novi uspjeh mladog skladatelja i instrumentalista
Datum objave:
03.05.2021.

Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Krešimir Seletković, Iva Lovrec Štefanović, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, odlučio je da je laureat Nagrade za prošlu godinu Šimun Matišić. Nagrađeno djelo, “Šlomlek Maryam” za sopran, dva sopran saksofona i ansambl praizveli su sopranistica Marta Schwaiger, saksofonisti Saša Nestorović i Dragan Sremec te Cantus ansambl pod dirigentskim vodstvom Berislava Šipuša na koncertu održanom 23. studenog 2020. u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Nagrada će laureatu biti uručena 13. svibnja 2021. uoči koncerta Cantus ansambla s istim dirigentom i solistima, u sklopu programa 48. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu. Na istom koncertu bit će izvdena i Matišićeva skladba “Mor” za udaraljke solo nadahnute istoimenom pripovijesti Đure Sudete.

“...Šimun Matišić odgovorio je skladbom koja višestruko nadilazi okvire studentske vježbe iz forme, instrumentacije i drugih skladateljsko-tehničkih elemenata, kojima vlada posve suvereno. ...Matišić, međutim, ne pristaje na liniju manjeg otpora koju mu daje polazišna građa, odbacujući tako i romantičarsku dijalektičnost i postmodernistički polistilizam. Umjesto toga, skladba donosi složenu mrežu prepoznatljivih, ali i višeznačnih glazbenih znakova. U svojoj sveukupnosti oni tvore samosvojan zvukovni krajolik, dok njihove pojedinačne preobrazbe u bitnome pridonose dramaturškome oblikovanju cjeline”, tek su neki segmenti iz obrazloženja ocjenjivačkog suda.

“Ovo mi je do sada najveće priznanje koje sam dobio na području klasične glazbe”, rekao je Matišić. “Jako sam zahvalan, kao prvo mome mentoru i profesoru Mladenu Tarbuku, te Berislavu Šipušu koji je organizirao da se u sklopu sezone Cantus ansambla, na svakom koncertu izvede i jedna studentska kompozicija, pa tako i moja. Naravno veliko hvala solistima koji su izvrsno izveli solističke dionice. Velika mi je čast da su jednu od mojih prvih skladbi izveli ozbiljni i već afirmirani glazbenici od kojih sam tijekom procesa puno naučio.”

No, to ipak nije jedina nagrada koju je dobio. Kad je riječ o jazz glazbi, godine 2011. dobio je nagradu “Judita” na 57. splitskom ljetu za nastup s gitaristom Christianom Escoudeom te je dobitnik tri nagrade “Status” Hrvatske glazbene unije.

Važno poznanstvo

Šimun Matišić, rođen je 1996. u Zagrebu, na uspješan način spaja jazz i klasičnu glazbu. Surađuje s brojnim inozemnim i domaćim jazz i klasičnim glazbenicima i orkestrima. Član je ansambla Harlequin Art Collective koji se bavi djelima Oliviera Messiaena i J.S. Bacha, u kojem djeluje kao udaraljkaš i aranžer.

Prvi nastup imao je kao četverogodišnjak svirajući bubnjeve u kvartetu Branka Kralja. Udaraljke je počeo učiti kod profesora Božidara Rebića, a kasnije kod prof. Tomija Spasevskog i prof. Gorana Goršea. Paralelno s udaraljkama učio je klavir kod profesorice Sretne Meštrović, a teoriju u GU Elly Bašić. Maturirao je udaraljke i glazbenu teoriju u GU Elly Bašić 2014. Istodobno se obrazovao na području jazz glazbe, a u tome je veliku podršku imao od Boška Petrovića kod koga je počeo učiti kao trinaestogodišnjak. “Nakon što sam upisao glazbenu školu i bavio se jedno vrijeme time, jedna od bitnih stvaru u mom životu bila je kad me tata odveo na seminar u Grožnjan kod Boška Petrovića”, sjeća se. “Do tada sam se bavio jazzom ne razmišljajući previše o tome što radim, a Grožnjanu sam upoznao ljude moje generacije koji se također bave jazzom, ali i od starijih sam saznao što misle o tome što radim. Zahvalan sam Bošku što me tada kao vrlo mladog - to tako banalno zvuči - lijepo tretirao. Poklanjao mi je CD-ove, palice s kojima je i on svirao. Bilo je to prvi put da učim o jazzu kod nekog mentora. Bio sam u Grožnjanu dva puta, dvije godine za redom. Sjajno iskustvo. Seminari donose lijepa iskustva, posebice kad se ide ne neko izolirano mjesto samo radi učenja neke specifične teme. Boško nam je nastojao prenijet ono što je njemu bilo najbitnije. Kad je svirao nikad se nije fascinirao nekakvom pretjeranom virtuoznosti ili egzibicijama po instrumentu nego je uvijek, zapravo, kao pobornik škole Milta Jacksona, išao za tim da istražuje zvuk vibrafona i način fraziranja. To odlikuje zrele glazbenike u svim poljima i žanrovima. Prema meni je imao odnos, ne samo kao mentor-student nego kao i, neću reći familijaran, ali skoro baš tako. Zapravo, brinuo se za sve nas, ne samo na satovima. Uvijek je provjeravao jesmo li gladni, trebamo li love, jesmo li žedni. Bio je blag, ali vrlo jasno je znao što želi od nas i što nam želi prenijeti. Pokazivao je kad je, a kad nije zadovoljan, tako da je stvorio lijepu i opuštenu atmosferu, ali opet smo znali što se od nas očekuje i što moramo savladati. Jednom, u Grožnjanu, došao je u prostoriju u kojoj smo vježbali i donio palice koje je kupio za mene i Vida Jamnika koji je bio sa mnom na seminaru i nije nikakve novce htio za to. Poklonio nam je dva para svakome. Imam ih i dan danas. To je zapravo još jedan pokazatelj njegove nesebičnosti prema mlađima i dijeljenju znanja, a i materijalnih stvari. Lijepo je i bitno da imamo takvog čovjeka. Uvijek ga se izolira od svega što se ovdje dešavalo, što mislim da je dobro da se ne svrstava kao nekakav hrvatski glazbenik nego kao Boško Petrović. Zapravo stvorio je generaciju ljudi koji su s njim svirali, ljude koje je naučio, koje je doveo, vodio je klub... On je naša najvažnija ličnost u jazz glazbi.”

Neprocjenjivo iskustvo

Za sada jedini jazz mentor uz Boška bio mu je jedan od najvećih vibrafonista u povijesti jazza, Gary Burton. Upoznao ga je u klubu Porgy & Bess u Beču, zahvaljujući Thani Alexi koja ga je spojila s Davidom Sanchezom, bubnjarem tadašnjeg Burtonovog kvarteta. “Pokucao sam na vrata garderobe, naravno spreman da će me možda poslati van, ali pokazao se jako pristupačan i uljudan, kao što je to obično s najvećim glazbenicima”, sjeća se Matišić. “Odmah je uzeo moj CD, razmijenili smo kontakte i nastavili komunicirati putem e-maila. Slao sam mu svoje snimke, on je meni slao njegove komentare: što bi on, kako bi, što mi savjetuje, i to je naravno neprocjenjivo. Sad imam na mailu arhivu dopisivanja s Garyjem Burtonom. To je kao da neki pijanist ima prepisku sa Chopinom. Ponudio mi je da besplatno budem član jednog semestra na Berklee School online seminaru. To je bilo jako lijepo koncipirano. Slao nam je note, zadatke, upute što moramo analizirati, transkribirati, snimiti, a jednom tjedno smo se našli na video chatu. Sjedili smo doma u fotelji, s laptopom i razgovarali s Burtonom o tom tjednu: što je bilo, što mislimo, što on misli. Kad sad gledam na to, to je nestvarno iskustvo s glazbenikom koji danas na žalost više ne svira. Imao sam privilegiju kao mlad komunicirati s njim na taj način.”

No, najvažniji Matišićevi susreti s legendom jazza desili su se uživo, a ne preko interneta. Između ostalog bilo je to na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju i Vip Zagreb Jazz Festivalu, kada je svirao prije Burtonovih nastupa. “U to vrijeme bilo mi je puno lakše to svirat nego danas jer nisam bio svjestan prije koga sviram i prije kakvog koncerta. Osim toga, Gary Burton je meni i mojoj obitelji ponudio ulaznice za koncerte koje je održao u duu s Chickom Coreaom u sklopu njihovog zadnjeg projekta u Konzerthausu u Beču. Čovjek koji nastupa po cijelom svijetu, koji ima bukirane turneje, sjetio se na kuvertu napisati moje ime i odnijet ju u Konzerthaus. Sve me čekalo po dogovoru - najbolja mjesta u dvorani. To je stvarno velika čast. Drugi dan smo, između dva seta koncerta, nas dvojica imali sat, na pozornici Konzerthausa u Beču. On je svirao klavir a ja vibrafon. Svirali smo skladbe Keitha Jarretta i neke standarde. To je iskustvo koje zapravo nisam zaslužio ničime nego sam imao sreću da mi se potrefilo. Svirati na istoj pozornici s čovjekom koji je svirao s najvećim imenima jazza, čije sam snimke proučavao, to je neprocjenjivo iskustvo i na tome sam mu zahvalan. Bit ću do kraja života. Od njega sam naučio o jazzu i pristupu jazz improvizaciji. Puno više smo radili na takvim stvarima nego na vibrafonu. To je nešto što je i Boško prakticirao - učenje glazbe, a ne instrumenta, a to kod profesora najviše cijenim.”

Dobra procijena

Matišić skromno tvrdi da ničime nije zaslužio to prijateljstvo, no za one koji su to promatrali sa strane bilo je potpuno jasno da Burton nije hinio velikodušnost. Potvrda tome sigla je u pozivu koji mu je uputio da školovanje nastavi na Berklee School of Music u Bostonu, najprestižnijoj pedagoškoj ustanovi na svijetu kad je riječ o jazz glazbi, u kojoj je on godinama bio jedna od vodećih osoba. Unatoč pozivu koji bi rijetko tko odbio, odlučio se za studij klasične glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je to idući bitan korak u njegovom obrazovanju. Dvije godine studirao je kompoziciju u klasi prof. Davorina Kempfa, a trenutno je četvrta godina kod prof. Mladena Tarbuka na kompoziciji i peta na udaraljkama u klasi prof. Ivane Bilić. “Bio sam neodlučan što bih studirao” prisjeća se. “Imao sam ideju o dirigiranju, o kompoziciji i naravno o udaraljkama, ali sam se na kraju odlučio za studij udaraljki i kompozicije. Koliko god da i srednja glazbena škola ima svojih izazova, ipak je akademija druga razina i to je zapravo bilo prvi put da sam došao negdje i zastao - aha, tako se to radi, tako to treba zvučat, tako to treba izgledat. Bio je to moj prvi korak u profesionalnom bavljenju glazbom. Jako sam zahvalan svom profesoru Igoru Lešniku koji je dobro procijenio kakav sam čovjek i karakter glazbenika, što mi treba, kakvo vodstvo mi treba. Dobro me procijenio kao glazbenika, kako me treba voditi. Kad sam kasnije upisao kompoziciju, bio sam dvije godine u klasi prof. Davorina Kempfa što je također ogromna čast. Duboko sam u glazbenim područjima koja me zanimaju jer sam imao tu sreću da sam prošao najvažnije i najveće ljude koje imamo, i za udaraljke i za kompoziciju i za teoriju i jako sam zahvalan životu što se tako to odvilo.

Zapravo Matišić se u aktivno sviranje vibrafona upustio prije desetak godina, no nikad se nije udaljio od bubnjeva. “Vibrafon je instrument koji me užasno frustrira i što sam stariji to mi je teže bavit se njime, jer zapravo opseg je vrlo ograničen. Ograničena je paleta mogućnosti, ali karakterističan je njegov zvuk koji u kombinaciji s drugim instrumentima daje jako lijepu boju. Zapravo može instrumentacijski djelovati interesantno. Što sam stariji to vibrafon doživljavam drukčije. On je solo instrument, ali ne doživljavam ga tako, nego kao instrument koji u ansamblima daje nešto što oni bez njega ne bi imali. Bubnjevi, pak, su moja prva ljubav i to je potpuno drugačije. Uloga vibrafonista i bubnjara u jazz bandu potpuno je kontrastna, ali ne mogu reći što mi je draže. Ni jedno ni drugo ne želim pustiti. Što se tiče vibrafona uzori su mi Milt Jackson i Gary Burton, a što se tiče bubnjeva apsolutno najdraži mi je Tony Williams. On mi je br.1. Dakako i Elvin Jones, Brian Blade, Bill Stewart.

Matišić je svoj prvi nosač zvuka “Jazz nocturno” snimio kao četrnaestogodišnjak, u triju s ocem, gitaristom Matom Matišićem i kontrabasasitom Nenadom Jurom Vrandečućem. Objavio ga je za diskografsku kuću Croatia Records, za koju je objavljivao i njegov mentor Boško Petrović. Odabirom kompozicija i stilova htio je pokazati koji ga aspekti jazza zanimaju, a to su stiski raznovrsne skladbe, od bluesa i jazza preko latina do klasike. Tako je, između ostalog snimio obrade djela Boška Petrovića, Milta Jacksona i Pata Methenyja, ali i Fredericka Chopina i Edvarda Griega. Sve ostale albume također je snimio za Croatia Records. S polaznicima seminara u Grožnjanu 2009. je u BP Clubu sudjelovao u snimanju albuma “Sky Over Grožnjan”. Svirao je u izvedbama tri skladbe: dvije Boška Petrovića i jednoj Johanna Sebastiana Bacha.

Otplutati u novu sferu

Godine 2014. započeo je, tada još kao srednjoškolac, duo projekt s pijanistom Matijom Dedićem. Dvije godine poslije u Mimari su snimili koncertni album “Fortune Smiles” s izvedbama skladbi Pata Methenyja, Keitha Jarretta i Chicka Coreae. Taj CD im je priskrbio nagradu Porin za najbolju izvedbu istoimene jazz skladbe. “U tom trenutku našao sam se jedan na jedan s glazbenikom svjetske kvalitete” govori Matišić. “Svirke u duu su jako interesantne. Najbolje svirke koje sam ikad odsvirao bile su s Matijom. Jako se dobro razumijemo i ukus nam je sličan. Koncerti su nam koncipirani izrazito “free”. Iako imamo dogovorene forme skladbi svaki put nešto mijenjamo, od uvoda, krajeva, sola… Takva mi je vrsta sviranja najdraža u jazz glazbi. Nikad ne znamo što će koji koncert donijeti. Svaki je zasebno istraživanje. Kod Matije me posebno fascinira to što on konstantno sluša sve što sviram te prati na najbolji način koji mogu zamisliti. Svirajući s njim osjećam se sigurno. Nije me strah “otplutamo” li u neku novu sferu improvizacija ili forme jer znam da sluša i prati, a najbitnije od svega, razumije. Naučio sam puno baš na toj razini - konstantno slušati. Taj se album može povezati sa mojim vibrafonističkim uzorom Garyem Burtonom, jer je surađivao s velikim pijanistima kao što su Chick Corea, Keith Jarrett i Makoto Ozone, a neke skladbe koje sviramo njemu su draga djela. Unatoč tome, Matija i ja donosimo nešto novom tom repertoaru. Smatram da Matijina klasična naobrazba i temelji, te moj studij klasične kompozicije i udaraljki na Akademiji u Zagrebu, jako doprinosi našem sviranju, koje vrlo često poprima prizvuk klasične glazbe.

Godine 2018. Matišić je objavio autorski jazz album “Invocation”, koji je snimio sa svojim sekstetom. U snimanju su sudjelovali pijanist Matija Dedić, bubnjar Kruno Levačić, kontrabasist Zvonimir Šestak, trubač Davor Križić i saksofonist Mario Bočić. “Zahvalan sam cijeloj ekipi koja je bila sa mnom u tome, prije svega glazbenicima koji su od reda iskusniji od mene, stariji, s puno više kilometara”, kaže. “Imao sam tim ljudi koji me podržava u svemu i bio je jako susretljiv i prijateljski raspoložen, a to je preduvjet za dobar proizvod, što se tiče umjetnosti, u bilo kojem kontekstu. U bavljenju glazbom presudan je moment prijateljstva. Ne vjerujem da se ansambl nađe, međusobno ne pričaju, ali je - evo sviraju pa je sve OK. To se čuje i ne funkcionira. Suradnike sam birao prije svega po tome  kako sviraju, ali da sam s nekim od njih u lošem odnosu ne bi ga uzeo samo zato jer jako dobro svira. Svi su mi prijatelji i zato je ta suradnja tekla glatko. Bili su pristupačni i davali mi savjete tako da je taj album, iako sam ga ja osmislio, jednako njihov koliko i moj. Govorimo o jazzu gdje je sve prepuno improvizacije, a i davali su mi savjete oko aranžmana.”

Slike u glavi

Za vlastitu skladbu “First Waltz” s tog CD-a dobio je nagradu Porin u kategoriji najbolje jazz skladbe. “To je moj prvi autorski album na kojem je trenutno najbolje što mogu dati. Dugo sam se spremao za tako nešto. Već šest godina pišem jazz skladbe, ali sam znao da, kad objavim prvi autorski album, to će biti to. Zato sam pomno promišljao što ću, za koji ansambl, koliko stvari, kakve stvari, s kojim glazbenicima. Zadovoljan sam zato što taj album dobro prezentira ono što me zanima u jazz glazbi i ono što mislim da je moja estetika jazza. Na CD-u se iskristaliziralo ono što je važno u mom skladateljskom jeziku. Naslov albuma dolazi od pojma invokacija koja je u klasičnoj poeziji uvodni dio u koji pjesnik zaziva muze za inspiraciju. To mi se činilo kao dobar naslov za prvu kompoziciju i za sam naslov albuma. Prva skladba na albumu, “Invocation”, ima obredni karakter. Što se tiče samih kompozicija, kad sam koncipirao album, prije svega sam razmišljao o glazbenim strukturama koje sam želio da se pojave na njemu. Znači ta prva kompozicija ima plemenski, ritualni karakter koji je harmonijski i melodijski minimalističan, a preko toga Kruno svira solo i na taj način se stvar razvija. Druga kompozicija ima vrlo brzi puls, ali je protok harmonija i melodija vrlo spor. Jedna je balada, valcer, jedna “babies blues”. U njoj sam koristio svoje dvije igračke iz djetinjstva koje sam dao Kruni da s njima svira. Snimao sam u formaciji seksteta, što na području jazza nije pretjerano inovativna formacija, jer to su instrumenti koji se pojavljuju na više-manje svakom jazz albumu. No, htio sam vidjet što mogu dobit od tog ansambla što se tiče instrumentacije i forme, struktura, a na područku harmonije, ritma, kako da dobijem najviše što mogu i kako da uz to sebe muzički najbolje predstavim. Najbitnije mi je bilo da svaka kompozicija jasno i čisto prezentira muzičarima sliku atmosfere, priče te da atmosferski bude dovoljno prezentna kako bi ih suptilno usmjeravala u njihovim improvizacijama, u kojima oni naravno imaju apsolutno slobodu. To je najveći izazov svakome tko se bavi pisanjem jazz glazbe. Kada se piše kompozicija za koju znate da će 80% nje biti improvizacija i da sve do samog snimanja nećete znati kako će ona zapravo zvučati na toj verziji, najbitnije je da bude jasna i “odlučna” u priči i atmosferi koju stvara. Ta priča i atmosfera su najbitniji podloga za improvizaciju. Ako kompozitor uspije jasno prenijeti svoju ideju te ako glazbenik koji to svira prepozna i vidi o kakvoj je kompoziciji riječ, nema brige oko toga kako će improvizacije i sola utjecati na generalnu strukturu kompozicije.”

Na snimanju ovog albuma svirao je vibrafon, a ne bubnjeve. “To je zato što da ne mogu svirati bubnjeve dovoljno dobro koliko želim da budu na albumu i zato sam pozvao Krunu”, rekao je. “Vibrafon mogu svirati puno bolje, daleko od toga, ali od početka, kad sam počeo pisati glazbu za album znao sam za koga pišem. Tako je puno lakše. Zamišljao sam kako tu glazbu sviraju Matija, Davor, Kruno, Mario, Zvone. Njihove sam slike imao u glavi kad sam pisao i također sam znao, budući da sam ih slušao puno puta, kako koji svira. Glazba koju sam im donio odgovarala je za njihov način izražaja i svirke.”

Posveta mentoru

Jedna od zanimljivosti, nešto što se ne događa često, na prvoj i zadnjoj izvedbi na albumu u postavi nema vibrafona, dakle odsvirao ih je kvartet bez vođe sastava, Šimuna Matišića. “Jednostavno te skladbe nisu zahtijevale vibrafon”, rekao je. “Tako sam ih i pisao. Da sam ja svirao ne bi bile jednako dobre jer mislim da je svaka kompozicija umjetničko djelo koje ima moment kad krene pisat samu sebe i kad, zapravo, sama kompozicija, samo umjetničko djelo, počne govoriti o onome koji ga piše. Igrom slučaja potrefilo se da su prva i zadnja skladba na albumu one u kojima ja ne sviram, jer jednostavno, taj CD ne doživljavam kao moj svirački nego prije svega kompozitorski album. To mi je ideja za dalje, čak možda pisati za albume na kojima uopće neću svirati. Nije mi to nikakav problem jer više me zanima skladanje. Što se tiče procesa nastajanja albuma, uvijek se svatko tko nešto komponira ili piše ili slika, nađe pred praznim papirom i mora raditi od početka. Zato taj posao nije svaki put sve lakši nego je čak svaki put sve teži. Ipak nisam se žurio s njime, nisam se ni javljao glazbenicima dok kompozicije nisu bile gotove. Samo sam im rekao da planiram nešto snimiti i pitao da li bi htjeli svirati? Kad su pristali bio sam sretan, ali nisam rekao kada će to biti, nego sam pisao kompozicije dok jednostavno nisam osjetio kad je to to. Isprva je ideja bila da bude čak i više skladbi na albumu. Na kraju sam dvije izbacio. Mislim da, tko god nešto komponira i piše ili kreira, mora osjetiti kad je gotov. Tanka je granica i može biti jako opasno da se nešto ne preforsira, da nešto nije gotovo, da se nešto previše oko nečega petlja. Kad sam osjetio da je gotovo pustio sam i poslao note i, evo, sad imam album.”

Skladajući jazz glazbu Matišić se nije ograničavao samo na utjecaje jazz skladatelja. Jednako snažno nadahnjuju ga i klasičari. No, najvažnije je kako pristupa toj tradiciji. “Svakako mi je najdraži Wayne Shorter, pogotovo njegov novi kvartet” rekao je. “To me silno nadahnjuje. To volim slušati. Također Miles Davis, njegove skladbe, kao i Brad Mehldau, Keith Jarrett… Ali više od njih skladanje promišljam na klasičan način. Zapravo misao vodilja bila klasična glazba. Naime na albumu ima utjecaja Bacha, Messiaena, Mozarta, Schuberta, Mahlera, Gubaiduline. To nisu nužno elementi za koje će netko reći da je to Schubert, nego moje slike i nešto što me inspiriralo... To je moj put u kompoziciji, u jazzu, zapravo klasično razmišljanje koje se prenosi u jazz jezik. Nisam se bavio citatima ili njihovom tehnikom nego sam uzimao ideje i rješenja u smislu strukture. Pokušao sam shvatiti njihov način razmišljanja i na osnovu toga ostvariti kompozicijska rješenja. Primjerice na albumu je valcer inspiriran Bachom i njegovom muzičkom žrtvom, s kanonom koji se kromatski penje. Nema tu citata Bacha nego njegov koncept kromatskog uzdizanja i modulacija.”

Naravno, snažan je i skladateljski utjecaj Boška Petrovića. “Boško je kao skladatelj jako zanimljiv jer se u njegovim djelima osjeća utjecaj Modern Jazz Quarteta i Milta Jacksona, a s druge strane i balkanski štih”, rekao je. “S kvartetom smo održali tribute koncert na njegov rođendan i svirali smo njegove skladbe. Ne bih rekao da su to vibrafonističke skladbe jer mislim da u jazzu ima kompozicija koje su prikladne za jedan ili drugi instrument, ali njegove su baš pisane na način standarda, dakle da se mogu svirati u bilo kojoj kombinaciji s bilo kojim instrumentarijem. To ih čini vrijednima. Kako je Boško svirao takve su mu i kompozicije - jednostavne, ali jasne u ideji, precizne, fokusirane.”

U zadnje dvije godine Matišić je sudjelovao u snimanjima dva također hvaljena albuma: “Wes meets Trane” (Croatia Records) Klasične hrvatske četvorke pod vodstvom Saše Nestorovića, koji je objavljen 2020. i na kojem svira bubnjeve te nedugo objavljenom albumu “Crta” (Zona muzika/Nota bene) Ivan Kapec kvinteta, na kojem je svirao vibrafon. Za nekoliko dana ući će u studio Croatia Recordsa gdje će snimiti novi album kao vođa sastava. Radi se o projektu posvećenom Bošku Petroviću, a na programu će biti Petrovićeve skladbe.

 

Davor Hrvoj

 

(Preuzeto iz Novog lista od 2. svibnja 2021.

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja