Ta divna splitska mjuza, puna jazza i bluesa

Ta divna splitska mjuza, puna jazza i bluesa
Datum objave:
05.05.2021.

Piše Jakov Kosanović

Wolfman produkcija, jedini "vuk" na horizontu naše glazbeno-scenske produkcije, s potpisom hiperproduktivnog Stivija Vučkovića na televizijske ekrane za koji dan će emitirati par naslova koji gledaju Split. Onakvoga kakvoga ga vidi Stivi, naravno, kroz jazz i blues.

U ta dva videodokumentarca iz autorske optike pregledani su 3. Split Open Jazz Fair (28. i 29. kolovoza 2020.) i 10. Split Blues Festival (4.-5. rujna 2020.), dva glazbena zbivanja iz Đardina, baš u vrijeme dok je drugi val pandemije još uvijek bio izgubljen između kriznog stožera i krize. Kao danas otprilike.

Vesela je to, a toliko logična zgoda da je zapravo čudno da se toga nije sjetio nitko prije Stivija. Jer to je kao da nekoga pitate voli li čokoladu – volite li ljeti uvečer otići u centar grada i zapeti u najvećem gradskom parku uz svirku i pivo? Na toj sigurnoj formuli, i u dva srodna glazbena formata Stivi je osigurao autobus dobrih glazbenika, pa se iz Đardina u to vrijeme nije čulo falšeg tona, to moraju priznati i oni koji se inače ne pale na američke žanrove.

Lokalna je to priča u svakom pogledu i zapravo je skroz zanimljivo da će Split dobiti toliku minutažu u programu javne televizije.

Ležerno se predstavljaju ovi projekti, i premda nisu lišeni ponekog usiljenog trenutka – ima tu guranja "na splitsku bandu", to je predvidljiva "govorna mana" lokalnih produkcija i nije to samo u Splitu tako – ne treba gubiti iz vida kako je ipak posrijedi kronika jednoga zanimljivoga glazbenog programa.

Film o Blues festivalu otvara Stivi glavom, citirajući iz "Našeg malog mista" citat doktora Luiđija "La commedia e finita!" i parafrazirajući ga – naša komedija tek počinje! Tek toliko da se zna da će uobičajeno ozbiljni diskurs Trećeg programa HRT-a ovdje imati relaksiranih sat i kusur vremena.

Kamera voli splitski noir

Na fonu pjesme "Four Brothers" u izvedbi ansambla Jasna Bilušić & New Deal iz Zagreba, film o jazzu otvara noćnim švenkom Splita iz ptičje perspektive, tamo negdje iznad Pazara, prizivajući kadrove Ostojićevog filma "Ta divna splitska noć". Činjenica je da kamera voli noćne švenkove Splita i da jazz ljubi taj noir pristup.

Nastavnik udaraljki pri Glazbenoj školi "Josip Hatze" u Splitu, Darko Grappone i ravnatelj Etnografskog muzeja Split Silvio Braica, tumače kako je posrijedi program izvođenja glazbe na ulicu, kao što se to u aranžmanu Etnografskog muzeja upriličuje od 2016. naovamo svakog 23. rujna, uz obilježavanje rođendana Johna Coltranea, a u izvedbi Klasične hrvatske četvorke.

Dokumentarac često čini đir od Đardina, središnje pozornice filma, do drugih splitskih lokacija koje mu u najširem smislu gravitiraju, kao što je to Etnografski muzej, gdje je u zadnjih 10-ak godina nastupalo više jazzerskih ansambala i solista, pored Klasične hrvatske četvorke bili su tu i Matija Dedić, The Cool Jazz Duo, Trio Expression, We Three From The Sphere i drugi.

Televizijska premijera dokumentarca mogla bi biti taman negdje pred ljeto, što će biti u skladu sa zvučnom kulisom koja kombinira ambijentalne zvukove pune cvrčaka sa svirkama iz Đardina, a i s kadrovima u kojima šetaju kratki rukavi ispod peristilskih kolonada, preko šaliža i kaleta, pa i kroz najužu među njima, pusti me proć'. Uglavnom, sentiš na koji i inače "pada" publika predstava i koncerata Splitskog ljeta ovdje u prosijanom obliku ilustrira većinu elemenata koji čine njegov eksterijer.

S time se slaže i novinar Davor Hrvoj, koji i sam tumači kako je jazz u Splitu našao pravi ambijent za iskazivanje slobode, spontanosti, improvizacija, uzbuđenja, ukratko, svih elemenata koji suštinski čine tu glazbu. Šetajući kroz punktove svog djetinjstva, Stivi skreće pažnju kako je nekadašnja popularna i jazz glazba bila jako prožeta jazzom i kako je trebalo proći vremena dok se jazz u Splitu nije od crno-bijelog izborio za svoje mjesto u boji.

Naš glazbeni vodič kroz Split prisjeća se famozne mjesne zajednice na dnu Blatina, gdje su početkom osamdesetih vježbali najpoznatiji splitski bendovi ("Daleka obala", "Đavoli", "Osmi putnik"...), dopuštajući mogućnost da se u međuvremenu stvaraju novi glazbeni talenti poput onih koje intervjuira u udruzi jazz glazbenika "Boombar", koja je osnovana 2013. i u kojoj se još od 2006. nalazi Odsjek za udaraljke Glazbene škole "Josip Hatze".

Srednji vijek, zvuk i note

To je jedna od najsimpatičnijih sekvenci filma, u kojoj 12-godišnji Roko Bulić i njegova sestra, 14-godišnja Anđela, pričaju o svojem odnosu prema jazzu kao glazbenoj vrsti koju slušaju i izvode na bubnjevima, klaviru, timpanima, marimbi, ksilofonu, vibrafonu i ostalim instrumentima s kojima ih je upoznao njihov otac Stipe, predsjednik udruge "Boombar", i "Hatzeovi" predavači udaraljki Darko Grappone i Boris Žuvela.

Stipe i Darko objašnjavaju kako je misija udruge "Boombar" privući mlade u jazz i predstaviti im ga kao atraktivnu društvenu glazbu, učiti ih konkretne stvari, ali i ono što je esencijalno za žanr, a to je improvizacija.

Otud se film opet vraća u Etnografski muzej gdje Braica tumači kako je to prostor spoja dviju kultura, srednjovjekovne koju odražava kamen, i suvremene, koja je izražena u zvuku i notama.

Nikša Mandalinić, gitarist TBF-a, svoje pristupanje jazzu objašnjava kao posljedicu prirodne glazbeničke želje da se ode mimo ili dalje od popularne glazbe. S Jadranom Dučićem Čićom, bubnjarom skupine "Black Coffee", i Goranom Slavičekom Salkom, basistom "Otprilike ovako", svira u skupini "Peter Smith & The Hosters", u kojoj sjedinjuju jazz i rock svirajući obrade s autorskim pečatom.

Kako je suradnja s Čićom počela taman u vrijeme kad je počeo raditi i s TBF-om, Mandalinić i iz vlastitog iskustva potvrđuje kako je hip-hop kao platforma omogućio jazzu da se približi mainstreamu, što je slučaj i u okviru svjetskih trendova, zahvaljujući činjenici da je hip-hop među ostalim i počeo "semplirajući" jazz, tj. koristeći njegove snimljene sekvence.

Konačno, negdje pred kraj videouratka publika se može podsjetiti na to kako je bilo prije "novog normalnog" u epizodi iz krcate Marmontove u ljeto 2019. godine.

Kako je to dobro zaključio Ante Jeličić iz A. J. Jazz Tria, u jazzu je sve autorsko, jer je improvizacija temelj te glazbe, a na njega se dobro nadovezuje i Sašan Ćirković Ćiro, glavni tehničar i majstor tona Split Open Jazz Faira, kad kaže kako kultura grada Splita dobiva s bilo kakvom scenom, a pogotovo s jazz scenom. To što nema ogromnu publiku, govori Ćiro, rješava se obrazovanjem, koje i inače pomaže kako bi se moglo cijeniti drugo i drugačije u glazbi i životu uopće.

Pored spomenutih, u filmu nastupa cijeli koktel jazz glazbenika – "Borna Šercar's Jazziana Croatica" iz Zagreba, "Zvjezdan Ružić Trio" iz Rijeke, "Elena Stella & A. J. Jazz Trio" iz Zadra i Biograda, "Doringo" iz Zagreba, te nekoliko njih iz Splita, kao što su: "Black Coffee i Martine Thomas", "Just Jazzy" i "Šporkestar".

Štorija o bluesu i ribarima

Drugi film je "Štorija o bluesu i ribarima", zapravo kronika 10. Split Blues Festivala, manifestacije koja je kao hommage Jadranu Zlodri Gobbu, legendarnom lideru benda "Otprilike ovako", nastala na Prokurativama, da bi se preko Rive, Đardina i Zvončaca, konačno i skrasila u Đardinu.

Jedna od značajnijih vedeta ovoga festivala koji je već imao svoju minutažu u emitiranju na radiju i televiziji upravo je Stivijev bend – Steve Wolfman Band.

Siniša Bizović, glavni tajnik udruge Hrvatske blues snage, u uvodnom dijelu filma kaže kako je Split kao grad specifičnija pozornica od bilo koje druge u državi jer ogleda famozno "splitsko stanje uma", uvijek kontra i drugačije. Hrvatske blues snage već jedanaest godina šalju svoje pobjednike nacionalnog Blues Challengea u Memphis, i mi smo vjerojatno jedina neamerička država kojoj je to uspjelo.

Zahvaljujući tome i činjenici da su objavili 15-ak CD albuma, i 500-tinjak koncerata, Hrvatske blues snage su u siječnju 2019. u Memphisu primile najveću svjetsku blues nagradu koja se dodjeljuje neglazbenicima. To je nagrada za diskografske kuće, radiopostaje, novinare, fotografe i festivale, a Hrvatske blues snage su 4. neamerička institucija koja je u 39 godina postojanja primila nagrade.

Za ilustraciju, dobile su je britanska, španjolska i Europska blues unija, i nakon njih Hrvatske blues snage. Hrvatska je blues velesila, drži Bizović. Cilj i misija Blues Foundationa, kao krovne svjetske blues organizacije, uz čuvanje nasljeđa bluesa i jesu sadržani u razvoju koncertne izvedbe i lokalnog autorskog bluesa.

Iz razgovora Stivija s Vladimirom Kragićem Patkom, bubnjarom benda "Otprilike ovako", daje se naslutiti koliko daleko unazad ide blues u Splitu. I kako mu je dobro bilo. U proteklih nekoliko godina renome Splita kao pozornice bluesa učvrstili su bendovi koji su na Zvončac, Prokurative i u Đardin došli pomalo odasvud, kao:

Paulo Mendonca iz Göteborga u Švedskoj, J. Yuille & M. Sponza band iz Trsta i New Yorka, The Jeff Jensen Band iz Memphisa u Sjedinjenim Državama, Raphael Wressnig & The Soul Gift Band iz Graza u Austriji, Henrik Freischlander Band iz Wuppertala u Njemačkoj, Francesco & Southern Cooking iz Amsterdama u Nizozemskoj, The Primotajo Blues Band iz Pule, a tu je i Harpoon Blues Band iz Splita.

Istina, pomalo je čudan vezivni materijal dokumentarca minutaža s Robertom Ugrinom koji figurira kao ribar Jale Tica s pričom o ribaru Matejuške Bepinu Kapsuli, također izmišljenom liku, koji je mogao uhvatiti najviše ribe s najmanje opreme. Zašto je to unutra, to samo Stivi zna, možda kao neki egzemplar bluesa s juga, kojeg i naslov daje naslutiti. Nema veze, zapravo, jer "Štorija o bluesu i ribarima" poznaje i svira blues kao malo koji dugometražni naslov domaće produkcije.

(Preuzeto iz Slobodne Dalmacije od 5. svibnja 2021.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja