Improvizirani jazz je rizik, poput hoda po tankoj žici

Improvizirani jazz je rizik, poput hoda po tankoj žici
Datum objave:
31.05.2021.

Bireli Lagrene, francuski gitarist koji će 14. lipnja nastupiti na Zagreb Guitar Festivalu

Sjajan je to primjer suradnje organizatora koji upravo na taj način u doba pandemije i mjera zaštite uspijevaju našoj publici predstaviti umjetnike najviše svjetske razine. Zapravo, na istoj će se pozonici održati niz koncerata u organizaciji Jazz.hr-a i ZGF-a. U zaključku sezone Jazz.hr HDS-a 12. će lipnja nastupiti Ivan Kapec 5tet, a 13. Davor Križić Experiment, a, osim Lagrenea, na Zagreb Guitar Festivalu će 15. lipnja nastupiti Miroslav Tadić & Yvette. 16. Neno Belan & Olja Dešić, a 20. Lovro Peretić, pobjednik 3. EuroStrings natjecanja za gitariste. Osim toga, u sklopu festivala od 31. svibnja. do 4. lipnja održat će se međunarodno gitarističko natjecanje.

Koncert će se održati pod nazivom “Bireli Lagrene u gostima kod Mate Matišića”. Nije to prvi put da Lagrene dolazi u Zagreb kao gost gitarista Mate Matišića, vođe poznatog gypsy swing sastava Hot Club Zagreb. Zajedno su svirali 26. srpnja 2011. na Zagrebačkim ljetnim večerima. Tom prigodom oduševili su publiku u dupkom ispunjenom atriju Klovićevih dvora, na zagrebačkom Gornjem gradu.

Francuski jazz

Bireli Lagrene je rođen u gradu Soufflenheim u Francuskoj, u romskoj zajednici. Poznat po inventivnom sviranju gitare, često uspoređivan s Djangom Reinhardtom, već je u svojim ranim tinejdžerskim godinama intenzivno svirao na koncertima i festivalima širom Europe. U to doba bio je zaokupljen gypsy swingom, glazbom koju je promovirao belgijski gitarist Django Reinhardt. “Django je vjerojatno jedan od najvažnijih gitarista za mene, čak i danas”, rekao je. “Uvijek je sa mnom. On je taj koji me neizravno naučio svirati gitaru. Naučio sam ju svirati slušajući njegove ploče. Njegova je glazba bila jedino što sam slušao kao dijete. Neprestano sam ju slušao. Nakon što bih se vratio iz škole cijelo sam vrijeme slušao njegove ploče. Uzeo bih petnaest minuta da nešo pojedem i nastavio bih vježbati, vježbati, vježbati, istraživati gitaru i njezine mogućnosti. Poslije sam učio svirati sola. On je do današnjih dana ostao moj junak. Django je velikan u svjetskim razmjerima, uključujući i Ameriku. Otorio je vrata za gitaru, za ono što se događalo poslije njega. On je već bio tamo, obavio je predradnje za gitariste. Mislim također na ono što je radio u kasnijem razdoblju kad je dublje proniknuo u bebop i straight ahead jazz. To je bilo jako važno. Nakon toga pojavio se Wes Montgomery, nakon toga pojavio se Joe Pass, a svi su oni bili nadahnuti Djangovim sviranjem, na ovaj ili onaj način. Otvorio je mnoga vrata za gitariste koji su došli poslije njega. Izmislio je gypsy swing. U francuskoj kažu da je to jazz manouche iako se mnogi protive tom nazivu. To je jazz. U redu, to je europski jazz, vjerojatno francuski jazz i mogli bismo ga tako zvati. Ja tu glazbu zovem jazz. To i jest jazz, na neki način.”

Možemo reći da je ta glazba jedini izvorno europski odgovor na američki jazz ili swing. Naime, sve drugi pristupi nastali su kako kopija američkih podžanrova jazza. “Originalna je” tvrdi Lagrene. “Kad su ti glazbenici djelovali – Stephane Grappelli i Django Reinhardt – ne smijemo zaboraviti da je to bilo početkom 1930-ih, nije bilo puno toga na izbor za slušanje. Ti su glazbenici mogli slušati tek klasičnu glazbu, naravno. Debussyja. Django je obožavao Debussyja, Ravela, glazbu s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Nisu se imali na što osloniti i morali su pokrenuti nešto svoje, razvijati vlastite zamisli. To se ne može usporediti s ovime što se događa u ovo vrijeme. Danas imamo toliko glazbe kojom se možemo nadahnjivati. Oni su se morali suočiti s tim problemom. Osim toga tko ih je slušao, tko je bio tamo? Django je jako volio slušati glazbenike kao što su Joe Venuti i Eddie Lang. U to doba oni su bili među rijetkima na sceni. Ne govorim o dixieland glazbi ili tako nečemu. Bio je ragtime. To je postojalo, ali nisu imali puno toga. Oni su doslovno izmislili i stvorili nešto što je vjerojatno francuski, ako mogu tako reči, francuski jazz toga doba.”

Nasmijana glazba

No, s vremenom Lagrene je proširio vidike i proučio i druge stilove. Svoju svestranost i sklonost raznim stilovima iskazuje svirajući, osim vlastitih, skladbe stilski različitih autora, od swing standarda Bennyja Goodmana i bossa nova hitova Antonia Carlosa Jobima, suvremenog jazza Milesa Davisa, Chicka Coreae i Michela Petruccianija, do popularnih skladbi Beatlesa, Steviea Wondera, Cyndi Lauper te Boba Crewea i Boba Gaudia. Osim toga izvodi standarde stilski raznolikih karaktera, od onih iz ranog razdoblja jazza, preko tema iz filmske glazbe i onih koji dolaze iz europske glazbene tradicije do skladbi koje je sam osmislio.

No, prije svega on je uvjerljiv instrumentalist. Između ostalog njegove izvedbe odlikuje uzbuđenje i radost muziciranja koja izaziva osmjeh na licima slušatelja, ali i publike. Lagrene uvijek svira opušteno, muzikalno i sugestivno, emotivno i elokventno, izazivajući svojim solima publiku na ovacije. Njegova je svirka tako prirodna. Kad svira solo kao da ispriča cijelu priču, s logičnim razvojem. Tijekom nastupa s glazbenicima s kojima svira razmjenjuje pozitivne vibracije. Osim virtuoznih, eksplozivnih gitarističkih pasaža njegove se izvedbe odlikuju suptilnom dinamikom, nježnošću, ljepotom melodija, profinjenošću, posebnom vedrinom i duhom, te duhovitošću. “Osoba sam koja se voli smijati, neprestano, jer smijeh čini važan dio naših života”, rekao je. “Glazba bi trebala biti vesela, trebala bi biti nasmijana. Ne bi trebala biti kao nešto što izvadiš i kutije, sviraš i gotovo, bez kontakta pogledom s drugim glazbenicima. Smijeh je jako važan. Na sve djeluje dobro - na publiku i glazbenike. On je znak da volimo to što radimo, što čujemo, da se veselimo onome što su odsvirali drugi glazbenici. Za mene je u glazbi najvažniji taj entuzijazam, uživanje u izvedbama. Glazbenik se nikad ne bi smio prepustiti rutini. Osjetiš li da si ušao u rutinu bolje ti je da se počneš baviti nečim drugim. Glazba nije stvorena za rutinu. Zato svakoga dana nastojim osvježiti svoju glazbu i uživati u tome što radim. Uvijek tragam za novim harmonijama, novim akordima. To me pokreće. To me tjera naprijed.”

Osim toga Lagrene je siguran u sebe, svjestan svoje kvalitete. Upravo zato uvijek je spreman na rizik, što može biti opasno, ali ne i za njega. “Ne mogu neprestano riskirati. Improvizirani jazz je sam po sebi velik rizik, poput hoda po tankoj žici. Da bi bio dobar improvizator potrebno je dobro napisati domaću zadaću. Potrebno je znati puno o harmonijama kako bi mogli smisleno svirati sve te akorde. Želite li svirati skladbu “All the Things You Are” morate znati o kojim se akordima radi i kako možete improvizirati preko toga. Već to je velik rizik. U svoju svirku želim uključivati različite vrste glazbe. Ponekad želim ubaciti nešto od Beethovena, bez obzira o kojem se djelu radilo, dok god je u skladu s onime što sviram. Ponekad nije u skladu, i to se događa, a sjajno je da publika to primjećuje, jer to mi je prirodno i tada ne skrivam svoje nezadovoljstvo. Pokušaš li napraviti tako nešto i krene krivo, a ti nastojiš zadržati ozbiljan izraz lica, izgubit češ se. Trebaš publici pokazati da riskiraš, a ako zabrljaš pokažeš da nisi zadovoljan i za publiku će to biti prihvatljivo. Ali to se ne događa često. Sasvim dobro sviram da mi se ne događaju takve greške.”

Najdirljiviji violinist

            Lagrene je gitaru počeo svirati kao četverogodišnjak. “Ne mogu se sjetiti kako sam počeo, ali majka mi je pričala da sam se igrao s vratom gitare mog oca. Ležao sam na podu, grlio vrat gitare i prčkao po žicama, zbog čega sam bio jako sratan. Vjerojatno sam tako počeo, barem kako mi je majka pričala. Moj je otac rano umro tako da ga nisam mogao pitati. Počeo sam s glazbom Djanga Reinhardta. Vjerojatno sam u djetinjstvu slušao njegove ploče ali se ni toga ne mogu sjetiti. Sjećam se tek od dobi kad sam imao šest ili sedam godina, a tada sam već znao svirati. Ne znam kakav je to osjećaj ne svirati gitaru. Stalno sam svirao.”

            Lagrene je samouk gitarist, a kad se, kao četrnaestogodišnjak odlučio za formalnu edukaciju učitelj mu je rekao da ga ne može naučiti ništa što već ne zna. “Želio sam naučiti čitati note. U to sam doba mislio - zašto ne pokušati. Imao sam dva učitelja, gitarista. Želio sam naučiti akorde i htio sam znati objasniti što sviram, dakle teoriju. Obojica su otišli i nisu se vratili, jer već sam znao ono što su mi objašnjavali. Kad bi mi počeli objašnjavati ja bih rekao: “Mislite li na ovo?” i odsvirao bih to. Vjerojatno su bili uvrijeđeni. Tada sam odlučio da više neću pozivati učitelje.”

            Lagrene je 1978., kao dvanaestogodišnjak, pobjedio na Romani music festivalu mladih nadarenih glazbenika u Würzburgu u Njemačkoj. Kao pobjednik dobio je deset tisuća maraka što je bilo puno novaca. Osim toga, za nagradu je dobio turneju po Njemačkoj i snimanje ploče koja je objavljena pod nazivom “Routes to Django - Live at the Krokodil”. Zahvaljujući tome dobio je i ponudu za odlazak na studij na najprestižniju svjetsku jazz školu, Berklee School of Music u Boston. “Odbio sam tu ponudu da odem na studij”, sjeća se. “Rekao sam: “Zaboravite, što ću ja u Americi!” Umjesto toga otišao sam u Pariz i kupio tri gitare.”

Ipak, poslije je otišao u Ameriku gdje je svirao sa slavnim glazbenicima, među ostalima i violinistom Stephaneom Grappelijem, nekadašnjim suradnikom Djanga Reinhardta. Bilo je to 1984. u New Yorku, na Grappellijev rođendan. “Nazivao bi me s vremena na vrijeme, jednom smo nastupali na istom festivalu i to iste večeri, a jednom i zajedno zasvirali”, sjeća se. “Prema mojem mišljenju, on je vjerojatno važan kao i Django. Vjerojatno najveći violinist, jazz violinist koji je ikad živio, najdirljiviji svirač tog glazbala. Nije stvar samo u notama, tu je i njegov zvuk, pristup glazbalu. Radi se o glazbeniku koji vas izvedbama nekih skladbi može nagnati da plačete.

Iste godine u Americi je svirao i s drugim velikanima jazza kao što su Benny Goodman i Benny Carter. “Bio sam impresioniran, naravno, ali Grappelli me više impresionirao”, kaže. “Grappellijeva mi je glazba bila bliža od Goodmenove, zbog bliskosti s glazbom Djanga Reinhardta. Tek godinama poslije istraživao sam glazbu Benny Goodman Big Banda. Danas sam upoznat sa svim njegovim sjajnim djelima.”

Gitaristička elita

Zahvaljujući tim suradnjama vrata su mu se otvorila i za svirke s drugim uglednim jazz umjetnicima. Poslijer je svirao s Jacom Pastoriusom, Gilom Evansom, Stanleyjem Clarkeom, Billyjem Cobhamom, Jean-Lucom Pontyjem, Miroslavom Vitousom, Richardom Gallianom i Niels-Henningom Orstedom Pedersenom. Mnogi od njih sudjelovali su u projektima koje je on vodio.

            Za gypsy swing karakteristično je da se na nastupima često nađe nekoliko gitarista na pozornici. I on je surađivao s drugim jazz gitaristima, i to aristokratima tog glazbala kao što su Angelo Debarre i Stochelo Rosenberg. Svirao je i s Larryjem Coryellom koji dolazi iz potpuno drukčijeg glazbenog svijeta. “Larryja sam upoznao 1979. Tada sam ga prvi put slušao. Došao je u moj grad sa Stephaneom Grappellijem, Niels-Henningom Ørstedom Pedersenom i Philipom Catherineom. Otišao sam na koncert sa svojim ocem i jako mi se svidjelo to što sam čuo. Nakon toga ostali smo u kontaktu. S Larrijem sam ponovno svirao 1981. na Montreux Jazz Festivalu i otada smo bili bliski prijatelji, s vremena na vrijeme poduzimali smo zajedničke turneje.”

Lagrene je s Larryjem Coryellom i Al Di Meolom bio član Super Guitar Trija, najpoznatijeg gitarističkog trija na svijetu s kojim je stekao veliku popularnost. Pojavljivanje u ovom elitnom društvu dovoljno govori o njegovom ugledu i kvaliteti njegovog gitarizma, kao i DVD na kojem je objavljena snimka koncerta što ga je Super Guitar Trio održao 1989. na jazz festivalu u Montreuxu. Bio je to posljenji koncert njihove petotjedne turneje na kojoj su jedini put svirali u toj postavi. Naime, radi se o tek jednoj od inačica Tria u kojem su se izmjenjivali slavni gitaristi. Uz spomenute to su bili John McLaughlin i Paco De Lucia. Iako je nastao krajem sedamdetih, u doba popularnosti jazz-rocka, Super Guitar Trio je promovirao druge vrijednosti - akustičnu glazbu i širinu glazbenih utjecaja. Sjajan i uzbudljiv bio je i koncert u Montreuxu. Svirajući u trio, duo ili solo formacijama Lagrene se predstavio vrhunskim instrumentalistima, maštovitim improvizatorom. Potvrdio je status glazbenika koji je postavio standarde sviranja gitare i postao idolom svim gitaristima što su stasali u posljednjih nekoliko desetljeća. Također predstavio se kao maštovit skladatelj svirajući vlastite skladbe: “Waltz”, te “Musette De Paris Avec La Rue Dupierre No. 5” nadahnutu gypsy-swing pristupom po uzoru na Djanga Reinhardta. “Bila je to sjajna suradnja”, rekao je. “Željeli su napraviti taj projekt – Super Guitar Trio. Otišao sam u Sjedinjene Države gdje smo vježbali tjedan dana u Di Meolinoj kući. Potom smo poduzeli dvomjesečnu turneju. Počeli smo u Americi gdje smo svirali tri tjedna, a potom smo došli u Europu na ostatak turneje. Svirali smo posvuda. Bio je to težak repertoar s raznolikim skladbama. Svirali smo skladbe Chicka Coreae, Laurinda Almeide i druge. Bila je to za mene teška turneja jer sam tada već imao dijete. Bilo je teško putovati dva mjeseca na turneji i cijelo to vrijeme ne vidjeti dijete. Hvala Bogu bio sam mlad i nisam previše razmišljao o tome pa sam to nekako prebrodio. Danas ne bih napravio tako nešto da mi ponude milijune. Ne više.”

Mentor Jaco

Zbog virtuzne tehnike Lagrene se istaknuo svirajući gypsy swing, ali i bebop, rock i brazilsku glazbu, ili je pak spajao te stilove u vlastiti glazbeni izraz. Nadahnut glazbom Jimija Hendrixa i Georgea Bensona, krajem 1980-ih udaljio se od svog ranog stila zasnovanog na glazbi Djanga Reinhardta i u potpunosti prihvatio jazz-rock i druge stilove nastale na elektronički potpomognutoj fuziji. “Želio sam svirati nešto novo jer, ne da sam se zasitio glazbe Djanga Reinhardta, nego sam još kao petnaestogodišnjak osjetio da bih trebao pokušati i nešto drugo”, rekao je. “Kosa mi je narasla i moj stav tada nije imao ništa više s gypsy glazbom. Tada sam izgledao poput mladog rockera, hipija, odjeven u traperice, podrapan, s kosom koja je padala preko ramena. Izgledao sam poput kakvog buntovnika. Želio sam svirati rock, ali također sam se želio bolje upoznati s tom glazbom. Mnogo sam naučio svirajući s glazbenicima drugih stilova, primjerice s Joeom Zawinulom, Jacom Pastoriusom... Nakon što sam s njim svirao u Italiji, Joe me nazvao i pitao želim li biti gitarist u njegovom bendu. Bilo je to 1986. ili 1987., nakon raspada Weather Reporta. Kad je Wayne Shorter napustio sastav, želio je utemeljiti novi. Bio je to sastav koji je djelovao vrlo kratko - Weather Update, bez Shortera. No, odbio sam zato što sam upravo u to vrijeme radio na vlastitom projektu koji nisam želio izgubiti. Znao sam, budem li svirao s Joeom, da neću imati vremena za svoj projekt jer on je bio na turneji tijekom cijele godine. Uz svo poštovanje prema njemu, nisam to želio. No sad, kad razmišljam o tome - možda sam ipak trebao prihvatiti, jer ako si gitarist i sviraš sa Zawinulom - ššššššššššš!!! Čovječe! Ništa bolje ne možeš postići!”

            Osim što je prozvan čarobnjakom gitare, često svira i bas gitaru koju je zavolio zbog Jacoa Pastorusa. S tim, nekadašnjim članom kultnog sastava Weather Report, ostvario je važnu suradnju. “On je taj. S njim sam želio svirati. Svakako, morao sam svirati s tim čovjekom, a nisam znao kako. Rekao sam to mojim menadžerima. Pitao sam ih kako bih mogao stupiti u kontakt s tim čovjekom jer bih želio svirati s njim zato što je jedan od najvećih basista na svijetu, ali i skladatelja i aranžera. Bio je sjajan u svemu što je radio. Vjerovali ili ne, bilo je odlično. Upoznali smo se u New Yorku i tri mjeseca nakon toga bili smo zajedno na turneji. Poduzeli smo dvije turneje. Od njega sam puno naučio. Pokazao mi je sve što je znao, jer obožavam bas i neprestano sam mu postavljao pitanja o tom glazbalu. Kad smo imali dane bez koncerata u hotelskim mi je sobama pokazivao tajne sviranja basa. Zato znam o njemu puno toga što mnogi drugi ne znaju.”

            Lagrene nema dovoljno vremena da svira sva glazbala koja je naučio i koja voli svirati. Osim gitare i bas gitare svira violinu, bubnjeve i glasovir, a ponekad i pjeva. “Tri mjeseca nisam vježbao gitaru”, kaže. “U takvim situacijama mogao bih kiksati. Zapravo ne trebam vježbati gitaru. U zadnje vrijeme puno vježbam violinu. Svaki dan. Sviram djela za violinu, između ostalog klasične glazbe. Klasična glazba je jedna od najvažnijih stvari kojima se bavim. Violinski koncerti. Zanimaju me sva djela napisana za violinu. Obožavam frekvencije tog glazbala. Nije to toliko u jazzu. U klasičnoj je glazbi mnogo divnih djela pisanih za violinu, što je nevjerojatno. Ozbiljno sam se posvetio tome. Barem u ovom trenutku.”

            Ipak, u Zagrebu će svirati gitaru, glazbalo s kojim već desetljećima oduševljava publiku diljem svijeta.

 

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 30. svibnja 2021.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja