Tenor saksofon je cijev svemirskih orgulja

 Tenor saksofon je cijev svemirskih orgulja
Datum objave:
16.06.2021.

Foto: Davor Hrvoj

 

“Bio je vruči predljetni dan, potkraj školske godine, asfalt se ugrijao, radne akcije na nasipu sa SDO (suhi dnevni obrok) zamijenile su testove u školi, lišće na brezama je titralo a lipe su zamirisale: ljeto je nezaustavljivo pred nama! U vrućem zraku mirisala je željeznica iza brklje, otraga, iliti back stage tornja teatra ITD / SC, tam iza, gdje je gore negdje vježbao Gustaf. Denny (Kožić) me pozvao na probu jer su tražili sax solo na par pjesama.” Na taj se način svojih početaka u Zagrebu prisjetio tenor saksofonist Domagoj Ralašić, hrvatski glazbenik o kojem tako malo znamo, a vrijedi ga upoznati. Naime, već godinama živi i djeluje u Roterdamu gdje je završio studij na Jazz odjelu Kraljevskog konzervatorija. “Moji prvi javni nastupi u rodnom gradu započeli su preko blues veze iz garaže u Pruđu (Zapruđe) gdje sam ja, fini dečko s Medveščaka u to vrijeme zalazio radi jedne cure pa su me zakačili bluesmeni od kojih je taj kvart vrvio u to vrijeme. Tu sam upoznao Mijača i od njega naučio svirati usnu harmoniku za sola s blues bandovima. Bubnjar je zapisao aranžman. Pogledam, nema nota, onih bubnjarskih x-eva, nego ‘n ta, refren, pa moja caka. Malo poslije, u Lisinskom, prije probe Prohaskinog plesnog naiđe poznati lik iz Podruma u Mesničkoj. Zvali su ga Cha-grnj. Obrnuto od grnj-cha, fonetski kako zvuči jazz hi-hat. Budući da je znao prehitit beat kaznili su ga nadimkom Grnj-cha. Inače, lik je bio vrlo drag i davao je podršku nama mladima. Jazz nadimci, kao u SAD-u, bili su posvuda. Bracu Fučkara, uz kojeg sam sjedio u Lisinskom na probi Plesnog s Prohaskom (Glojnarić na bubnjevima, Dič, Boško, Fidry, Sedak, Cigo, Depolo...) zvali su Ta trlja-ta, jer je često započinjao solo Parkerovim triolskim foršpilom. Vježbali smo skladbu “Vruči pijesak” Silvija Glojnarića u aranžmanu Damira Dičića - up tempo jazz samba u stilu big bandova tog vremena. Dič je bio vrhunski orkestrator, osim što je bio sjajan jazz gitarist. Kondicijom je sve tukao. Znao se zateći na Zapadnom kolodvoru u 3h a.m. i istu večer s Boškom Petrovićem nastupiti u klubu Royal Garden u Grazu, kao da se nedavno probudio iz dječjeg power nap… Profesor Brlobuš u Markovcu zadao nam je da čitamo giganta estetičara glazbene umjetnosti Theodora Adorna kojeg tek sada djelomično shvaćam. Na Jazz akademiji u Rotterdamu čitali smo Jamesa Lincolna Colliera, a posebno mi je odzvonila završnica njegove knjige o jazzu: “…Nakon svega, možda je sada vrijeme da se rekapitulira sve stvoreno i umjesto daljnjeg eksperimentiranja sumira stvoreno, te iz poznavanja prvo toga, i ovoga nakon, moguće izađe nešto vrijedno, novo, ali iz ovoga stvorenog.” Pazite, u to vrijeme pojavili su se u Americi tzv. neoconservatives, Wynton Marsalis, Jesse Davis (snimao sam s njime u Chicagu), Scott Hamilton, Terrence Blanchard, Benny Green s Ray Brown Triom, Jeff Hamilton, John Clayton, Harry Allen i još puno drugih, koji su na svjež način kao virtuozni mladi jazzisti vratili swing i bebop eru u novi, suvremeni sound, taman u vrijeme kad je mene Boško poslao “van”. U ovome sam se potpuno našao. Danas, kao estetičar sveopće moderne umjetnosti, za mene je najbitniji Roger Scruton, vrhunski filozof i mega celebrity nekonzervatizma iz Engelske i začetnik Brexita.”

Povod za razgovor s Ralašićem nastup je što ga je 13. svibnja održao na pozornici kod tobogana Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, na ovogodišnjem festivalu Jazz.hr proljeće Hrvatskog društva skladatelja, koji je održan u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb, a koji je donio program pod nazivom Hrvatska jazz dijaspora. Suradnik mnogobrojnih svjetskih jazz veličina, Ralašić je ovom prigodom odlučio muzicirati uz hrvatske ili glazbenike s kojima je prijateljstvo, ne samo glazbeno, ostvario u Hrvatskoj: pijanistom Davidom Gazarovim, kontrabasistom Zvonirom Šestakom i bubnjarem Ratkom Divjakom te trubačem Davorom Križićem kao gostom u nekoliko izvedbi. Bio je to svojevrsni jam session na visokoj razini, a la Norman Granz Jazz At Philharmonic. Zato su, u programu koji je nazvao Home Cookin' Jazz, svirali nekoliko skladbi s albuma “Montreux ‘77”. Susret starih prijatelja koji nisu mogli dočekati da nakon toliko godina ponovno zasviraju zajedno. “Home Coming”, kaže s nostalgijom. “Svirati pred publikom u Zagrebu bio je obvezujuće lijep osjećaj. Morao sam biti koncentriran 100%. Mavrin je bio na soundu, Davor Hrvoj organizator, mnogi stari frendovi u publici, među ostalima Dubravko Majnarić, ljudi koji znaju što sviram i zato su došli. S bine pogled na grad i Sljeme… Nezaboravno!”

Nokaut Bachom

Ralašić je posvećen jazz glazbi, no sve je počelo s orguljama i sakralnom glazbom. Naime, njegov djed Dragutin Ralašić, pravnik u mirovini, ali i glazbenik amater, svirao je orgulje i vodio zbor u crkvi Sv. Petra u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Ponedjeljkom, dok je crkva bila prazna, u njoj je vježbao, a ponekad bi poveo i unuka. “Jednog ponedjeljka poveo me je, posjeo me na desno koljeno - imao sam oko pet godina - dok je on svirao Bachovu Tokatu i Fugu u d molu. Sjedio sam tako, oko mene moćne orgulje sa svim tim cijevima, kao topovi s Navarrona, koje se otvaraju, a nebeska glaba je tresla crkvu u kojoj smo bili samo mi i Stvoritelj, kako je Art Blakey nazivao kreatora jazza i svega živog. Stvoritelj je bio tu, jer sve ovo inače ne bi imalo smisla niti mi imamo išta s time, a to veličanstveno životno lijepo je tu, svuda oko nas, na naše divljenje, s nama ili bez nas, dok smo mi u prolazu, da nam kaže da postoji razlog zašto se bavimo glazbom i da, kako je Joe Henderson to oživio u skladbi “Inner Urge”, nama prolaznicima, ipak neke stvari budu jasne. Mistika sakralne glazbe, gregorijanskih korala iz desetog stoljeća, na koju se nadovezao Miles Davis koristeći te tzv. moduse, tj. starocrkvene skale, zatim tihi protest sakralne polifonije renesanse protiv nadolazećeg destruktivnog reformatizma kako su doživjeli Thomas Tallis i William Byrd za vrijeme Elisabete i Tudora, bol nestajanja jedne epohe upisanog u vječnoj glazbi, temelj je harmonije glazbe Zapada, čiji je jazz samo jedan kraći fenomen, no nikako mannje mističan. Sakralni jazz Duka Ellingtona, Mary Lou Williams, Davea Brubecka, Maxa Roacha, Cory Henrya… pa cijeli gospel jazz koji se na to nadovezuje Afro-američkom glazbenom kulturom. U Rotterdamu mi se ukazala prilika da se dočepam orgulja, ne bilo kakvih nego u Rotterdamskoj katedrali. Od tada je to moj hobi. Noću, kad smo sami, On i ja. Bog je izmislio i humor, vrhunski je zafrkant i tu mi je namignuo, podsjetivši me da smo još tu, kao onda u Zagrebu u Vlaškoj gdje je sve počelo, gdje me kao klinca nokautirao svojim Bachom. Kao da me pogodio Saratoga nosač aviona i potegao za sobom. Tko to osjeti, taj ne pušta. Jednom, tamo na zelenom valu, gdje je Miro Križić održavao jazz radionicu u organizaciji Muzičke omladine, gdje su nas učili Fidry i Neven, dođe neki lik, čuje mene klinca kako sviram tenor saksofon i kaže: “Tenor zvuči sjajno, kao orgulje.” Danas kužim - tenor sax je jedna cijev svemirskih orgulja koje su odavno tamo, mi tu uopće nismo potrebni. Osim da se divimo i da nam to ukaže na “How thing once were”, to je ultimativni razlog zašto se bavimo glazbom a ne Wall Streetom. Skladba “Inner Urge” Joea Hendersona nudi objašnjenje smisla zašto i što nas tjera da čeprkanjem po instrumentima otkrivamo Božju glazbu. “Sva glazba već postoji u svemiru. Ništa novo ne možemo izmisliti, samo otkrivati. Mi ne stvaramo, mi otkrivamo postojeće, skriveno”, rekao je Dizzy Gillespie. “Naša zadaća kao glazbenika je da se do kraja potrošimo pokušavajući što bliže i bolje približiti i barem dio te glazbe prenijeti ljudima, glazbe koja je od Stvoritelja već odavno stvorena. To jedino možemo pokušavati jer to je jako teško. Ne uspijemo li u tome, našem jedinom zadatku kao glazbenika, nismo nitko i ništa”, izjavio je Ludwig van Beethoven kojeg je citirao Phil Woods u jednoj Božičnoj čestitci. Eto, zato glazba, zato jazz.”

Muzikalnost u stilu

            Domagoj Ralašić se kao glazbenik razvijao u drugom smjeru, no ta iskustva uvijek su mu ostala u sjećanju. Svirati u praznom monumentalnom zdanju roterdamske katedrale zasigurno donosi osjećaj uzvišenosti i ima utjecaj na svakoga tko ima privilegij raditi tako nešto. “Izvanzemaljska, božanska harmonija i modalni koncept cool jazza - sve je tu”, tvrdi. “Otuda su glazbenici modalnog jazza crpili nadahnuće i dodali jazz začine na tu bazu.”

Iako je karijeru započeo u Zagrebu, najvažnija Ralašićeva ostvarenja vezana su uz život u Roterdamu. Kao i za mnogo toga u to doba, to može zahvaliti Bošku Petroviću. “Nisam odlučio živjeti u Nizozemskoj, jednostavno dogodilo se”, sjeća se. “Boško me je puno puta gurnuo na binu. Učio me svirati i doma kod njega, after hours, dok je Jazz Mama još bila tamo, a ujutro smo odlazili na doručak u Hotel Palace. Poslao me u Nizozemsku na jazz akademiju misleći da neću proći prijemni. Kladili smo se u “Chivas 12 years aged”. Izgubio je tu bocu, iako se, zapravo, potrudio da ju izgubi. Nazvao je Duška Gojkovića koji je tada predavao na toj školi u Rotterdamu i pomogao da mnogi poznati Amerikanci gostuju kod nas i podučavaju nas. Zapravo Boško nije htio da učim u Europi, Grazu i sl. Zvao je Johna Lewisa za Berklee za koji nisam imao novaca, a stipendije nije bilo i tako je ispao Rotterdam. No to je bilo sjajno jer je upravo ta škola tada imala listu američkih gostujućih profesora kao što su Joe Pass, Herb Geller, Wynton Marsalis, Monty Alexander, Ray Brown, Bobby Brookmeyer… i hrpu lokalnih zvijezda. Ipak, poslije sam završio na Berkleeju i to zahvaljujući stipendiji s Rotterdama. Dogodilo se to u najboljem trenutku, na završetku studija. Naime, na Berklee se ne ide učit skale.”

            Ralašić je aktivni sudionik nizozemske jazz scene koja je jedna od najvažnijih u Europi. “Do nedavnog kraha live music scene u svijetu, bila je vrlo jaka”, rekao je. “Kad ti treba basist, otvoriš imenik i između pedeset basista odabereš kojeg čes zvati, a svaki zna jazz-blues changes. Saksofonista ima barem dvjesto. Ako nisi u prvih deset, bolje ti je da se spakiraš.”

U uvodnom razmišljanju Ralašić je nagovijestio koja je njemu bliska glazbena estetika. Između ostalog njegova nit vodilja je misao Raya Browna koji je rekao: “The true freedom is to know which note not to play”. U svakom slučaju možemo reći da je jazz za njega istinska umjetnost. “Da bi se odsviralo osam taktova kako treba potreban je life time study, tehnička briljantnost + talent + iskustvo + uvid u Istinu = tzv. “Muzikalnost u stilu.” Umjetnost nije trka na sto metara, kao što je rekao Ben Webster. Jimmy Heath je, pak, rakao: “There are many different flowers in God’s garden”. Ne zaboramo da - mnogi posljednji, bit će prvi, kao što je rekao Isus Krist.”

Prirodni zakoni

“Glazba, kao i svaki drugi umjetnički izričaj, je otisak mentalnog sklopa”, tvrdi Ralašić. “Kakav je taj, takva će biti i glazba. To je posljedica i ogledalo kulture, odgoja, socijalnog kretanja, utjecaja drugih. U glazbi, a posebno u jazzu, ovo nastaje i oblikuje se kroz rast: obrazovanje i iskustvo, s kim se svira, koga se sluša. Tako se oblikuje stil i estetika. Bio sam fasciniran ljepotom savršenstva za koju je u klasici jedan od najjačih primjera sakralna glazba tipa engleske polifonije tudorskog razdoblja pred destrukciju Elizabetinog reformatizma izraslog iz jednostavnosti i mistične ljepote jednoglasja gregorijanskog korala (ranije) te glazba iz doba kasnije renesanse s kulminacijom kod J. S. Bacha, koji je udario okvire do savršenstva - zapadnoeuropske harmonije i melodije kao savršeni jezik svemira, Bachovim riječima – Stvorenja. U jazzu, ovaj put od jednostavne i savršene forme do rastakanja svega u ime eksperimentiranja kasnije- Klasična glazba proputovala je kroz vjekove sazrijevanja. Stoljećima je trajao put od Palestrine do Schomberga. U jazzu, ovaj put zgusnut je od -+ 1920. do +- 1965. Zato je to u jazzu bilo puno stresnije. Industrija je opteretila stvaralaštvo nekim suludim predrasudama tipa “new thing”, “avantgarde”, “hype”, “moderno”. Ovo posljednje pogotovo. Godina 1958. bila je prelomna za jazz. Tu je počelo odvajanje i rastakanje harmonije, melodije, poravnavanje ritma, žrtvovanje ljepote savršenstva radi atonalnog, disharmoničnog eksperimentiranja u ime i zbog razloga izvan glazbe, često iz socijalno-rasnih nemira, političkog statementa i sl., što u većini slučajeva nije prošlo test vremena, osim sjajnih iznimki koji su se tu našli i snašli te iz tog čemera razvili sjajnu glazbu čiji je poticaj opet bila duhovnost: John Coltrane: “Love Supreme” (ime za Stvoritelja po njemu), “Ascension”, “Meditation” i slični Traneovi radovi koji su nosili dubinu. Tada je “moderno” bilo sve atonalno, sve disharmonično, sve protiv dotadašnjih zakona glazbe, sve što je satiralo ljepotu harmonije i melodije i ritma zajedno, ovog trojstva, koji je kao zakon fizike neporušiv, s rezultatom u glazbi koji vidimo danas, s odmakom vremena od toga razdoblja. Ovaj odmak je 1960. bio “nov”, “moderan”. I velikani ovog momenta: Mingus, Coltrane, Dolphy, već tada su rekli sve o ovome, do 1964. Danas, 2021, ovo ili predivna glazba Bena Webstera iz desetljeća ranije, podjednako je stara/mlada/moderna/ ili klasična, tako da pridavanje ovih atributa estetski i teoretski nema nikakvog smisla. Ipak, ima mnogih, a tome su razlozi izvan muzike, koji i danas u “cancel” nekulturi instant successa, gotovo demonski, na ovaj način doslovno ismijavaju svaku harmoniju, svaku umjetnost koja se ponovno rađa iz ovih ruševina, nošena onim nepobitnim teoremom: ritam, melodija, harmonija. U ovom kronološkom redu kako je nastajalo. Ovo nismo izmislili mi. Mi ovo samo otkrivamo. To su prirodni zakoni, zakoni glazbe, i za to je dovoljno imati uho.”

Akademizam destrukcije

Ralašić ima uho, ali i nešto više, ono što je potrebno da bi se prubližio uzvišenoj umjetnosti. “U ovom kaosu nakon 1958, gdje je žrtvovano puno, a dobiveno malo (samo par jačih solista i manjih grupa), koji je slika turbulentnog socijalnog nemira, otvorila su se dugo čuvana vrata Svete Umjetnosti za rastakanje od gomile neobrazovanih ili školski naštrebanih mediokriteta, koji su tu oportunistićki vidjeli ulaz za stranputičarenje i svakojako neuko baljezganje a što je industrija učinila popularnim. No takva popularnost je kratkog daha; zato je test of time najbolji pokazatelj. Oscar Peterson Trio, Thad Jones/Mel Lewis Big Band i sl., Eric Dolphy i Louis Armstrong i danas se slušaju i kupuju. Nadalje, jazz scena nakon te kobne 1958, bila je opterećena tim pomodarstvom koje je otpisivalo u prošlost sve prije ovog tada novog eksperimentiranja te uništila scenu do te mjere da je otjeralo gomilu publike i prihoda za do tada realno jazz stvaralaštvo te uništavalo mlade do te mjere da ih se nije učilo ništa osim eksperimentiranja što je kobno za svakog studenta jer nije isto baciti u ralje eksperimentiranja nekoga tko još ništa ne zna i iskusnih jazzista za koje je ovo bio tek end game. Ovime se stvorio poligon za akademizam destrukcije koji je pogodovao mnogim mediokritetima da se domognu katedre - umjesto bine - i doslovno dave studente. Rezultat ovoga imate posvuda. I ja sam se patio s ovime tu i tamo. Dok sam točno znao što me zanima, jer sam klasično školovan (klasika nije ovime opterećena – Mozart je i danas jednako cijenjen kao Philip Glass, zapravo još više, i to je to), na mom putu morao sam se često braniti pokušajima raznih kojima je smetala moja ljubav tradicionalnom jazzu, te se jedino pod danas tako šupljim argumentom “biti moderan ili avangardan” opravdavali, dok danas u 21. st. ovo ništa ne znači, jer Dolphy i drugi su već 1964. rekli sve o ovoj atonalnosti. Dakle to danas ne može biti novije od Dukea Ellingtona, niti “novije” išta znači ozbiljnom estetičaru. Ovo politika a ne znanost a još manje umjetnost. Ovoga ima puno, bilo je i u Zagrebu u vrijeme mog odrastanja, ali imao sam sreću što su me velikani poput Boška čvrsto štitili ovog blentavog ali za mnoge mlade muzičare, pogubnog krivovjerja. U ovom metežu i ja sam rastao i proučavao sve to tražeći odgovor, no uho mi je bilo prvi sudac. A utvrđivali su me glazbenici s kojima sam učio i svirao. Estetičar Roger Scruton je u svom videu “Why The Beauty Matters”, dostupnom i na You Tubeu, sve posložio i najbolje objasnio za čitavu modernu umjetnost. Scruton, koji je nedavno preminuo, postao je najbitiniji analitičar, filozof i estetičar moderne umjetnosti a posebno glazbe u naše vrijeme za sve “neo konzervatiste”, “moderne impresioniste”, “romantičare” i “groovere”, među kojima sam i ja našao svoje mjesto nakon dugog i teškog traganja. Objasnio je ono što muči mnoge mlade i danas. Meni je bilo lakše jer sam stasao u eri kada su big bandovi bili u svakom gradu, kada sam svirao i učio od velikana koji su opet sami izrasli direkt od onih prvih koji su stvarali ovaj jazz koji ja sviram. To je moja estetika.”

Jazz je jezik

Ralašić je još na početku karijere ostvario divan, pun, zaokružen i bogat zvuk, što je demonstrirao i na nedavnom koncertu u Zagrebu. No iza toga stoji ozbiljan i ustrajan rad, između ostalog slušanje cijelog niza saksofonista koji su ostavili važan trag u povijesti jazza. Pomno je i sustavno proučio stvaralaštvo uglednih saksofonista kao što su Paul Gonsalves, Gene Amons, Stanley Turentine, Scott Hamilton, Wardel Gray, Coleman Hawkins, Chu Berry, Lester Young, Sonny Rollins, John Coltrane, Eddie Lockjaw Davis, Stanley Turentine… “Oduševljavaju me zato što su oni stvarali jazz, zato što su originalni ali dolaze iz tradicije, baš kao svi velikani klasične glazbe, prepoznatljivog vrlo snažnog tona tenor saksofona, s određenim karakterom, zato što briljantno barataju jazz jezikom zbog čega priča sjeda istinito i nezaboravljivo kod svakog slušatelja”, tvrdi Ralašić. “Neke stvari su vezane uz talent, no njih treba razvijati, inače, ništa. Profesor Tonžetić na Akademiji mi je rekao: “Ton je između ušiju, u glavi. Slušaj, zapamti, vježbaj, nastavi i traži dalje dok ne čuješ ono što čuješ u glavi, a to prvo pokupi od većih.” Miroslav Sedak Benčić imao je najbolji ton i egzekuciju. Nakon njegovog sola, nitko više nije imao što dodati. Sonny Stitt i Dexter Gordon - ton, fraza, artikulacija, swing, tajming, note. Od njih sam naučio da je jazz jezik i koliko je važno kroz glazbu znati ispričati priče.”

Kao prekaljeni jazz borac bogatog iskustva Ralašić danas može poslati poruku novim naraštajima. Naime, on ima svoje mišljenje kako bi jazz glazbu trebalo predstavljati i koliko i kako ona može utjecati na ljude, posebice na mlađi naraštaj. “To je isto kao studij klasične glazbe na akademiji. Dok god to nije tako, krati ih se. Sedak bi pljucnuo, oblizao pisak, zašarafio na usnik u foajeu Lisinskog u pauzi probe i rekao: “Mali, nemoj gubit vrijeme na pop. Uči jazz, pa ćeš automatski moći svirati i pop”. Sedak je bio i dobar skijaš. Boško je dobro jeo i dobro se oblačio. Njemu na binu nisam mogao doći prljav i neuredan. Boško je jednom, na tonskoj probi u Velikoj dvorani Lisinski, pripremao band sa Bennyjem Baileyem i Čarlijem Miklinom. Miklin je bio “mlađi” i za vrijeme probe, dok je objašnjavao aranžman, pričao je o modalnoj harmoniji, što je tada bilo in – Miles Davis itd. Benny je pogledao papir i rekao: “Man, it is still G-minor”. Jednom smo svirali “Groovin’High”. Benny je izbrojao najteži - medium up - “ni vrit ni mimo”. Najteže za frazirati i harmonizirati te changese. Nakon tri tjedna negodovanja po svirkama, jedan dan mi se okrenuo nakon mog sola i rekao: “man, you are getting serious”. Takav je bio Benny Bailey. U vrijeme instant successa i dj-a, etno folka i jedno-harmonskog popa, koji zatupljuju i porobljavaju duh, glazba koja se ne može slušati dulje od osam minuta bez konzumiranja nečega, može ih spasiti da postanu ljudi. A ponekog da postanu muzičari. Love first. Zatim, znanje. Jazz je improvizacija, ali nije svaka improvizacija jazz. Duke Ellington je rekao: “It doesn’t mean a thing, if it ain’t got that swing.” Postoje samo dvije vrste glazbe: dobra i loša. Život je prekratak za gubljenje vremena.”

 

Davor Hrvoj

 

(Preuzeto iz Novog lista od 13. lipnja 2021.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja